SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ ORIC

Na sudjenju bivsem srebrenickom zapovjedniku Naseru Oricu, jedan oficir americke vojske i jedan britanski ratni izvjestac svjedocili su o „stravicnoj situaciji“ koja je postojala u vrijeme opsade spomenute enklave.



Tokom proljeca 1993., potpukovnik Reks Dadli (Rex Dudley) i novinar Toni Birtli (Tony Birtley) proveli su po nekoliko tjedana u Srebrenici. Na temelju osobnog iskustva, oni su osporili iskaz jednog od kljucnih svjedoka optuzbe, koji tvrdi da je okrivljeni bio svjestan svih zlostavljanja koja su nad srpskim zatvorenicima cinjena u gradskom zatvoru.



Cini se da njihovo svjedocenje ide u porilog onoj tezi koju zastupa obrana – da u enklavi koja je bila pod opsadom nije postojala nikakva vojna organizacija, odnosno da u to vrijeme nitko nije imao stvarnu kontrolu nad grupama naoruzanih ljudi okupljenim oko lokalnih vodja.



Ovi svjedoci su takodjer potvrdili i navode mnogih ranijih svjedoka obrane, koji su Orica opisivali kao „prvog medju jednakima“, tvrdeci da okrivljeni nije imao gotovo nikakvog utjecaja na „polu-nezavisne naoruzane grupe“ koje su bile formirane u enklavi.



Oric ima 37 godina i pripisuje mu se odgovornost za ubojstva i mucenje srpskih pritvorenika u gradskom zatvoru tokom 1992. i 1993., kao i za nemilosrdno unistavanje srpske imovine u selima oko Srebrenice koje je izvrseno u istom razdoblju. Preciznije, u optuznici se navodi da okrivljeni nije sprijecio niti kaznio spomenute zlocine.



Potpukovnik Dadli je u Srebrenicu stigao 11. ozujka/marta 1993. Rijec je o americkom obavjestajnom oficiru i vojnom promatracu koji je bio clan prateceg tima generala Filipa Morijona (Philippe Morillon), zapovjednika misije UN-a za Bosnu.



Jedan od osnovnih Dadlijevih zadataka ticao se iznalazenja „kljucnih igraca“ koji su u stanju podrzati napore misije. No, ako je suditi po onome sto je svjedok rekao, to uopce nije bio lak posao.



„Ostalo mi je i danas nejasno tko je zaista vladao u Srebrenici“, rekao je on.



Svjedok je situaciju u enklavi vojnim rijecnikom opisao kao „asimetrican rat“.



Kada ga je branilac Dzon Dzouns (John Jones) upitao „u kom smislu asimetrican?“, Dadli je objasnio da su srpske snage oko Srebrenice bile izrazito nadmocne u „kombiniranom naoruzanju“. Raspolagale su tenkovima, protuzracnom artiljerijom, minobacacima, visecjevnim raketnim bacacima, te „podrskom iz zraka koja je stizala iz Srbije i koja je enklavu zasipala bombama“. Na drugoj strani, „Muslimani su raspolagali iskljucivo lakim i automatskim naoruzanjem“.



„U pitanju je bila prilicno sarolika grupa, naoruzana uglavnom lovackim puskama, oskudno odjevena . . . licili su na partizane, a ne na pravu borbenu formaciju“, rekao je on.



Dadli je rekao i da tokom svog sedamnaestodnevnog boravka u Srebrenici nije bio u prilici upoznati Nasera Orica, iako je zahtijevao da se sa njim sastane, jer mu je prevodilac rekao da je Naser bio stvarni „zapovjednik na terenu“.



Na pitanje koje mu je postavila tuziteljica Patrisa Selers (Patricia Sellers) – zbog cega se, po njegovom misljenju, taj sastanak nikada nije odigrao? – svjedok je odgovorio kako nije siguran je li okrivljeni „nije mogao ili nije zelio“ vidjeti.



Selersova je Dadlija pitala i je li mu poznato da je Oric bio na glasu kao „snazna licnost, netko tko bi bio spreman vladati zeljeznom rukom“, a on joj je odgovorio kako „nikada nije cuo nista o Oricu sto ne bi bilo pozitivno ili laskavo po njega“, te da bi „svaki zapovjednik u takvom ambijentu morao uzivati veliki ugled medju svojim vojnicima da bi ih odrzao na pravom putu“.



Dadli je medjutim dodao i da je, prema njegovom vlastitom opazanju, Naser Oric bio samo „prvi medju jednakima“. Time je ovaj svjedok podrzao navode obrane po kojima su oruzane snage u Srebrenici prakticno bile okupljene oko nekolicine lokalnih vodja koji su se odbijali povinovati bilo kakvom zajednickom zapovjednistvu.



U ociglednom nastojanju da dokaze kako je Oric – usprkos zestokom negiranju obrane – ipak bio upoznat s mucenjima srpskih zatocenika u gradskom zatvoru, tuzioci su kao svjedoka pozvali i britanskog pukovnika Pajersa Vilijama Takera (Pyers William Tucker). Potonji je rekao da je okrivljeni osobno odgovoran za to sto je 21. ozujka/marta 1993. jedan srpski zatocenik u uzasnom stanju bio predan jedinicama UN-a.



Taker je u to vrijeme bio pomocnik generala Morijona, a pred sudom je rekao da je bio sokiran onim sto je vidio. Naime, mucena osoba bila je „umotana u zavoje“ i nesposobna hodati: „Licio je na Zidove koji su 1945. bili spaseni iz njemackih koncentracionih logora“.



Dadli je takodjer prisustvovao spomenutoj predaji, ali tvrdi kako se ne sjeca da je „tom prilikom vidio Orica“. Dodao je i da je zatvorenik doista bio veoma mrsav, ali da je to bila „tipicna pojava“ u Srebrenici, s obzirom da je „cjelokupno stanovnistvo u to vrijeme gladovalo i da su ljudi uglavnom bili neuhranjeni“.



Dadli je rekao i da zatvorenik nije bio uvijen u zavoje, te da na njegovom licu „nije bilo masnica, tragova krvi, niti premlacivanja“. Takodjer je istakao i da major Taker ne uziva ugled „pouzdanog izvora informacija“.



Britanski ratni izvjestac Toni Birtli, koji je u Srebrenici istog dana snimio citav dogadjaj, suglasio se sa Dadlijevim iskazom.



Rekao je kako se ne sjeca da je Orica uopce video prilikom predaje spomenutog zatvorenika, na cijem licu – premda je „djelovao krajnje mrsavo i slabo“ – ni on nije zapazio tragove premlacivanja.



Od samog pocetka sudjenja, tuzioci nastoje povezati Orica s mucenjima srpskih zatocenika. Iskaz pukovnika Takera jedan je od najsnaznijih dokaza koji su u tom nastojanju, barem za sada, predoceni sudu.



S druge strane, tezu o nepostojanju sredisnjeg zapovjednistva u Srebrenici potvrdio je ovoga tjedna i Birtli, ciji su izvjestaji o stravicnoj situaciji u enklavi „prokrijumcareni“ u konvojima UN-a u ozujku/martu i travnju/aprilu 1994., da bi ih potom emitiraale vodece televizijske stanice, kakve su ABC ili BBC.



On je pred sudom izjavio kako se, zajedno sa lokalnim vojnim zapovjednikom Hakijom Meholjicem, skrivao u hotelu Domavija. I Meholjic se tokom ove godine pred sudom pojavio kao svjedok optuzbe, iako Birtli tvrdi da su naoruzani ljudi koji su ga okruzivali bili nazivani „Hakijinim ljudima“.



Svjedok tvrdi i da Meholjic nije nimalo postivao Orica, mada je potonji nominalno bio njegov starjesina.



„Hakija je . . . rekao da [Naser] jeste dobar decko, ali ne i vojno sposoban . . . On zaista nije cijenio Nasera kao zapovjdnika“, rekao je Birtli.



Tokom 1993., Birtli je u Srebrenici proveo tri i pol tjedna, da bi se sve zavrsilo time sto je bio ranjen srapnelom u nogu. Za to vrijeme, snimio je izmedju 10 i 12 sati video-materijala, od kojeg je jedan dio pred sudom vec bio emitiran u razlicitim fazama Oricevog procesa.



Upravo zbog onoga sto je snimio u Bosni, Birtlija je britansko Kraljevsko televizijsko drustvo 1993. proglasilo za televizijskog novinara godine.



Sudjenje Oricu bitvce nastavljeno u sijecnju/januaru sljedece godine.



Merdijana Sadovic je suradnica IWPR-a iz Sarajeva.