Srbi svjedoce na sudjenju pripadnicima OVK-a

Pred clanovima sudskog vijeca u procesu koji se vodi protiv bivsih pripadnika Oslobodilacke vojske Kosova (OVK) – Fatmira Ljimaja (Fatmir Limaj), Isaka Muslijua (Isak Musliu) i Haradina Balje (Haradin Bala) – svjedocili su ovog tjedna otac i sin koje su, prema navodima tuzilastva, pripadnici albanske gerile u lipnju/junu 1998. zlostavljali u logoru kojim su navodno upravljali optuzenici.

Vojko Bakrac i njegov sin Ivan – Srbi koji su do tada zivjeli na Kosovu – ispricali su pred sudom kako su autobus kojim su namjeravali napustiti pokrajinu zaustavili pripadnici paravojne OVK.

Potom su ih odveli na jedno poljoprivredno dobro, gdje su prisustvovali mucenjima drugih zatvorenika. A vidjeli su i covjeka ciji je nadimak bio identican onome kojeg je tokom rata koristio optuzeni Balja.

Veliki broj ljudi s kojima su se svjedoci sreli u logoru nalaze se na popisu onih koji su, kako tvrdi tuzilastvo, u tom logoru i umrli.

Poslije oko tjedan dana, dvojici je svjedoka naredjeno da daju izjavu kojom ce poreci da su bili maltretirani. A nakon toga su oslobodjeni.

Ljimaja, Musliju i Baljaja pojedinacno se terete za niz zlocina protiv covjecnosti i krsenje zakona i obicaja ratovanja. Rijec je o nedjelima pocinjenim u zatvorskom logoru u selu Lapusnik (centralno Kosovo), gdje su prema navodima tuzilastva Srbi i navodni albanski “kolaboracionisti” bili ispitivani, premlacivani, a u vise od 20 slucajeva i ubijeni.

Tuzioci tvrde da je Musliju bio zapovjednik logora Lapusnik, dok je Balja bio obican strazar. Obojica su optuzeni za neposredno sudjelovanje u premlacivanju i ubijanju. Najzad, i Ljimaj je – usprkos tome sto je, prema navodima tuzilastva, obavljao funkciju oblasnog zapovjednika odgovornog za ono sto se dogadjalo u Lapusniku – osobno sudjelovao u pocinjenim zlocinima.

Uslijed pogorsanja situacije na Kosovu, porodica Bakrac se 28. lipnja/juna 1998. odlucila odseliti iz Djakovice.

Vojko je pred sudom opisao kako su autobus – kojim je zajedno sa sinom Ivanom i suprugom putovao u pravcu Beograda, njenog rodnog grada – zaustavila trojica vojnika. Jedan od njih, koji je na sebi imao kapu s oznakama OVK-a, obratio im se na srpskom i zatrazio da mu pokazu putne isprave.

Nakon predaje dokumenata, Vojku i njegovom sinu je naredjeno da napuste vozilo. “Moja zena je pocela plakati i vristiti”, izjavio je on. “U jednom trenutku je pokusala odvuci sina, ali ju je jedan od vojnika . . . snazno odgurnuo i prijetecim tonom joj naredio da se smiri.”

Svjedok tvrdi da je jos dvojici Srba bilo naredjeno da izadju iz autobusa. Na fotografijama ih je identificirao kao Stamena Genova i Djordja Cuka. Obojica se nalaze na popisu onih koji su, prema navodima tuzilastva, ubijeni u logoru Lapusnik.

Vojko je ispricao kako su Genov i Cuk odmah po izlasku iz autobusa odvezeni automobilom. A nesto kasnije je automobil dosao i po njega i sina, nakon cega su odvezeni u objekat koji je licio na seosku skolu.

Ivan Bakrac je sudu ispricao kako su, kada su stigli na odrediste, tamo zatekli Cuka kako vec okrvavljenom glavom udara o zid. Radio je to jos skoro citav sat, ocigledno jer su mu tako naredili vojnici koji su cuvali strazu.

Vojko je rekao da su vojnici tukli i Genova, pogotovo od trenutka kada su shvatili da se radi o pripadniku jugoslavenske vojske. Potonji je, naime, bio vodnik pri sanitetskoj sluzbi.

U Genovljevom su se novcaniku, koji mu je ispao tokom premlacivanja, nalazile vojne isprave. “Podigli su ga, otvorili i shvatili tko je on”, rekao je Vojko Bakrac. “I to je bio njegov kraj.” Covjek koji im je u autobusu oduzeo dokumente doslovno je, tvrdi Vojko, “skocio na njega”.

Ivan je pak ispricao kako su, kada je pala noc, bili odvedeni u kamion, te da su Genova pritom morali nositi.

Kao sljedecu stanicu, svjedok je na fotografijama prepoznao predio Lapusnika u kojem se, prema tvrdnjama tuzilaca, logor i nalazio. Zarobljenici su potrpani u prostoriju koju su svi zvali “podrumom”. Vojko je sucima ispricao da su se tamo vec nalazila trojica Albanaca i sestorica Srba, pri cemu slamom prekriveni pod nije bio dovoljno prostran da bi se svi mogli opruziti.

Vojko se prisjetio i nekih od Srba koji su tamo boravili: dvojice brace Krstic, covjeka po imenu Slobodan i jednog starijeg Srbina za koga je cuo da ima dijabetes i kome je neposredno prije toga operirano oko. Tuzioci su pak s popisa zrtava procitali ime Slobodana Krstica, kao i tri imena s prezimenom Krstic, od kojih je jedan patio od opisanih bolesti.

Svjedok tvrdi da je sa sinom u “podrumu” proveo dvije ili tri noci. Za to vrijeme, ljudi koji su na glavama imali kapuljace, Genova su redovno odvodili napolje i premlacivali, cesto i do krajnjih granica svijesti.

Poslije izvjesnog vremena, Genov je bio tako tesko povredjen da nije bio u stanju ni obaviti nuzdu. “Jedne noci . . . zatrazio je od nas da ga zadavimo jer vise nije mogao izdrzati”, rekao je Vojko pred sudom. “Nisam mogao to uraditi, niti je Ivan to mogao.”

Tokom tog razdoblja Vojko i njegov sin prvi su put dosli i u kontakt s osobom s nadimkom “Salja” – koji je za vrijeme rata koristio optuzeni Balja. Vojko je rekao da je “Salja” po svemu sudeci bio neka vrsta logorskog strazara.

Kasnije su Ivan i Vojko Bakrac bili izvedeni iz podruma i prebaceni u prostoriju na visem nivou u glavnoj zgradi citavog kompleksa. Vojko je napomenuo da su od tada i “Salju” vidjali redovnije – ponekad i vise puta dnevno.

Ispricao je kako su u toj, kasnijoj fazi njihovog boravka u logoru, on i njegov sin bili odvedeni dolje, gdje im je data po solja caja i gdje su bili primorani promatrati premlacivanje cetvorice ljudi.

Kada se to okoncalo, jedan od vojnika je jednom od zatvorenika dao pistolj.

“Rekao mu je da pobije ostale”, tvrdi Vojko. “Covjek je uzeo pistolj i prislanjao ga redom na njihova cela. Plakali su, molili ga za milost. A onda je taj covek pistolj prislonio na necije celo i opalio – ali se ispostavilo da je pistolj bio prazan.”

Najzad, Vojku je receno da ce on i njegov sin biti pusteni. Ali im je naredjeno da prvo daju izjavu sto se dogadjalo u logoru.

Sljedeceg se dana u sobi pojavila i video kamera. “Poceo sam pricati, rekavsi da prema nama nisu postupali lose, da nas nisu tukli . . .”, rekao je svjedok. “Nastavio sam pricati, ali sam bio nervozan i pomalo uplasen, sto se dalo i vidjeti. Zato su me natjerali da to uradim ponovo, bez pokazivanja straha.”

Vojkovim recima kazano, bio je spreman “reci bilo sto kako bi ih oslobodili”.

Vojku i sinu su potom stavljeni povezi preko ociju. Odvezeni su u grad, gdje su predani radnicima Crvenog kriza.

“Plakao sam, nisam mogao obuzdati suze, nitko me nije mogao zaustaviti”, rekao je on na sudu.

Potom je dva ili tri tjedna posjecivao psihijatra. “Sljedecih mjesec ili mjesec i pol dana, rasplakao bih se kada bi vidio bilo koga poznatog – nisam cak bio u stanju ni pricati”, rekao je on. “Sve do danas, telefonom jos uvijek ne mogu pricati – jednostavno se rasplacem ukoliko razgovaram s dragom osobom.”

Vojko Bakrac smatra da je njihovo oslobadjanje omogucila njegova zena. Od trenutka kada su odvedeni, ona je nastojala sto bolje upoznati javnost s njihovom otmicom, pa se tako pojavila i na Glasu Amerike, kao i na CNN-u, gdje je takodjer govorila o onome sto im se dogodilo.

Tokom unakrsnog ispitivanja, Baljin advokat Gregor Gaj-Smit podsjetio je sud da Vojko, kada mu je bio ponudjen niz fotografija, ipak nije uspeo identificirati njegovog klijenta.

Branilac je Vojka natjerao da ponovi kako je, prema njegovoj prici, dok je boravio u zatvoru cesto sretao covjeka zvanog “Salja”, te kako je u tim prilikama uvijek vidjao i njegovo lice.

Sudjenje se nastavlja.

Michael Farquhar je izvjestac IWPR-a iz Haga.