Komentar: prica o dva tiranina

Amerikanci su brzo uhvatili Sadama Huseina, ali izgleda da ne vide nikakvu korist u izvodjenju Radovana Karadzica pred lice pravde.

Komentar: prica o dva tiranina

Amerikanci su brzo uhvatili Sadama Huseina, ali izgleda da ne vide nikakvu korist u izvodjenju Radovana Karadzica pred lice pravde.

Monday, 21 February, 2005

"Dame i gospodo, imamo ga": reci trijumfa koje je izgovorio imperijalni prokonzul Pol Bremer zasijale su kao srebrni zrak sunca kroz tamne oblake crnog dima koji se nadvija nad Irakom.


Upravo u trenutku kada je poginuo petstoti americki vojnik nakon sto je predsednik Bus objavio kraj sukoba u Iraku i proglasio "misiju zavrsenom".


Sadam Husein – as pik i kralj Vavilona – uhvacen je dok se skrivao u misjoj rupi, nedaleko od jedne od svojih najluksuznijih palata. Pokazalo se da je strasni tiranin samo starac koji nema hrabrosti da izadje iz skrovista pucajuci – kao sto su to ucinili njegovi zloglasni sinovi – ili da podigne ruku na sebe, kao sto je tvrdio da ce uciniti, ako ga uhvati "Veliki Satana".


Kada se to dogodilo, nalazio sam se u Samari, na drugom kraju takozvanog "sunitskog trougla". "Ovo bas moze da uzburka emocije," uzdahnuo je vlasnik kafea po imenu Ali Al-Alavi, posto su mu misli o trenutku americkog trijumfa skinule osmeh s lica. "Zasto se nije ubio kao Hitler, ili umro pruzajuci otpor? Sve ove godine mislili smo da je los covek, ali da je ipak pravi covek. A sada nije cak ni to. Sad se jedni bune zbog njegovog hapsenja, drugi se raduju, a u mom susedstvu nikada nije bilo vise ubistava. "


Prizor masovnog ubice zbacenog sa visina sopstvenih zabluda snazno je delovao na sve one koji su na neki nacin bili povezani sa posledicama genocida u Bosni, bilo da su u pitanju milioni ljudi koji su u tom konfliktu sve izgubili ili doziveli traume, ili oni, poput mene, koji su zauvek promenjeni samim tim sto su prisustvovali toj klanici. "Uzburkane emocije", bas kao sto je rekao gospodin Al-Alavi.


"Dame i gospodo, imamo ga": Pretpostavljam da bi saopstenje procitao Pedi Esdaun ili Karla del Ponte. Onda bi se zacuo zagor: "koga"? Karadzica ili Mladica?


Tesko je reci koga bismo od ove dvojice radije videli, nakon sto su mu oduzeti megalomanski imunitet, retorika i krvozednost, sa baterijskom lampom gurnutom u usta.


Zamislite Radovana Karadzica (sto je verovatnije), sa onom razbarusenom kosom zamrsenom u cvorove, tog samouverenog hvalisavca, kako se povija dok ga sprovode obicni strazari. Ili Mladica, bez onog sadistickog osmeha, sa podvoljkom i neobrijanog, kako otvara usta da bi mu pregledali zube; te oci, nekada umrtvljene od ubijanja, vracene u prikriveni zivot osecajem sramote.


Ova dva coveka su neuporedivo vazniji od Slobodana Milosevica za bilo kakvo izmirenje u Bosni. Optuzbe protiv njih kao menadzera genocida iz prvih redova gotovo su nepregledne. Oni ne bi mogli da pretvore svoja sudjenja u TV panel diskusiju.


Postoji izvesna mogucnost da ce Dr K. konacno osetiti celicne lisice kako mu se sklapaju oko ruku. Mozda - u nasim snovima. Jer postoji ogromna razlika izmedju masovnog ubice cije je hvatanje prvorazredni politicki imperativ pred dolazecu predsednicku kampanju u SAD i masovnih ubica cije se nasilje srucilo na udaljeni deo sveta za koji bi Vasington najvise voleo da jednostavno nestane.


Postoji ogromna razlika izmedju masovnog ubice u arapskoj zemlji u kojoj SAD planiraju da razvijaju strateske i ekonomske interese koji su od presudnog znacaja za njihovu globalnu hegemoniju – i masovnih ubica iz mesta iz kojih bi predsednik Bus najradije povukao i poslednjeg vojnika u najkracem mogucem roku.


Postoji ogromna razlika izmedju masovnog ubice cija je poternica simbol najopseznije vojne akcije SAD posle Vijetnama i masovnih ubica koje trazi sud u Hagu, koji bi americka administracija najradije zatvorila.


Postoji ogromna razlika izmedju masovnog ubice koji je upucen na sudjenje pred kolonijalnim pravosudnim sistemom koji Amerikanci mogu kontrolisati i masovnih ubica kojima se sudi pred medjunarodnim pravosudnim sistemom koji Amerikanci izgleda zele da sabotiraju.


Nece biti "zaliva Gvantanamo" za cuvare logora iz Omarske ili egzekutore iz Srebrenice.


Neki od najsposvecenijih i najsposobnijih tuzilaca u medjunarodnom sistemu krivicnog prava rade u Hagu na slucajevima Karadzica i Mladica. Ali njihovi optuzenici jos nisu izruceni sudu.


Zasto nisu? Mnoge stvari povezuju Sadama, Karadzica i Mladica, pored zajednickog hobija koji su pronasli u ubijanju velikog broja ljudi. Jedna od njih je i to sto su pre nego sto ce postati trazeni ratni zlocinci svi uzivali naklonost onih istih zapadnih sila koje su se dale u potragu za njima.


Amerikanci se nerado secaju da je osamdesetih godina Sadam bio "nas covek" u regionu. Poseta Donalda Ramsfelda Bagdadu, gde je dolazio da se rukuje sa njim – i da saslusa njegove eventualne zahteve da mu se dostave obavestajne informacije ili hemijsko oruzje – ovih dana ne spada u omiljene teme za razgovor ministra odbrane SAD.


Ali, dok je Sadam na Zapadu proglasen za opasnog coveka cim je poceo da ugrozava naftom bogati Kuvajt, to se nikada nije dogodilo sa Karadzicem i Mladicem, sa kojima su "prijateljski odnosi" u pocetku bili jos topliji.


Tri godine su zapadne sile gostile Karadzica, podsticuci drzavnicke iluzije kod ovog drugorazrednog tiranina.


Tri godine je ovaj propali psihijatar iz Crne Gore, koji je u Sarajevu postao ogorcen covek, a sada je trazen zbog genocida, bio priman u Parizu, Zenevi i Londonu, dok su od jednog do drugog farsicnog "mirovnog plana" propadali svi napori Zapada da se umire Pale i Beograd.


Mora da se Karadzic smejao u sebi kada su mu lordovi Karington i Oven, Sajrus Vens i ostali dolazili na jos jedan rucak, stiskali mu ruku, klimali glavama i smeskali se, dok im je on obecavao jos jedan prekid vatre, a oni se povijali nad apsurdnim mapama i "resenjima".


Jedan takav paket obecanja prihvatila je britanska konzervativna vlada u Londonu u avgustu 1992, samo nekoliko dana nakon sto je ekipa ITN-a, u kojoj sam i ja bio, otkrila koncentracione logore u Omarskoj i Trnopolju.


Karadzic je ponovo dosao u grad, po drugi put za mesec dana, i ponovo se rukovao i davao obecanja, da bi se onda ukrcao u avion i otisao da nastavi kampanju nasilja jos tri krvave godine, do njenog klimaksa u Srebrenici.


Taj masakr je izvrsen po naredjenju i u prisustvu generala bosanskih Srba kome je Amerikanac slicnog cina, koji se sada kandiduje za predsednika, u znak postovanja poklonio svoj pistolj.


Ali, Vesli Klark nije bio jedini. Svi su Mladica dozivljavali kao oficira i kao sebi ravnog. Kao i ocarani britanski general Majkl Rouz i Zanvije iz Francuske, svi su bili spremni da ostave jagnje na milost ovom kasapinu i opozovu vazdusne udare koji su mogli spasiti Srebrenicu.


Posle masakra sam pitao Zanvijea o tome kakav je Mladic kao covek. "On je vojnik koji cini ono sto misli da je ispravno i bori se za svoj narod," bio je njegov odgovor.


Cak i Rouzov naslednik, general Rupert Smit, za koga se smatralo da nije naklonjen ovoj dvojici, nasao se za stolom sa Mladicem i gradonacelnikom Srebrenice samo nekoliko dana pre masakra. Gradonacelnik nikada vise nije vidjen.


Tako su nekadasnji omiljeni saveznici postali ratni zlocinci – ali tek posle ovog dogadjaja.


Najteze strahote Sadam je pocinio protiv Kurda krajem osamdesetih godina, u vreme kada je bio jedan od omiljenih Arapa Amerike, i protiv Siita 1991, koje su Amerikanci podstakli na ustanak i onda ih ostavili na cedilu.


Bilo im je potrebno da uklone Sadama iz Kuvajta, ali ne i sa vlasti. "Amerikanci su izvadili ciglu iz zida i videli da bi se zid mogao srusiti. Zato su vratili ciglu na mesto," izjavio je jedan italijanski diplomata u Iraku u to vreme.


Juzno od Bagdada pratio sam trag razaranja koje je bilo posledica takve americke odluke. Navodno je ubijeno oko 300.000 Siita. Proslog maja, dvanaest godina kasnije, video sam kako njihove vezane skelete sa povezima preko ociju iskopavaju iz masovnih grobnica (uz zaglusujuci odjek Srebrenice) – pod nadzorom americke vojske koja ih je ostavila na cedilu 1991.


Najveca zverstva Karadzica i Mladica takodje su pocinjena dok su njih dvojica imali tretman ozbiljnog diplomate i profesionalnog vojnika.


Na terenu je to u prvom trenutku delovalo potpuno neverovatno. Prvo kasapljenja duz reke Drine, masovne deportacije i uragan nasilja na severozapadu. Koncentracioni logori, masovna silovanja, neprestano bombardovanje gradova i sela punih zena, dece i staraca koji su se skrivali u podrumima. Opsada jedne evropske prestonice koja se pretvorila u mucenje. I predaja stanovnika "bezbednih zona" na klanje.


I za svo to vreme Karadzic i Mladic su pregovarali sa politicarima i diplomatama koji su se topili od "amour propre", sa novim pregovaracima od kojih je svaki bio jednako nemocan kao i vojnici-igracke u "zastitnim snagama" koje su poslali da stite vec razoreni mir. Sabotiranjem snaga otpora koriscena je svaka prilika da se zastite Karadzic i Mladic, a ne njihove zrtve.


Pored embarga na prodaju oruzja koji je uveden na stetu snaga otpora, beskrajno je zamagljivano ono sto je bilo ocigledno; politicka pornografija koju su podmetali "obavestajni" oficiri, tvrdeci da Bosnjaci, a ne Mladic i Karadzic, organizuju masakre u bosanskoj prestonici iz propagandnih razloga.


Opasne lazi, dok je istina bila tako jednostavna. Sta je bilo potrebno da bi Zapad konacno u njima video kriminlace kakvi su bili?


Odgovor je Srebrenica, ali tek tada i tek kada se sve ponovilo. To je dovelo do nekoliko vazdusnih udara i prijateljskog ispijanja pica izmedju Milosevica i Ricarda Holbruka, cime je zaustavljena bosnjacka ofanziva koja je trebalo da povrati teritorije sa kojih su bili "etnicki ocisceni", da bi se sve konacno zavrsilo sporazumom kojim su Karadzic i Mladic dobili najveci deo onoga sto su zeleli.


Neki ljudi ne uspevaju da uoce nedoslednost u tome sto je intervencija u Bosni (ili Ruandi) izostala, dok je invazija na Irak izvrsena, ili razliku u potrebi da se uhvate Karadzic i Mladic i potrebi da se uhvati Sadam. Oni previdjaju cinjenicu da nije bilo intervencije protiv Karadzica i Mladica, dok je do intervencije protiv Sadama – na kraju – ipak doslo. Da je Karadzicu i Mladicu dozvoljeno da godinama izbegavaju hvatanje, dok je Sadam uhvacen za nekoliko meseci.


U pitanju su razlicite price. Intervencije u Bosni i Ruandi bi se odigrale u samom sredistu oluje i dok je genocid jos trajao. Intervencija u ponedeljak sprecila bi masakr u utorak. U Iraku, ono najgore vec je bilo gotovo. Ono najgore dogodilo se Kurdima, dok je Irak jos bio saveznik Amerike, i nakon sto je Amerika odustala od ulaska u Bagdad 1991.godine.


U Iraku, rezim terora je opstao, ali genocid je obustavljen. Rezim je bio osudjen na nestabilnost i Irak je mogao ostati deo Arabije, umesto sto je pretvoren u americku kasarnu i komercijalni poduhvat.


Neki i dalje pokusavaju da pronadju slicne strateske interese SAD na Balkanu, ali argumenti nisu ubedljivi. Bosna je daleko slicnija Spaniji iz tridesetih godina nego danasnjem Iraku. Sarajevo je bilo Madrid naseg vremena; a Srebrenica nasa Gernika.


Bosna i Ruanda su morale biti podrucja intervencija izvedenih iz razloga politickih i moralnih ideala – sto objasnjava zasto su izostale.


Isto tako, haspenje i sudjenje Mladicu i Karadzicu je pitanje pravde i samo pravde – sto objasnjava zasto oni jos nisu uhvaceni.


Irak je Izrael predstavljao stozer svih planova koje je u poslednjih dvanaest godina pravila neokonzervativna grupa koja danas cini jezgro Busove administracije – geopolitickih, teoloskih, trgovinskih i vojnih.


Bitno je i to sto ova americka administracija ima veoma bliske odnose sa energetskim sektorom, a ispod Iraka se nalaze najvece neiskoriscene svetske rezerve nafte.


Bitno je i to sto je kompanija Halibarton, u kojoj je do preuzimanja nove duznosti glavni rukovodilac bio potpredsednik SAD Dik Cejni, posle invazije zabelezila skok vrednosti akcija od cetrdeset procenata, cime se kompanija izvukla iz krize.


Bitno je i to sto je Behtel, jos jedna kompanija koja ce napraviti odlican posao u Iraku, takodje veoma bliska drzavnoj administraciji.


I bitno je to sto je ova administracija zasnovana na savezu evangelistickog hriscanstva i desnicarskog cionizma, i to sto bi uporiste SAD u srcu Arabije moglo predstavljati smrtni udarac za Palestince, jer Izrael dobija odresene ruke. To je razlog koji je neokonzervativcima u Vasingtonu ujedno i najdrazi.


U ovom grandioznom poretku stvari, ubijanje stotina hiljada Bosnjaka nije posebno vazno. Zato ni Esdaun ni Del Ponte jos nisu imali to zadovoljstvo da izgovore: "Dame i gospodo, imamo ga."


Ed Vilami je dopisnik iz inostranstva britanskih dnevnih listova "The Guardian" i "The Observer". Izvestavao je o ratovima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Iraku. Dobio je sedam novinarskih nagrada.


Frontline Updates
Support local journalists