KOSOVO „S ONU STRANU OGLEDALA“
Britanska novinarka opisuje kako su zapadni političari i mediji stvarali iskrivljenu sliku o kosovskom sukobu.
KOSOVO „S ONU STRANU OGLEDALA“
Britanska novinarka opisuje kako su zapadni političari i mediji stvarali iskrivljenu sliku o kosovskom sukobu.
Iv-En Prentis (Eve-Ann Prentice) izvještavala je s Balkana još od polovice osamdesetih – prvo za list Gardijan (Guardian), a potom i za Tajms (The Times). Pred sudom je opisala kako je postupno postajala sve svjesnija toga da su prilike u regiji znatno kompliciranije nego što bi se to moglo pomisliti na osnovu tekstova stranih dopisnika.
Prema njenim riječima, ta „tendencija da se sukob prikaže bez ikakvih nijansi, kao sukob dobra i zla“ vremenom je „postajala sve snažnija“.
Svjedočenje Prentisove ticalo se u prvom redu onoga što se događalo tokom 1999., kada je Milošević na Kosovu navodno nadzirao brutalnu kampanju u kojoj su srpska policija i Vojska Jugoslavije (VJ) protjerale oko 800.000 Albanaca s njihovih ognjišta.
Svjedokinja se međutim prisjetila kako su Albanci svoju odluku o napuštanju regije pravdali prije svega strahom od NATO-bombardiranja, a onda i pritiscima pobunjeničke Oslobodilačke vojske Kosova (OVK). Štoviše, Prentisova tvrdi kako joj je samo jedna osoba rekla da je pobjegla iz straha od srpskih vlasti.
Pripadnici OVK-a svojim su sunarodnjacima navodno sugerirali kako je njihova „patriotska dužnost“ napustiti svoje domove, ne bi li svijet shvatio koliko Albanci pate pod jarmom Beograda. Rukovodstvo OVK-a je očito smatralo kako je, zahvaljujući podršci NATO-a, nastupio idealan trenutak za odcjepljenje od Srbije i ujedinjenje s Albanijom.
Prentisova je podržala i Miloševićevu tvrdnju po kojoj je veliki broj oštećenja nastalih na civilnim objektima – što je zločin za koji tužioci krive VJ, koja je na Kosovu navodno palila i pljačkala – zapravo bio posljedica NATO-bombardiranja.
Prisjetila se i kako je neposredno nakon jednog zračnog napada posjetila grad Gnjilane. Usprkos tome što su se ciljevi navodno nalazili u industrijskoj zoni, u tom napadu je bilo i civilnih žrtava, pri čemu su se neke od njih u tom trenutku još uvijek nalazile pod ruševinama.
Svjedokinja je govorila i o granatiranju Niša, početkom svibnja, čemu je i osobno prisustvovala. Iako je meta bio gradski aerodrom, velika je šteta bila nanesena i stambenim četvrtima. Na ulicama se moglo vidjeti tridesetak leševa, dok je još tridesetak povrijeđenih bilo smješteno u lokalnu bolnicu.
Kao sljedeći primjer, Prentisova je navela stambeni blok nadomak benzinske pumpe u predgrađu Prištine. On je bio bombardiran skoro svake noći, sve dok nije praktično do temelja razrušen.
Svjedokinja je ispričala i kako su dva automobila – kojima su novinari putovali planinskim putovima – također napadnuta iz zraka. Njen vozač je tom prilikom poginuo, dok su ostale putnike spasili pripadnici JNA, koji su im ukazali medicinsku pomoć, osigurali im hranu i pratnju do Prištine.
Prentisova je naglasila da je na Kosovo stigla tek početkom svibnja/maja, više od mjesec dana od početka zračne kampanje NATO-a. Na tome je pak tokom unakrsnog ispitivanja agresivno insistirao tužilac Džefri Najs (Geoffrey Nice). On je svjedokinju podsjetio da je losanđeleski Tajms s lica mjesta izvjijestio kako su protjerivanja Albanaca bila naglo obustavljena 20. travnja/aprila.
Najs je potom naveo i niz mjesta iz svjedokinjine knjige – „Rat jedne žene“ (One Woman’s War) – u kojoj je ponašanje beogradskih snaga sigurnosti prikazano u bitno drugačijem svjetlu. Prentisova, naime, piše kako su jugoslavenski vojnici otvoreno govorili o masovnim pogubljenjima tobožnjih pripadnika OVK-a, kao i o tome da paravojne jedinice nisu pravile razliku između naoružanih boraca s jedne, i žena i djece, s druge strane.
U knjizi se također navodi kako je Prentisova nastojala da njenim razgovorima s albanskim izbjeglicama ne prisustvuju osobe srpske nacionalnosti, jer se žrtve u protivnom ne bi osjećale sigurno.
Jednodnevno svjedočenje Prentisove poslužilo je kao neka vrsta pauze u svjedočenju crnogorskog političara Branka Kostića, koje bi trebalo biti nastavljeno 6. veljače/februara.
Prije nego što je prekinuto, Kostićevo se ovotjedno svjedočenje svelo na pružanje što iscrpnije slike o raspadu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), koji se odigrao početkom devedesetih, u vrijeme dok je svjedok bio jedan od osmorice članova njenog predsjedništva.
Kostić se pogotovo usredotočio na tvrdnju tužilaštva da je, nakon što su Hrvatska i Slovenija ostvarile nezavisnost od Jugoslavije, sva vlast u predsjedništvu pripala tzv. „srpskom bloku“. Potonji je bio sačinjen od predstavnika Srbije, Crne Gore, Vojvodine, te Kosova i Metohije – koji su, navodno bez izuzetka, u to vrijeme bili pod Miloševićevim utjecajem.
Ta četvorica predstavnika, po Kostićevim riječima, nipošto nisu uzurpirali vlast, već su samo slijedili pravila o funkcioniranju tog tijela u uvjetima „neposredne ratne opasnosti“. A u tim uvjetima, podsjetio je svjedok, odluke donosi onoliko članova predsjedništva koliko ih se u stanju okupiti.
Michael Farquhar je izvještač IWPR-a iz Londona.