Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ ORIC

Pise: Merdijana Sadovic iz Haga (TU Br 401, 04-apr-05)
By

“Nije postojala linija zapovijedanja. Ne mogu prihvatiti da je postojala”, rekao je pred sudom Hakija Meholjic, bivsi srebrenicki sef policije.


Meholjic je vec treci srebrenicki Musliman koji, kao svjedok optuzbe, nije potvrdio navode tuzilastva da je Oric zapovjedno odgovoran za zlocine koji su u toj istocnobosanskoj enklavi pocinjeni tokom 1992. i 1993.


Oric ima 37 godina i tereti ga se za tadasnje pljacke i spaljivanja srpskih sela oko Srebrenice, kao i za mucenja i ubojstva zatvorenika u gradskom zatvoru.


Tuzilastvo nastoji pokazati da je Oric i “de facto” i “de jure” zapovijedao svim jedinicama koje su djelovale u zoni njegove odgovornosti, te da je u potpunosti kontrolirao sve koji su mu bili potcinjeni.


Na osnovu iskaza Meholjica – koji je predvodio grupu od 55 ljudi – reklo bi se kako “grupama naoruzanih ljudi” u Srebrenici “nisu bila izdavana naredjenja”, vec da su one samostalno odlucivale o tome “da li ce ili nece sudjelovati u pojedinim vojnim operacijama”.


Meholjic je potvrdio da je Oric doista bio sluzbeni zapovjednik tih jedinica, ali je rekao i da se on ipak vise bavio koordinacijom nego zapovijedanjem.


Proteklog je mjeseca i Becir Bogilovic, takodjer kao nekadasnji sef srebrenicke policije, posvjedocio da su u svim srebrenickim selima postojale naoruzane grupe, te da se na celu svake od njih nalazio po jedan zapovjednik. Pritom pojedini zapovjednici, po rijecima tog svjedoka, ni u jednom trenutku nisu bili pod Oricevom kontrolom.


Tokom Meholjicevog svjedocenja, tuzioci su se – u nastojanju da pokazu da su oruzane grupe ipak unaprijed planirale neke od napada – pozvali na izvjesne dokumente. Radilo se, pored ostalog, i o zapisnicima sa sastanaka srebrenickog ratnog predsjednistva – najviseg organa civilne vlasti za citavo podrucje – koje je, zajedno s nadleznim vojnim zapovjednicima, isplaniralo napade na ona srpska sela (Fakovici, Bjelovac, Jezestica . . .) koja su spomenuta i u Oricevoj optuznici.


Dokumenti pokazuju da je vecini tih sastanaka, zajedno s lokalnim zapovjednicima, prisustvovao i Oric.


Meholjic je ostao pri tvrdnji da su ti sastanci sluzili iskljucivo za koordinaciju, napominjuci da je u opcem interesu bilo da se svim raspolozivim snagama – zbog nabavke hrane – napadnu srpska sela.


“U Srebrenici u to vrijeme nije bilo hrane, sve nas je morila glad. Svi su bili prinudjeni da se ukljuce u to”, rekao je svjedok.


I pored toga, svaki je zapovjednik samostalno odlucivao hoce li i s koliko ljudi sudjelovati u konkretnoj operaciji.


Tako je u nekoliko navrata Meholjic, kao jedan od lokalnih zapovjednika, navodno odbio poslati svoje ljude u neke od akcija. Pritom zbog toga “nikad nije trpio nikakave posljedice”.


U listopadu/oktobru 1992., svjedok je odbio i zahtjev da svoje ljude posalje u selo Fakovici, navodno zbog toga sto im nije bilo dano dovoljno vremena za prethodno uklanjanje mina. Oric ga je vec iste veceri zbog toga posjetio: “Rekao sam mu da necu ici. On mi je uzvratio da cemo [o tom pitanju] raspravljati poslije napada – ali se nista nije desilo.”


Tokom unakrsnog ispitivanja, braniteljka Vasvija Vidovic je svjedoka upitala da li su i neke druge jedinice iz Srebrenice imale slican pristup i bile podjednako nezavisne. Meholjic je odgovorio potvrdno.


“Bio sam jedan od onih zapovjednika koji su u akciju stupali samo kada bi procijenili da je to neophodno, i moja je jedinica bila samo-organizirana i nezavisna”, rekao je on.


Meholjic (56) ostavlja utisak prilicno snaznog covjeka, ali se cinilo da mu je tokom svjedocenja bilo prilicno neprijatno; tek bi rijetko pogledao u Oricevom pravcu. Okrivljeni je, s druge strane, djelovao prilicno opusteno. Povremeno je cak izgledalo da Orica svjedokovi odgovori toliko zabavljaju da je prinudjen, stavljajuci ruku na usta, prikrivati osmijeh.


Miholjicu je u listopadu/oktobru prosle godine upucen obavezujuci nalog. Prvobitno je zahtijevao mjere zastite, ali se neposredno uoci pojavljivanja pred Tribunalom predomislio i odlucio svjedociti javno.


Rekao je da on osobno Orica nikada nije prihvatio kao svog pretpostavljenog, premda je okrivljeni u svibnju/maju 1992. imenovan za zapovjednika staba Teritorijalne obrane (TO) za Srebrenicu, sto je – barem teorijski – ujedno bila i najvisa vojna funkcija u enklavi.


“Smatrao sam da je premlad i neiskusan, i mislio sam da nece biti u stanju izboriti se s problemima s kojima smo se suocavali”, rekao je, pomalo prkosno, svjedok.


Medjutim, bosanski promatraci vjeruju da je svjedokov otpor prema Oricu bio drugacije motiviran. Oni, naime, tvrde da je Meholjic u stvari zelio doci na Oricev polozaj. No, nedostajale su mu kvalitete koje bi mu pomogle da se popne do vrha.


“Nijedan od tih lokalnih zapovjendika – ukljucujuci Hakiju Meholjica – nije Orica tretirao kao vlastitog pretpostavljenog”, izjavila je Almasa Hadzic, tuzlanska suradnica Dnevnog avaza, dodajuci da su njihovu ozlojedjenost vjerojatno poticali Oriceva naocitost i njegovi vojni uspjesi.


U vrijeme kada je imenovan za zapovjednika, Oric je imao svega 25 godina. Iako je priznao da se radilo o “dobrom borcu, vrlo popularnom kod lokalnog stanovnistva”, Meholjic je u svom svjedocenju ostao na stanovistu da Oric ipak nije bio podoban za vojnog lidera.


Meholjica ce sljedeceg tjedna ispitivati zastupnici optuzbe.


Merdijana Sadovic izvjestava za IWPR iz Haga.