Ekstremizam steti albanskim teznjama

Albanci ce ubrzo uvideti da su im teroristi Oslobodilacke narodne armije

Ekstremizam steti albanskim teznjama

Albanci ce ubrzo uvideti da su im teroristi Oslobodilacke narodne armije

Wednesday, 21 March, 2001

Pise: Branko Geroski iz Skoplja


Zar smo ovo zasluzili? Ovim pitanjem ljudi u Makedoniji najcesce komentarisu


napade albanskih terorista nadomak Tetova, ali i pokusaje da se banditima


obucenim i spremnim da ubiju pruza politicka potkrepa u zemlji i izvan nje.


Atmosferi opsteg razocarenja i straha da bi medjunarodna zajednica mogla


prisiliti vladu u Skoplju da prihvati pregovore sa teroristima doprinose i


zbunjujuce cinjenice koje ovih dana na svetlo dana iznose strani i domaci


mediji - cinjenice da su teroristi obucavani i naoruzavani u Oslobodilackoj


vojsci Kosova, OVK, pod okriljem CIA i britanskog SAS-a, da nesmetano


prelaze granicu sa kosovske strane kao da tamo ne postoje snage NATO-a, da


cak raspolazu rezervama hrane i drugih potrepstina kojima je UNHCR darovao


Albance na Kosovu.


Ako se tome doda i donedavna neodlucnost drzavnog vrha u Makedoniji da


upotrebi sva raspoloziva sredstva za borbu, uglavnom zbog pritisaka strahih


ambasadora u Skoplju, da se teroristima pruza mlak "adekvatan" otpor,


postaje jasno zasto vecina Makedonaca strahuje da ce njihova zemlja postati


zrtva dogovora mocnika koji su naumili da je podele i time uniste.


Naravno, ne moze se ignorisati cinjenica da je medjunarodna zajednica


zvanicno odlucno podrzala teritorijalni integritet Makedonije, osudila


napade ekstremista i zatrazila njihovu politicku izolaciju.


Ali, Makedonci, kao i svi ostali Balkanci, nepoverljivi su prema strancima i


sve manje veruju tim recima. Oni se jos uvek, recimo, secaju da je pre


raspada Jugoslavije medjunarodna zajednica zvanicno odlucno podrzavala


opstanak federacije, da bi se uskoro to stanoviste promenilo i desilo se to


sto se desilo.


Intelektualci, politicari dobre volje i mnogo umerenih ljudi, uprkos opste


albanofobije u zemlji, u toku zadnje decenije ulozili su ogroman trud kako


bi uverili, pre svega obicne ljude u Makedoniji, ali i svet, da Albanci i


Makedonci moraju i mogu ziveti zajedno, da valja resavati probleme manjine,


da se moraju postici kompromisi i da sve to zajedno njihovu zemlju cini


modelom medjuetnicke harmonije kakvog demokratski svet hvali i podrzava.


Sada neko uporno pokusava te iste ljude da uveri kako se Makedoniji mora


desiti Kosovo, kako je neizbezno o problemima i zahtevima Albanaca


razgovarati i cak pregovarati dok nad Tetovom teroristi pucaju i ubijaju


ljude.


I sve to uprkos cinjenici da svako dobronameran zna da Makedonija nikad nije


bila isto sto i Kosovo. Od pocetka njene nezavisnosti predstavnici


relevantnih politickih partija Albanaca dele vlast sa Makedoncima. Ta


cinjenica postala je deo generalnog politickog iskustva u zemlji.


Danas necete naci nijednog ozbiljnijeg politicara u Skoplju koji ne shvata


da je to temeljac stabilnosti zemlje. I svakako necete naci nijednog


ozbiljnijeg analiticara koji ce utvrditi da negde u jugoistocnoj Evropi


postoji manjina koja uziva veca prava i bolji prosperitet od Albanaca u


Makedoniji.


Svakako demokratski nastrojeni ljudi smatraju da to nije dovoljno, ali je


neosporna cinjenica da je na Balkanu i sire Makedonija jedina zemlja u kojoj


etnicke manjine imaju najmanje razloga da se oruzjem u ruci biju za svoja


prava.


Svima je jasno da napadi terorista nemaju nikakve veze sa ljudskim i


manjinskim pravima Albanaca. Ovde je rec o necemu drugom - otvorenom


pokusaju da se banditizmom i ubijanjem podeli zemlja, da se prvo postignu


vojni ciljevi, a tek da se tome onda pridoda nekakva "politicka platforma",


o kojoj ce zavojevane strane sutra pregovarati.


Uprkos svemu, upkos gubicima i hipokriziji medjunarodne zajednice, ne


postoji politicka snaga u zemlji i politicar koji ce moci nekaznjeno, a


kazna ce stici vec sutra na sledecim izborima, da prihvati ucenu terorista,


cak i pod pretpostavkom da ce oni koliko sutra biti podrzani od svetskih


mocnika.


Stavise, kada se sve ovo zavrsi, a svi se nadamo da ce zavrsiti porazom


terorista, Albanci ce prvi osetiti da su im teroristi naneli ogromne


politicke stete. Iako su se sve politicke partije zastupljene u parlamentu


obavezale da povedu inicijativu za dijalog za otvorene probleme manjina,


vise nece biti lako da se to ostvari. Jer, Makedonci su oduvek smatrali da


politicari na vlasti daju previse prava Albancima.


Sada su ljudi razocarani, shvatajuci da svim tim "ustupcima" vlast ipak nije


uspevala da sahrani san Albanaca da od zapadne Makedonije nacine svoju


drzavu, svoje Kosovo. Oni su se drznuli da svoj san ostvare oruzjem i


ubijanjem.


Bice tesko, svakako, pod pritiskom takvog javnog mnenja dati podstrek


procesima resavanja otvorenih problema, koji su vec zapoceli. Valja


podsetiti da su Albanci prosle godine dobili pravo da formiraju svoj


univerzitet i da je ta odluka, uprkos reakcijama politickih snaga, prosla


glatko. Tesko je sada zamisliti da ce se tako nesto dogoditi i sledece


godine.


Zbog mnogih drugih razloga, pre svega zbog skandala korupcije, sadasnjoj


vladi ionako se nije pisalo dobro na sledecim parlamentarnim izborima. A


ova vlada, u kojoj ucestvuje i vodeca albanska partija u zemlji, dosada je


ucinila najvise za Albance. Opoziciona levica po tom pitanju je mnogo


tvrdja.


Medju ljude se vratio strah s pocetka prosle decenije, kada se uistinu nije


znalo sto ce biti sa njihovom zemljom i kakvi su stvarni planovi i skrivene


agende svetskih mocnika.


Nece biti lako odgovornim ljudima u Makedoniji da svoju zemlju odrze modelom


medjuetnicke harmonije, kako je bila i jos uvek jeste hvaljena u svetu. Jer


nakon "rata", ljudi u Tetovu ce jos dugo vremena podizati svoj pogled prema


padinama Sar planine, pitajuci se - kada ce opet zapucati?


Branko Geroski je glavni urednik lista "Dnevnik".


Frontline Updates
Support local journalists