Sarajevo još uvijek nosi ožiljke
Dvadeset godina nakon pošetka rata, grad se sjeća žrtava opsade, dok etnička podijeljenost u zemljii i dalje traje.
Also see
Sarajevo's Red Line
Over 11,000 empty chairs set out in Sarajevo in mute commemoration of those who died in the siege from April 1992 to August 1995.
Sarajevo još uvijek nosi ožiljke
Dvadeset godina nakon pošetka rata, grad se sjeća žrtava opsade, dok etnička podijeljenost u zemljii i dalje traje.
Piše: Merdijana Sadović iz Sarajeva (TU br. 736, 11. april 2012.)
U zoru 6. aprila, u Sarajevu se ukazao neobičan prizor. Duž cijele glavne ulice bosanske prijestonice bilo je poredano više hiljada crvenih stolica.
Tačnije, bila je tu 11,541 stolica, od kojih je svaka simbolizirala po jednog stanovnika Sarajeva koji je ubijen, umro od gladi ili nestao za vrijeme opsade koju su izvršile snage bosanskih Srba - opsade koje je počela prije tačno dvadeset godina, a završila u avgustu 1995. godine.
Sarajevo's Red Line - Video by Ajdin Kamber, IWPR-trained reporter.
Umjetnička instalacija pod nazivom „Sarajevska crvena linija“ bila je briljantna u svojoj jednostavnosti. Žrtve nisu više bile samo apstraktni brojevi; bile su predstavljene fizičkim predmetima koji zauzimaju prostor – ogroman prostor – koji bi i stvarni ljudi zauzimali da su živi.
Posmatrani sa gradskih krovova, redovi stolica ličili su na crvenu rijeku koja je preplavila grad. Prizor koji je bio i strašan i prekrasan u isto vrijeme.
Neke stolice su bile manje od drugih, jer su simbolizirale djecu – njih preko 1,500 – koja su poginula od artiljerijske i snajperske vatre ispaljene sa okolnih brda pod kontrolom bosanskih Srba. Na te stolice ljudi su stavljali medvjediće, igračke i cvijeće.
Cijelog tog dana hiljade ljudi, mnogi od njih u suzama, mirno su prolazili pokraj poredanih stolica, odajući poštu onima koji su izgubili život u najdužoj opsadi u Evopi nakon Drugog svjetskog rata. Ispred dugačkog reda stolica postavljena je pozornica, na kojoj je tog poslijepodneva održan koncert u znak sjećanja na žrtve.
Među onima koji su došli na koncert i odali počast žrtvama bilo je i preko 100 stranih novinara koji su iz Sarajeva izvještavali za vrijeme rata, od 1992. do 1995. Oni su se 6. aprila okupili u hotelu Holiday Inn – koji je za vrijeme opsade bio njihova glavna baza – kako bi obnovili sjećanja na rat u BiH, susreli se sa starim prijateljima i razmijenili iskustva.
Mnogi od njih su se našli u Sarajevu po prvi put nakon završetka rata.
„Kako ti se čini?“, upitala sam svog starog prijatelja, producenta američke televizijske kuće „ABC News“, kojeg nisam vidjela petnaestak godina.
„To je sada poptuno drugi grad“, odgovorio je on. „Kada sam posljednji put bio ovdje, semafori nisu radili i cijeli grad je bio u ruševinama.“
Potom mi je ispričao kako je sa svojim nekadašnjim kolegama prošetao neka tri kilometra od Holiday Inna do Starog grada, što je za vrijeme rata bilo nezamislivo, jer je grad bio neprekidno izložen granatiranju i snajperskoj vatri sa okolnih brda.
Tog dana sam srela veliki broj svojih starih prijatelja koji su nekad izvještavali iz Sarajeva. Danas su mnogi od njih novinari svjetskog ranga, ali svi su djelovali istinski sretni što su se poslije toliko vremena vratili u ovaj grad.
Ipak, bili su i ožalošćeni činjenicom da Bosnia i Hercegovina nakon rata nije napredovala onoliko koliko bi trebalo.
Na konferenciji koja je kasnije tog dana održana u Holiday Innu, strani novinari su – zajedno sa svojim kolegama i brojnom lokalnom i stranom publikom – evocirali uspomene na ratno Sarajevo.
Dopisnik BBC-ja Allan Little održao je dirljiv govor o duhu Sarajlija koji je na njega ostavio dubok utisak. Rekao je da im se divi zbog toga što su – uprkos opsadi, smrti i užasu kojem su stalno bili izloženi – nastavili da se dotjeruju, idu na posao, održavaju koncerte i pozorišne predstave.
Istoga dana, govorila sam u ime IWPR-a na konferenciji koju su organizirali Fondacija AFP i Vijeće Evrope, i čiji je naslov bio „Mediji u ratu i miru: možemo li bolje?“.
Lokalni i strani novinari govorili su o ulozi medija u ratu, o istini, lažima, propagandi i poukama koje treba izvući. Raspravljali su i o aktuelnoj medijskoj sceni, koja je – uz rijetke i časne izuzetke – u podjednakoj mjeri polarizirana kao i samo bosansko društvo.
Ja sam govorila o onome čime se IWPR bavi na Balkanu od ranih devedesetih, a naročito o rezultatima rada sa mladim novinarima koje smo obučavali da izvještavaju objektivno i profesionalno o ratnim zločinima i pitanjima koja se tiču tranzicijske pravde. Ali sam ukazala i na to da ti mladi novinari vrlo često nisu u mogućnosti da praktično primijene svoja znanja, jer su urednici medijskih kuća u kojima rade ubijeđeni u to da je nepristrasno izvještavanje „dosadno“ i da nije privlačno za najširu publiku.
Na brojnim konferencijama koje su toga dana održane mnogo se raspravljalo o ulozi koju su tokom rata u BiH odigrali svjetski mediji, te u kojoj mjeri je izvještavanje stranih novinara doprinijelo okončanju nasilja. Neki od njih su govorili o tome koliko je frustrirajuće bilo svakodnevno slanje izvještaja o zločinima i dugogodišnje ignoriranje njihovih poziva upućenih međunarodnoj zajednici da zaustavi te zločine.
Ostali su zapazili da je podjednako frustrirajuća i današnja situacija u Bosni – koja nije ni rat, ni mir, već nešto između.
„Rat je nastavljen, ali drugim sredstvima“, primijetio je jedan učesnik konferencije.
Kada sam te večeri pročitala novinske izvještaje o brojnim dešavanjima u Sarajevu, nisam mogla a da se ne složim s njim.
U jednom od tih izvještaja, koji je u banjalučkom dnevnom listu Glas Srpske potpisala novinarka Svjetlana Tadić, tvrdi se da Sarajevo nikada nije bilo pod opsadom.
„Danas će u Sarajevu različitim manifestacijama biti obilježen dan takozvane opsade tog grada . . . a svi drugi brojevi, podaci, analize . . . ukazuju na to je ono što se dešavalo u Sarajevu u aprilu 1992. godine bilo nešto sasvim drugo“, piše ona.
Tadićeva potom navodi da su iz tog grada prije 20 godina bili protjerani bosanski Srbi, koji su samo učestvovali u „odbrani srpskog naroda od učestalih napada druge strane, one koja je željela grad etnički čist, bez Srba“.
Ono što ona ne spominje je to da je među više od 11,000 poginulih Sarajlija bilo i mnogo Srba, jer su granate i snajperski hici sa okolnih brda neselektivno ubijali stanovnike tog grada, neovisno od njihove nacionalnosti.
Tokom rata, dobri novinari – kako strani, tako i domaći – postajali su sve nezadovoljniji ponašanjem međunarodne zajednice, koja je godinama ostala slijepa za patnje nevinih ljudi u Bosni i Hercegovini i odbijala da poduzme nešto kako bi okončala te patnje. Danas su takvi novinari suočeni sa podjednako teškim zadatkom – borbom protiv poricanja da su se zločini desili i da oni koji su odgovorni za njih trebaju biti izvedeni pred lice pravde.
Ipak, redovi crvenih stolica koji su 6. aprila blistali poput rijeke krvi u centru Sarajeva bili su opomena da nikada ne smijemo odustati od borbe protiv tog poricanja.
Merdijana Sadović je urednica IWPR-ovog projekta za Zapadni Balkan i MKSJ.
Stavovi izneseni u ovom tekstu nisu nužno i stavovi IWPR-a.
U zoru 6. aprila, u Sarajevu se ukazao neobičan prizor. Duž cijele glavne ulice bosanske prijestonice bilo je poredano više hiljada crvenih stolica.
Tačnije, bila je tu 11,541 stolica, od kojih je svaka simbolizirala po jednog stanovnika Sarajeva koji je ubijen, umro od gladi ili nestao za vrijeme opsade koju su izvršile snage bosanskih Srba - opsade koje je počela prije tačno dvadeset godina, a završila u avgustu 1995. godine.
U zoru 6. aprila, u Sarajevu se ukazao neobičan prizor. Duž cijele glavne ulice bosanske prijestonice bilo je poredano više hiljada crvenih stolica.
Tačnije, bila je tu 11,541 stolica, od kojih je svaka simbolizirala po jednog stanovnika Sarajeva koji je ubijen, umro od gladi ili nestao za vrijeme opsade koju su izvršile snage bosanskih Srba - opsade koje je počela prije tačno dvadeset godina, a završila u avgustu 1995. godine.
