Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

Filmovi IWPR-a potiču debate u Bosni i Hercegovini

Nakon gledanja dokumentarnih filmova, tinejdžeri govore o toleranciji
By Velma Šarić
  • Projekcija filma i diskusija sa učenicima u Brčkom. (Photo: Velma Šarić)
    Projekcija filma i diskusija sa učenicima u Brčkom. (Photo: Velma Šarić)

Srednjoškolci iz više od 20 gradova širom Bosne i Hercegovine kažu da su postali svjesniji potrebe za suživotom nakon što su pogledali IWPR-ove dokumentarce o poslijeratnom pomirenju.
I

WPR i produkcijska kuća Mebius film objavili su ove godine seriju od devet kratkih filmova pod nazivom Obični ljudi. Filmovi govore o Bosancima i Hercegovcima koji su uspjeli prevazići ratnu traumu radeći s pripadnicima drugih etničkih grupa u raznim oblastima, od umjetnosti, do sporta i ekonomije.

Ovi su filmovi nastali u sklopu projekta Obični heroji koji je finansirala ambasada Norveške u Sarajevu, a koji su implementirali IWPR i njegov partner u BiH, Centar za postkonfliktna istraživanja (PCRC).

U proteklih nekoliko mjeseci, IWPR i PCRC prikazali su ove filmove u srednjim školama i organizirali diskusije u 22 grada širom zemlje. Publika koju su činili mladi iz svih etničkih grupa, starosti između 16 i 18 godina, premlada je da bi imala vlastita ratna iskustva, ali je dovoljno stara da bude svjesna njegovih posljedica.

Glavna poruka koju su IWPR i PCRC pokušali prenijeti jeste da na svim stranama postoje obični ljudi koji nastoje prevazići netrpeljivost i podjele stvorene u ratu vođenom od 1992. do 1995. godine.

U Kaknju, industrijskom gradu u centralnoj Bosni, projekcije su održane u sklopu Sedmice obrazovanja za mir.Učenici drugog razreda jedne srednje škole u Kaknju, većinom Bošnjaci, složili su se da je razgovor o prošlosti od ključnog značaja za mirnu i stabilnu budućnost. Jedna učenica, Zerina Kapo, rekla je da „nečija religija, etnička pripadnost ili bilo šta slično nikad ne treba da nam budu važniji od činjenice da smo svi samo ljudi“.

Ali da bi to zaista bilo tako, kaže ona, „moramo dobiti priliku da upoznamo Srbe, Hrvate i ostale, a mnogi mladi ljudi u mom okruženju nemaju tu mogućnost“.

Zerinina prijateljica iz razreda, Romkinja Adelisa Hucić, slaže se da je komunikacija najbolji način borbe protiv predrasuda.

„Ljudi obično imaju već izgrađeno mišljenje o Romima i određene predrasude, ali kada nas upoznaju, shvate da smo ljudi kao i svi ostali“, kaže ona. „Zato mi je veoma važno da razgovaramo i rušimo barijere.“

U Brčkom, multietničkom gradu na sjeveru Bosne i Hercegovine, jedno etnički izmiješano odjeljenje govorilo je o tome zašto su prisjećanje na rat i razgovor o njemu tako važni za njihovu generaciju.

„Za mene je Brčko odličan primjer kako su ljudi spremni zanemariti razlike kad vide šta im zajednički rad i suživot donose“, kaže Sonja Perić, Srpkinja.

„IWPR-ovi filmovi nam pružaju konkretne primjere pozitivnih promjena u našim zajednicama, što nam pokazuje kako da idemo naprijed“, kaže Petar Marić, još jedan učenik iz reda Srba. „Mladi u našoj zemlji trebaju imati veći pristup ovakvim projektima.“

Stavovi koje na mlade ljude prenose starije generacije utiču na izgradnju njihovog odnosa prema ratu.

„Na mlade utiču njihovi roditelji i stariji“, kaže Nikolina Jović iz Brčkog. „Ako roditelji iznose svoje predrasude o drugim nacijama i/ili religijama, prenijet će te predrasude na svoju djecu. Mislim da je ovo izraženije u porodicama koje su izgubile srodnika ili prijatelja, jer je u tim porodicama animozitet prema onima koje smatraju krivim za svoj gubitak izraženiji.“

Projekcija se održala i u Vlasenici, gradiću na istoku BiH u kojem su prije rata živjeli Bošnjaci i Srbi, ali koji je danas naseljen gotovo isključivo Srbima.

17-godišnji Srđan Vukičević kaže da mu se sviđaju dva filma koja je pogledao – Pismo, dokumentarac o hip hop muzici kao odgovoru na nacionalizam i Inin put, koji govori o holandskoj terapeutkinji koja pomaže ratom pogođenim pripadnicima svih strana.

Za njega ovi filmovi ne predstavljaju samo podsjetnik na nedavnu tragičnu prošlost Bosne i Hercegovine, nego „što je još važnije, govore o tome koliko je važno da pronađemo nešto što nam je zajedničko i da imamo pozitivan stav“.

„Rat nam je ostavio naslijeđe mržnje i netrpeljivosti koje moramo prevazići“, nastavlja Srđan. „Ali kako bismo to postigli, moramo shvatiti da imamo više zajedničkog nego što mislimo i da smo svi, zapravo, veoma slični.“

Njegova kolegica iz razreda, Nevena Ristanović, kaže da bi slijedeći korak trebao biti omogućavanje mladima iz svih etničkih skupina da se redovno sastaju.

Neko bi trebao okupiti učenike iz raznih dijelova BiH, Bošnjake, Srbe i Hrvate. Trebamo sjesti zajedno, razgovarati i skupa graditi svoju budućnost“, kaže Nevena.

U susjednom Bratuncu, u kojem također žive uglavnom Srbi, većina učenika koji su pogledali filmove donijela je drugačiji zaključak – da bi bilo bolje prošlost ostaviti iza sebe i fokusirati se na budućnost, jer bi prizivanje ratnih uspomena moglo narušiti krhki proces pomirenja.

„Ovo mi je prvi put da vidim nešto ovakvo“, kaže Njegoš Perić. „Ja mislim da je prijateljstvo ključ svega, da bi Bošnjaci i Srbi trebali biti prijatelji, te da ono što se desilo u prošlosti trebamo zaboraviti i prevazići, kako bismo mogli prestati praviti razlike među nama.“

Ante Zovko, srednjoškolac i Hrvat iz Žepča, grada u centralnoj BiH, ima slično mišljenje i kaže „da u zemlji postoje ljudi koji joj ne daju da ide naprijed tako što stalno krive 'one druge' za sav bol kroz koji im je nanesen. To uništava našu budućnost“.

„Sve etničke grupe u ovoj zemlji moraju prestati monopolizirati bol“, kaže on.

U mnogim školama u kojima su održane projekcije govorilo se o negativnoj ulozi bosanskih medija u poslijeratnom periodu.

„Mediji nas konstantno bombardiraju svađama i ličnim sukobima političara koji šalju poruku da ova zemlja nema budućnost i da ne možemo živjeti zajedno u miru“, kaže Nikolina Jović iz Brčkog.

Srpski učenik iz Srebrenice, Dragutin Jović, kaže da je isprva bio skeptičan glede IWPR-ovih dokumentaraca koje je trebao pogledati.

„Mislio sam da će to biti još jedan pokušaj ispiranja mozga“, kaže on. Međutim, promijenio je mišljenje nakon što je pogledao Pismo.

„Ovaj film mi je pokazao da smo svi ljudi, da svi griješimo i da moramo učiti iz tih grešaka zajedno“, kaže Dragutin. „Moramo se suočiti s prošlošću i shvatiti da, iako je oprost teži od zaborava, on je daleko važniji za sve nas.“

Velma Šarić je obučena reporterka IWPR-a u Sarajevu.