Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

Na dženazi u Srebrenici ukopana najmlađa žrtva

Hiljade ljudi prisustvovalo dženazi 409 osoba identificiranih 18 godina nakon zločina.
By Velma Šarić
  • Beba u ovom sanduku napunila bi 18 godina 11. jula 2013., kada je ukopana sa 408 drugih žrtava.(Photo: Velma Saric)
    Beba u ovom sanduku napunila bi 18 godina 11. jula 2013., kada je ukopana sa 408 drugih žrtava.(Photo: Velma Saric)
  • U Potočarima se mogu ukopati samo tijela koja su identificirana. (Photo: Velma Saric)
    U Potočarima se mogu ukopati samo tijela koja su identificirana. (Photo: Velma Saric)
  • Ovo je traumatičan događaj za rodbinu i sve preživjele. (Photo: Velma Saric)
    Ovo je traumatičan događaj za rodbinu i sve preživjele. (Photo: Velma Saric)

 

 

U moru zelenih tabuta položenih u Memorijalnom centru u Potočarima, svaki pored tek iskopane rake, jedan se posebno isticao.

Bio je veoma, veoma malen.

Prekriven cvijećem, ovaj tabut - jedan od 409 koji su trebali biti položeni u zemlju 11. jula 2013 - sadržavao je ostatke tek rođene bebe, najmlađe žrtve srebreničkog genocida iz jula 1995.

Da je beba preživjela, majka bi joj dala ime Fatima i sada bi imala 18 godina. Njen brat, koji je imao samo pet godina kad je ona umrla, nosio je mali sanduk do rake na ramenu.

Kao i svake godine, hiljade ljudi okupilo se u Potočarima ovog 11. jula kako bi odalo počast žrtvama masakra u Srebrenici počinjenom kad su srpske snage istog dana prije 18 godina zauzele ovu bosansku enklavu. U danima koji su uslijedili, vršena su masovna ubistva bošnjačkih muškaraca i dječaka.

Ovaj masakr, najveći na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata, zvanično je u Haškom tribunalu klasificiran kao genocid.

U optužnicama protiv bivšeg predsjednika bosanskih Srba Radovana Karadžića i njegovog vojnog komandanta Ratka Mladića navodi se da je ubijeno više od 7.000 osoba. Prošle godine na suđenju Karadžiću jedna ekspertna svjedokinja navela je novu brojku od 8.021, do koje se došlo na osnovu podataka iz Međunarodnog odbora Crvenog krsta i Međunarodne komisije za nestale osobe. (Njeno svjedočenje dostupno na: Demographics of Bosnian War Set Out.)

Prije nego što su tabuti spušteni u zemlju, porodice žrtava, strani i domaći zvaničnici i drugi gosti iz cijele zemlje i šire regije stajali su mirno na kiši koja je pljuštala, dok je lokalni hor izvodio pjesmu posvećenu Srebrenici.

Ove su sedmice pokopani ostaci 409 osoba, uključujući 44 maloljetna dječaka i jedno novorođenče, čime je ukupan broj sahranjenih u Potočarima porastao na 6.066.

Prije nego što je sanduk sa bebom spušten u zemlju, Hatidža Omerović, koja je i sama u Srebrenici izgubila supruga i dvoje djece, prošla je pored njega i proučila.

„Da je ova djevojčica preživjela, danas bi napunila 18 godina“, kaže ona.

Tokom dženaze Hatidža je uglavnom bila pored tabuta svojih nećaka Fuada i Senada, također ukopanih ove sedmice. Kada su ubijeni, Fuadu je bilo 18, a Senadu 16 godina.


„Svake godine dolazim ovdje da nekog sahranim“, kaže Hatidža, dodajući da više i ne zna koliko je članova porodice i voljenih izgubila.

„Oči su mi presahle od plača, ali ove godine je sa mnom i ostalim majkama, suprugama, tetkama i nanama Srebrenice plakalo i samo nebo“, rekla je stojeći na kiši.

Obraćajući se prisutnima na ceremoniji, gradonačelnik Srebrenice Ćamil Duraković rekao je da ova komemoracija simbolizira „borbu protiv posljedica genocida, poziv na jedinstvo i poruku preživljavanja uprkos smrti i razaranju“.


Sličnu je poruku poslao i Valentin Inzko, Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, koji je pročitao dvije poruke. Jednu mu je poslala starija Bošnjakinja, a drugu franjevački sveštenik iz Sarajeva.

„Poruke su napisane odvojeno, ali obje govore o istoj stvari, one su univerzalna poruka da mir i ljubav mogu biti jedino oružje protiv mržnje. Ovo je univerzalna ljudska poruka, poziv cijelom svijetu da bude bolji“, rekao je Inzko.

On je naglasio važnost sjećanja. „Zaboraviti ubijene nevine ljude bilo bi kao da ih ponovo ubijamo“, rekao je.

11. jula svake godine, sahranjuju se ostaci stotina ljudi nađenih u masovnim grobnicama oko Srebrenice. Dženaza se obavlja tek nakon što se ostaci identificiraju. I nakon 18 godina, neki ostaci još nisu identificirani, a neki nisu ni pronađeni.

Amor Mašović, član odbora direktora bosanskog Instituta za nestale osobe, rekao je za IWPR da se tokom godina proces identifikacije usporio. Dodatno ga komplicira činjenica da su svi članovi nekih porodica ubijeni, te da nije ostalo dovoljno srodnika koji mogu dati genetski materijal za poređenje DNK.

Nekad su porodice koje su već nekog pokopale izložene novoj traumi kad saznaju da je u nekoj drugoj grobnici pronađeno još ostataka pokopane osobe. Kako je mnogo tijela premještano iz prvobitnih u druge masovne grobnice kako bi se prikrili tragovi zločina, često se dešava da se ostaci jedne osobe pronađu na različitim lokacijama.

„Ovi se ljudi suočavaju s veoma teškom odlukom“, kaže Mašović. „Nermin Subašić, na primjer, sahranjen je danas. U njegovom tabutu su samo dvije njegove kosti koje smo dosad pronašli. Moguće je da ćemo ih kasnije pronaći još.“

Izeta, sestra Hatidže Omerović, upravo je ovo doživjela. Već je bila pokopala djelomične ostatke svoga sina kada ih je pronađeno još.

„Kad su mi javili da su pronašli još kostiju mog sina, svijet mi se ponovo srušio. Nisam znala šta da radim. Nisam mogla ni pomisliti na to da narušim krhki mir u kojem je počivao“, rekla je kroz suze.

„Moj Mirsad… Bio je tako dobar dečko. Volio je fiziku i školu i htio je biti inženjer. Gledam neke stvari iz njegovog djetinjstva koje sam uspjela sačuvati, jednu majicu koju sam ponijela sa sobom u Tuzlu u nadi da će mu jednog dana opet zatrebati. Gledam je i podsjeća me na njega. To me boli“, kaže Izeta, dok je sestra Hatidža tješi.

„Sjećanje me boli, ali bi me zaborav bolio još više“, kaže ona.

Velma Šarić je reporterka IWPR-a iz Sarajeva.