Pitanje strukture OVK-a

Jedan austrijski diplomat, koji se ovog tjedna pojavio kao svjedok optuzbe na prvom sudjenju koje je u Hagu organizirano kosovskim Albancima, iznio je podatke koji su se ticali najznacajnije albanske vojne organizacije tokom devedesetih.

Jan Kikert (Jan Kickert), koji je u to vrijeme boravio u Beogradu, odakle je nekoliko puta odlazio i na Kosovo, osvrnuo se na nekoliko pitanja, ukljucujuci i obujam operacija koje je tokom 1998. izvela Oslobodilacka vojska Kosova (OVK), iznoseci vlastiti utisak o ustrojstvu te formacije.

Fatmir Ljimaj (Fatmir Limai), Isak Musliju (Isak Musliu) i Haradin Balja (Haradin Bala) terete se za umjesanost u mucenja i ubojstva Srba i navodnih albanskih kolaboracionista u zatvorskom logoru koji se nalazio u selu Lapusnik (centralno Kosovo). Zlocini su pocinjeni u razdoblju od svibnja/maja do srpnja/jula 1998., a sva trojica optuzenika su se izjasnili kao nevini o svim tockama optuznice.

Da bi optuzbe uopce bile procesuirane od strane Tribunala, tuzioci moraju dokazati da su navodni zlocini pocinjeni u kontekstu oruzanih sukoba. A to znaci pokazati da je OVK tokom navedenog razdoblja predstavljala organiziranu silu, koja je sudjelovala u “dugotrajnom oruzanom sukobu” s jugoslavenskom vladom.

I dok su sva trojica optuzenika optuzena za neposrednu umijesanost u pojedine zlocine koji se navode u optuznici, tuzioci Ljimaja i Muslijua terete i za “zapovjednu odgovornost”. To znaci da ce oni – ukoliko nisu poduzeli sve sto je u njihovoj moci da sprijece zlocine ili makar naknadno kazne njihove pocinioce – biti proglaseni odgovornima i za sva nedjela koja su izvrsili njihovi potcinjeni.

Ali, prije svega toga morat ce biti dokazano da je u naznacenom periodu OVK raspolagala funkcionalnom zapovjednom strukturom – s cime se pak obrana ne slaze.

Kikert je sudu – na svjedocenju koje je u jednom trenutku prekinuto jer je Balja morao otici u bolnicu kako bi obavio preglede – ispricao kako su pripadnici OVK-a tokom svinja/maja i lipnja/juna 1998. vrsili blokade glavnih putova na Kosovu, te kako su prema nekim izvjestajima iz te godine kontrolirali otprilike polovinu kosovske teritorije.

Rekao je i da mu je Ljimaj u srpnju/julu 1998. bio predstavljen kao “zapovjednik”, da je u to vrijeme bio spominjan i “generalstab OVK-a”, te da je medju pripadnicima OVK-a viseg ranga izgleda postojala stroga – stovise, brojcano izrazena – hijerarhija.

No, rekao je i da je imao poteskoca u pronalazenju ljudi koji bi autoritativno zastupali tu organizaciju, te da je stoga samostalno pokusavao proniknuti u njeno ustrojstvo.

Kikert je ispricao kako se tokom srpnja/jula 1998. – u nastojanju da dodje do albanskih predstavnika koji bi pregovarali s Beogradom i medjunarodnom zajednicom – u tri navrata susreo s pripadnicima OVK-a.

Prvi od tih sastanaka odrzan je 22. srpnja/jula u gradu Malisevu, koji je u to vrijeme vazio za srediste citavog podrucja nad kojim je OVK uspostavila kontrolu. Jedan od prisutnih predstavnika OVK-a mu se tom prilikom predstavio kao “broj sedam”.

“I prije toga smo vec culi da unutar OVK-a mozda postoji nekakva brojcana hijerarhija”, rekao je Kikert sudu. “Tako da smo bili . . . veoma zadovoljni sto smo dosli do broja sedam.”

Sljedeceg se dana Kikert susreo i sa “brojem tri” – Hasimom Tacijem (Hashim Thaci). “Posto sam se prethodno vec sreo s brojem sedam, pretpostavio sam da broj tri zauzima visi polozaj”, rekao je Kikert.

On tvrdi i da je s Tacijem raspravljao o Zenevskoj konvenciji, te da mu je “broj tri” tom prilikom dao jamstva da ce je OVK – kao “regularna vojska” – postovati.

Nakon ta dva sastanka, OVK se povukla iz Maliseva, a Kikert i njegove kolege nasli su se u nedoumici kada je rijec o tome tko bi trebalo da bude njihov sljedeci sugovornik. Na kraju je ipak odrzan i treci sastanak: bilo je to u Klecki, 30. srpnja/jula.

Optuzba se pozvala i na Kikertove vlastite biljeske koje se ticu tog sastanka, u kojima se spominje i Zenevska konvencija, kao i to da ce sve strane snositi odgovornost za eventualne ratne zlocine.

Svjedok je rekao da je u medijima bilo mnogo prica o otmicama, dok ostale njegove biljeske iz tog razdoblja otkrivaju da je jugoslavensko ministarstvo obrane koncem lipnja/juna tvrdilo da se 55 osoba vodi kao nestalo.

Tuzioci tvrde da su zatocenike logora Lapusnik prethodno kidnapirali pripadnici OVK-a s okolnih podrucja.

Medju onima koji su se pojavili na sastanku u Klecki bili su i Jakup Krasnici (Jakup Krasniqi) – tada vec glasnogovornik OVK-a – kao i sam Ljimaj. Kikert tvrdi da je potonjeg tom prilikom sreo prvi put.

Ljimaj mu je, kako kaze, bio predstavljen kao “zapovjednik”, zbog cega je pretpostavio da se radi o podrucnom zapovjedniku koji se u tom svojstvu i pojavljuje na sastanku. Tokom unakrsnog ispitivanja, svjedok ce medjutim potvrditi da mu ipak nije bilo eksplicitno receno da je Ljimaj “podrucni” zapovjednik.

Kikert nije mogao ponuditi nikakve dodatne podatke koji bi se ticali opceg ustrojstva OVK-a tokom 1998. Pa ipak, konstatirao je kako je prilikom svojih kontakata s tom organizacijom stekao utisak da su odluke u njoj bile uglavnom donosene konsenzusom izmedju veceg broja ljudi, a ne po hijerarhijskoj osnovi.

Napomenuo je i da su on i njegove kolege bili u nedoumici je li “generalstab”, koji su u to vrijeme spominjali pripadnici OVK-a, uopce postojao.

Kikert je sudu rekao i da je, zbog potrebe da se prije svega utvrdi po kojim je organizacionim principima ustrojena OVK, citavo traganje za onim njenim predstavnicima koji bi se mogli ukljuciti u politicki proces bilo otezano. “Nije mi bilo jasno . . . kako stvar funkcionira”, izjavio je on.

Na drugoj strani, branioci tvrde da je u vremenu na koji se optuznica odnosi OVK jos uvijek bila “slabo koordinirana i lisena jedinstvene zapovjedne strukture”. Oni isticu kako Ljimaj i Musliju nisu imali nikakvu moc nad ljudima s kojima su se borili i koji su bili dobrovoljci. Umjesto na osjecanju duznosti, njihova je lojalnost pocivala na uzajamnom povjerenju.

U proslotjednoj uvodnoj rijeci, tuzilac Endrju Kejli (Anderew Cayley) iznio je uvjerenje po kojem, da bi se dokazalo kako se radilo o oruzanom sukobu – u vezi s kojim se onda mogu primjenjivati i odredbe o zapovjednoj odgovornosti za pocinjene zlocine – ipak nije neophodno pokazati da je OVK vec tokom 1998. bila usporediva s modernom, sofisticiranom vojskom.

Takodjer je najavio da ce se kao svjedok pojaviti jos jedan stranac – penzionirani oficir, koji je spreman potvrditi pred sudom kako je u ljeto 1998. OVK imala vec formirane stabove, regionalni sistem organiziranja i popunjavanja sastava, kao i programe obuke.

Kikertovo je svjedocenje neplanirano prekinuto 22. studenoga/novembra, nakon sto je tokom jedne od pauza Balja odvezen u bolnicu na pretrage. Potonji vec dugo ima zdravstvenih problema, pa su njegovi advokati konstatirali kako on zapravo nije u stanju pratiti sudjenje. Medjutim, lijecnici se s tom ocjenom ne slazu.

Sudjenje je bilo odlozeno, ali je nastavljeno vec sutradan popodne, nakon Baljinog povratka.

Poslije Kikertovog svjedocenja, obavljeno je i saslusanje zasticenog svjedoka “L7” – ali, iza zatvorenih vrata.

L7 je najavljen kao jedini svjedok koji ce u okviru dokaznog postupka optuzbe svjedociti pod punom zastitom, bez prisustva publike i predstavnika medija. Jedanaest svjedoka ce se pred sudom pojaviti uz djelomicne mjere zastite identiteta, tako sto ce im glas ili lik biti izobliceni.

Tuzioci tvrde da su nekima od tih svjedoka vec stizale prijetnje, da je bilo nastojanja da se oni zastrase i obeshrabre, te da je u jednom slucaju pokusana i likvidacija.

Nedavno se pred Tribunalom pojavio i kosovski Albanac Beci Becaj (Beque Beqaj), koji je izjavio da se ne osjeca krivim za optuzbe da je, pokusavajuci zastrasiti svjedoke, ugrozio dokazni postupak optuzbe.

Sudjenje se nastavlja.

Michael Farquhar je izvjestac IWPR-a iz Haga.