Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

KOSOVO „S ONU STRANU OGLEDALA“

Britanska novinarka opisuje kako su zapadni političari i mediji stvarali iskrivljenu sliku o kosovskom sukobu.
By Michael Farquhar
Bivši jugoslavenski predsjednik, Slobodan Milošević, izveo je ovoga tjedna kao svjedoka obrane jednu britansku novinarku. Ona je ukazala na nesklad između stvarnih prilika koje su na Balkanu vladale tokom devedesetih s jedne, i načina na koji su događaji u toj regiji bili prikazani u zapadnim medijima, s druge strane.



Iv-En Prentis (Eve-Ann Prentice) izvještavala je s Balkana još od polovice osamdesetih – prvo za list Gardijan (Guardian), a potom i za Tajms (The Times). Pred sudom je opisala kako je postupno postajala sve svjesnija toga da su prilike u regiji znatno kompliciranije nego što bi se to moglo pomisliti na osnovu tekstova stranih dopisnika.



Prema njenim riječima, ta „tendencija da se sukob prikaže bez ikakvih nijansi, kao sukob dobra i zla“ vremenom je „postajala sve snažnija“.



Svjedočenje Prentisove ticalo se u prvom redu onoga što se događalo tokom 1999., kada je Milošević na Kosovu navodno nadzirao brutalnu kampanju u kojoj su srpska policija i Vojska Jugoslavije (VJ) protjerale oko 800.000 Albanaca s njihovih ognjišta.



Svjedokinja se međutim prisjetila kako su Albanci svoju odluku o napuštanju regije pravdali prije svega strahom od NATO-bombardiranja, a onda i pritiscima pobunjeničke Oslobodilačke vojske Kosova (OVK). Štoviše, Prentisova tvrdi kako joj je samo jedna osoba rekla da je pobjegla iz straha od srpskih vlasti.



Pripadnici OVK-a svojim su sunarodnjacima navodno sugerirali kako je njihova „patriotska dužnost“ napustiti svoje domove, ne bi li svijet shvatio koliko Albanci pate pod jarmom Beograda. Rukovodstvo OVK-a je očito smatralo kako je, zahvaljujući podršci NATO-a, nastupio idealan trenutak za odcjepljenje od Srbije i ujedinjenje s Albanijom.



Prentisova je podržala i Miloševićevu tvrdnju po kojoj je veliki broj oštećenja nastalih na civilnim objektima – što je zločin za koji tužioci krive VJ, koja je na Kosovu navodno palila i pljačkala – zapravo bio posljedica NATO-bombardiranja.



Prisjetila se i kako je neposredno nakon jednog zračnog napada posjetila grad Gnjilane. Usprkos tome što su se ciljevi navodno nalazili u industrijskoj zoni, u tom napadu je bilo i civilnih žrtava, pri čemu su se neke od njih u tom trenutku još uvijek nalazile pod ruševinama.



Svjedokinja je govorila i o granatiranju Niša, početkom svibnja, čemu je i osobno prisustvovala. Iako je meta bio gradski aerodrom, velika je šteta bila nanesena i stambenim četvrtima. Na ulicama se moglo vidjeti tridesetak leševa, dok je još tridesetak povrijeđenih bilo smješteno u lokalnu bolnicu.



Kao sljedeći primjer, Prentisova je navela stambeni blok nadomak benzinske pumpe u predgrađu Prištine. On je bio bombardiran skoro svake noći, sve dok nije praktično do temelja razrušen.



Svjedokinja je ispričala i kako su dva automobila – kojima su novinari putovali planinskim putovima – također napadnuta iz zraka. Njen vozač je tom prilikom poginuo, dok su ostale putnike spasili pripadnici JNA, koji su im ukazali medicinsku pomoć, osigurali im hranu i pratnju do Prištine.



Prentisova je naglasila da je na Kosovo stigla tek početkom svibnja/maja, više od mjesec dana od početka zračne kampanje NATO-a. Na tome je pak tokom unakrsnog ispitivanja agresivno insistirao tužilac Džefri Najs (Geoffrey Nice). On je svjedokinju podsjetio da je losanđeleski Tajms s lica mjesta izvjijestio kako su protjerivanja Albanaca bila naglo obustavljena 20. travnja/aprila.



Najs je potom naveo i niz mjesta iz svjedokinjine knjige – „Rat jedne žene“ (One Woman’s War) – u kojoj je ponašanje beogradskih snaga sigurnosti prikazano u bitno drugačijem svjetlu. Prentisova, naime, piše kako su jugoslavenski vojnici otvoreno govorili o masovnim pogubljenjima tobožnjih pripadnika OVK-a, kao i o tome da paravojne jedinice nisu pravile razliku između naoružanih boraca s jedne, i žena i djece, s druge strane.



U knjizi se također navodi kako je Prentisova nastojala da njenim razgovorima s albanskim izbjeglicama ne prisustvuju osobe srpske nacionalnosti, jer se žrtve u protivnom ne bi osjećale sigurno.



Jednodnevno svjedočenje Prentisove poslužilo je kao neka vrsta pauze u svjedočenju crnogorskog političara Branka Kostića, koje bi trebalo biti nastavljeno 6. veljače/februara.



Prije nego što je prekinuto, Kostićevo se ovotjedno svjedočenje svelo na pružanje što iscrpnije slike o raspadu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), koji se odigrao početkom devedesetih, u vrijeme dok je svjedok bio jedan od osmorice članova njenog predsjedništva.



Kostić se pogotovo usredotočio na tvrdnju tužilaštva da je, nakon što su Hrvatska i Slovenija ostvarile nezavisnost od Jugoslavije, sva vlast u predsjedništvu pripala tzv. „srpskom bloku“. Potonji je bio sačinjen od predstavnika Srbije, Crne Gore, Vojvodine, te Kosova i Metohije – koji su, navodno bez izuzetka, u to vrijeme bili pod Miloševićevim utjecajem.



Ta četvorica predstavnika, po Kostićevim riječima, nipošto nisu uzurpirali vlast, već su samo slijedili pravila o funkcioniranju tog tijela u uvjetima „neposredne ratne opasnosti“. A u tim uvjetima, podsjetio je svjedok, odluke donosi onoliko članova predsjedništva koliko ih se u stanju okupiti.



Michael Farquhar je izvještač IWPR-a iz Londona.