Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

Sudjenje Milosevicu: rasprava o srpskoj povijesti

U nastojanju da dokaze kako Srbija tokom osamdesetih nije imala nikakvih osvajackih pretenzija, okrivljeni je pred sud pozvao neke od akademika
By Alison Freebairn

Zloglasni Memorandum iz 1986., u kojem mnogi vide i sistematski plan za razaranje bivse Jugoslavije, bio je tek “dokument upozorenja”, kojeg su u propagandne svrhe zloupotrijebile zapadne sile – izjavio je ovog tjedna jedan od autora tog dokumenta.


Umirovljeni profesor Kosta Mihajlovic, nekadasnji funkcionar Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), jedan je od dvojice akademika koji su se u dosadasnjem toku sudjenja Slobodanu Milosevicu pojavili kao svjedoci obrane.


Bivseg jugoslavenskog predsjednika se u vise od 60 tocaka triju optuznica – koje se odnose na ratove u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu – tereti za ratne zlocine, zlocine protiv covjecnosti i genocid.


Mihajlovic je jedan od tvoraca Memoranduma, a taj dokument je – prema tvrdnjama tuzilastva – izazvao citav val srpskog nacionalizma, na kojem ce nesto kasnije i Milosevic doci na vlast.


Dokument je 1986. “procurio” u stampu, i predstavljao je zapravo poziv na ustavne promjene kojima bi u tadasnjoj Jugoslaviji bio otklonjen “nesrazmjer u moci” proisteklao iz etnickih tenzija. Radilo se o tome da su srpske autonomne pokrajine – Vojvodina i Kosovo – u odnosu na Beograd posjedovale pravo veta.


Tadasnje je djelovanje Albanaca na Kosovu u Memorandumu nazvano “fizickim, politickim, pravnim i kulturnim genocidom nad srpskim stanovnistvom”, pri cemu je doticni dokument bio i apel za ukidanje takvog stanja.


Na pitanje o motivima pisanja Memoranduma SANU-a, svjedok je odgovorio: “Motiv je predstavljalo trajno osjecanje da se zemlja nalazi u ozbiljnoj situaciji iz koje se izlaz nije nazirao. Akademija je zbog toga bila vrlo zabrinuta.”.


Memorandum je u prvi mah bio shvacen kao “cin gradjanske hrabrosti” samog SANU-a, da bi se – po rijecima svjedoka – tek kasnije, nakon raspada Jugoslavije, pojavile i kritike tog dokumenta.


Milosevic je Mihajlovica potom upitao zbog cega se, po njegovom misljenju, “u zapadnoj propagandi tvrdi da je Memorandum poticao etnicke sukobe i pridonio razbijanju Jugoslavije.”


“Ljudi uporno zaboravljaju da Memorandum nije ni bio upucen javnosti”, rekao je Mihajlovic. “On je 'procurio' i bio je zloupotrijebljen kao povod za napad na Akademiju.”


Medjutim, tokom unakrsnog ispitivanja, tuzilac Dzefri Najs (Goeffrey Nice) ukazao je i na to da su razlike izmedju verzije koja je “procurika” iz 1986. i verzije koju je SANU objavila 1995. prakticno “neznatne”.


Uslijed prilicno gustog rasporeda rada Tribunala uoci zimske pauze, sudsko vijece upozorilo je i obranu i optuzbu da se pri ispitivanju svjedoka usredotoce iskljucivo na sustinske probleme.


Nesto kasnije, sudac Jan Bonomi (Iain Bonomy) kritizirao je Najsa sto je tokom unakrsnog ispitivanja Mihajlovicu postavljao “izvjesna prilicno besmislenih pitanja”, s cim se tuzilac, mada pristojno, ipak nije suglasio.


Prije toga je svoje hasko svjedocenje okoncao i povjesnicar Cedomir Popov – takodjer clan SANU i umirovljeni profesor.


Odgovarajuci na pitanja okrivljenog, svjedok je govorio o zlocinima kojima je srpski narod bio izlozen zbog teritorijalnih pretenzija drugih evropskih naroda. Pritom je porekao da je Beograd na bilo koji nacin, u cilju dominacije na Balkanu, pokusavao stvoriti Veliku Srbiju.


A kada ga je predsjedavajuci sudac Patrik Robinson (Patrick Robinson) s Jamajke upitao znaci li to da politika stvaranja Velike Srbije nikada nije ni postojala, Popov je odgovorio: “Rekao sam da su takve ideje postojale, ali su ih – uz jedan jedini izuzetak – zastupale iskljucivo nebitne i marginalne snage.”


Svjedok je potom objasnio da je Srbija u Prvi balkanski rat (1912) stupila s ciljem da otjera turske trupe, preuzme kontrolu nad oslobodjenim Kosovom i dobije izlaz na jadransku obalu. Tom prilikom je zauzet i jedan dio sadasnje Makedonije, sto su osim Srbije ucinile i Bugarska i Grcka.


“To je, koliko je meni poznato, bio i jedini osvajacki potez koji je Srbija ikada povukla”, rekao je Popov.


Sudsko vijece je Milosevica upozorilo da se ne upusta u razmatranje akademskih pitanja; okrivljeni je medjutim uzvratio da stvaranje Velike Srbije predstavlja “jedan od najvaznijih argumenata” koji se navode u optuznici, te da “taj apsurd mora biti objasnjen i razotkriven”.


Najs je pak ovu priliku iskoristio da sud podsjeti na okolnost kako tuzilastvo svoje optuzbe nije zasnivalo na ideji Velike Srbije, odnosno da upotrebu tog pojma “nikada nije pripisivalo optuzenom”.


Suci su takodjer upozorile okrivljenog da tokom ispitivanja ne ide predaleko u proslost, isticuci kako – zbog cinjenice da se u ulozi svjedoka povjesnicari ne pojavljuju prvi put – postoji opasnost da se citava sudska rasprava pretvori u povijesnu raspravu.


Ranije ovog tjedna, Milosevic je pauzu izmedju dva svjedocenja iskoristio kako bi ponovio svoj apel sudu da na adrese jednog broja potencijalnih svjedoka najviseg ranga uputi obavezujuce naloge. U pitanju su politicari i drzavnici, koje okrivljeni namjerava izvesti pred Tribunal.


Bivsi jugoslavenski predsjednik nastoji dokazati da je Srbija tokom devedesetih bila zrtva medjunarodne agresije; u to ime, on zeli da se pred Tribunalom kao svjedoci pojave bivsi americki predsjednik Bil Klinton (Bill Clinton), bivsa drzavna tajnica Madlen Olbrajt (Madeleine Albright), britanski premijer Toni Bler (Tony Blair), njemacki kancelar Gerhard Sreder (Gerhard Schroeder) i mnogi drugi.


Okrivljeni, medjutim, nije uvazio ranije upozorenje suca Robinsona da svaki takav zahtjev sudu mora biti upucen u pisanom obliku. U stvari, Milosevic uporno odbija upustiti se u bilo kakvu pisanu komunikaciju s Tribunalom, posto samu instituciju suda jos uvijek ne priznaje. Iz istog razloga, on jos uvijek odbija i stupiti u kontakt sa svojim sluzbenim braniocima, koji bi u njegovo ime mogli podnijeti taj zahtjev.


Umjesto svega toga, Milosevic nastoji uvjeriti sudsko vijece da njegove usmene zahtjeve – zato sto su, po prirodi stvari, spomenuti i u sudskom zapisniku – tretira kao pisane.


Suca Robinsona takav pristup nije nimalo impresionirao.


“Zar nismo o svemu tome vec raspravljali, i to u dva ili tri navrata?”, upitao je okrivljenog predsjedavajuci sudac. “Jeste li podnijeli pisani zahtjev za izdavanje obavezujucih naloga?”


“Sve sam proslijedio oficiru za vezu i iznio sam zahtjev usmeno, sto bi trebalo da ima istu tezinu kao i pisani podnesak. Zahtjev je u zapisniku, tako da ga imate napismeno”, odgovorio je okrivljeni.


“Nije tocno”, rekao je sudac Robinson. “Morate ga podnijeti u pisanom obliku. Ukoliko insistirate na svom [usmenom] zahtjevu, vijece ce ga odbiti, s tim da to nece imati nikakvog utjecaja ukoliko kasnije ipak budete pozeljeli predati ga i u pisanom vidu.


“Ono sto od Vas trazim jeste da podnesete istu onu dokumentaciju koju je u vise navrata – zahtijevajuci izdavanje obavezujucih naloga – tuzilastvo vec podnosilo. Ugledajte se na njih. Neka vam gospodin Najs proslijedi te dokumente.”


Da bi uputilo obavezujuci nalog, sudsko vijece mora biti uvjereno da je prethodno ucinjeno sve kako bi se osiguralo pojavljivanje svjedoka. Sudac Robinson je upozorio da se okrivljeni vec vise puta o to “oglusio”, te da u svakoj prilici mora biti postivana odgovarajuca procedura.


Sudac Robinson je Milosevicu skrenuo paznju da ce, – kada je rec o obavezujucim nalozima – ukoliko bude nastavio ignorirati precizna uputstva koja su mu dana, sudsko vijece “biti prinudjeno konstatirati kako ste pocinili prekrsaj”.


Zbog zimske pauze u radu Tribunala, nastavak sudjenja zakazan je za 11. sijecnja/januara iduce godine.


Alison Freebairn je urednica IWPR-a u Londonu. Michael Farquhar je izvjestac IWPR-a iz Haga.