Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

CRNA GORA I SR JUGOSLAVIJA

Pise: Zoran Pajic iz Londona.
By Zoran Pajić

I jedni i drugi i treci su uporno lobirali protiv Djukanovicevog programa za nezavisnost. Tijesan rezultat, po kojem je njegova vladajuca koalicija dobila 42 posto glasova, a pro-jugoslovenski blok 40%, neizbjezno ce odloziti planove za referendum o odvajanju Crne Gore od Jugoslavije.


Medjutim, to ce biti kratak predah. Ono sto Bruxelles i Washington ne razumiju, a Beograd pokusava ignorisati, je da odlaganje glasanja o nezavisnosti nece zaustaviti posljednju fazu dezintegracije bivse Jugoslavije. Najnoviji izborni rezultat, iako nije sasvim ispunio ocekivanja pristalica pokreta za nezavisnost, je veoma impresivan. Podrska napustanju Jugoslavije, u Crnoj Gori, postepeno raste od 1990. godine. Na pocetku procesa raspada bivse Jugoslavije svega je 10 posto stanovnistva bilo za samostalnost. Do 1998. taj procenat je gotovo utrostrucen i popeo se na 28 posto. Danas, kada se vladajucem bloku dodaju glasovi drugih partija koje su se izjasnile za nezavisnost Crne Gore, izlazi da je 57 procenata birackog tijela dalo podrsku nezavisnosti zemlje. Ovakav rezultat je jos znacajniji kada se ima u vidu da je postignut uprkos medjunarodnom pritisku (koji je prijetio uskracivanjem finansijske pomoci) i 6 mjeseci nakon odlaska Slobodana Milosevica.


Narod u Crnoj Gori je podijeljen na one koji bi da zive "Zajedno sa Jugoslavijom" i one koji vjeruju u drugu izbornu parolu "Pobjeda je Crne Gore". Izborno tijelo je ustvari najdublje podijeljeno po uzrastu. Oni koji se okupljaju oko prve parole su stari i polako odumiru. Druga grupacija je u naponu snage i prirodno se uvecava. Generacija mladih na Balkanu, rodjenih ili odraslih poslije 1980 nije upoznala bivsu Jugoslaviju. U njima nema ni nostalgije ni gorcine za tom drzavom. Za njih je bivsa Jugoslavija terra incognita i sa nevjericom slusaju svoje roditelje kada im govore kako je "Tito Staljinu rekao - Ne", kako je "Jugoslavija bila lider nesvrstanog pokreta u svijetu", kako je predstavljala "most izmedju Istoka i Zapada" u doba hladnog rata, itd. Njima to moze biti zanimljivo stivo iz istorije, ali ih ne moze vratiti u proslost. Oni, po svemu sudeci, zele da zive svoje zivote sada i u svojoj zemlji.


Sa svoje strane, Beograd je pozdravio tijesan izborni rezultat u Crnoj Gori ne samo sa dozom olaksanja nego i triumfalizma. To raspolozenje ce i u Beogradu biti kratkog vijeka jer je sasvim nerazumno. Zapravo, treba naglasiti da su pro-jugoslovenske parole i politicki programi u Srbiji ustvari anti-Srbijanski i u krajnjoj liniji ce naskoditi Srbiji. Ovo mozda zvuci kontradiktorno, ali je sasvim sigurno da se proces raspada bivse Jugoslavije mora dovrsiti, i to bez ostatka. Jedino tako ce sve bivse jugoslovenske republike biti u stanju da definisu svoje strateske interese i regionalne politike.


Ovo se naravno odnosi i na Srbiju. Samo zahvaljujuci jednoj "istorijskoj slucajnosti", Beogradski rezim je 1992. godine uspio da uzurpira ime i toboznji kontinuitet bivse Jugoslavije. Medjutim, Miloseviceva Jugoslavija nije imala nista zajednickog sa Titovom Jugoslavijom, nego je sluzila kao paravan velikosrpskoj ideji i praksi. Jugoslavija Vojislava Kostunice se u tom pogledu ne razlikuje mnogo od Miloseviceve i nastavlja da salje pogresne i rizicne poruke Srbima koji zive u BiH, Crnoj Gori i Makedoniji.


Time se, ustvari, podriva proces konsolidovanja Srbiie kao samostalne drzave, koja ne moze steci svoj nacionalni identitet ako ostane u Jugoslaviji. Drugim rijecima, dok god je Crna Gora u SR Jugoslaviji, Srbi ce biti "Jugosloveni". A iz perspektive zemalja regiona, drzava sa takvim imenom uvijek ce biti potencijalna prijetnja sa aspiracijama da anektira dijelove Bosne, Hrvatske i Makedonije gdje zivi srpski zivalj, odnosno rekreira "Veliku Srbiju".


I pored svega, rasprave koje se vode u Beogradu oko buducnosti sadasnje savezne drzave stalno naglasavaju samo razloge zbog kojih bi Crnogorci trebali ostati "sa nama". Uopste se ne pominju razlozi ili motivi zbog kojih bi Srbija eventualno trebala ostati u SRJ. Ova tema se izbjegava jer bi napustanje imena Jugoslavije dovelo Srbiju tamo gdje ona stvarno i pripada: u klub balkanskih zemalja u tranziciji kojima je zajednicko nerazvijenost demokratskih institucija, ekonomska zaostalost i relativno nizak stepen politicke kulture, bez pozitivnih elemenata naslije|a prethodne Jugoslavije.


Da bi se razumjeli procesi u Crnoj Gori, mora se konacno prihvatiti cinjenica da je Jugoslavija prestala da postoji 1991/1992 godine. Iako njeni ostatci jos uvijek zivotare pod sasvim neadekvatnim imenom SRJ, oni nemaju niceg zajednickog sa bivsom federativnom Jugoslavijom. Da bi stvar bila gora, Srbijansko-Crnogorska Jugoslavija je vodila rat upravo protiv onih koji su na vrijeme shvatili da Titove Jugoslavije vise nema. Zbog svega toga, SRJ je me|u ne-srpskim stanovnistvom Jugoistocne Evrope od pocetka 1990. godine, sinonim za ideju "Velike Srbije", sinonim za izdaju koju je JNA pocinila okrenuvsi se protiv svog naroda, te sinonim za tvrdoglavu aroganciju Beograda u ignorisanju procesa disolucije SFRJ. Danas je jasno da srbijanski politicki establisment, ukljucujuci ogroman broj srpskih intelektualaca, nije nikada shvatio odgovornost koju nosi uloga vecinskog naroda u multietnickoj zajedinici. Naprotiv, svojom arogancijom ucinio je sve da druge izgura iz te zajednice.


Me|unarodna zajednica ozbiljno grijesi ako vjeruje da je Milosevic vaskrsnuo Jugoslaviju nakon njezine smrti 1992. godine Podrzavanje ove fikcije samo odga|a logican i neminovan ishod procesa koji je zapoceo prije vise od jedne decenije. Umjesto da bjeze od ove realnosti i trljaju ruke zbog izbornih rezultata u Crnog Gori - EU i SAD bi trebali uciniti sve da na vrijeme obezbijede dijalog izme|u Beograda i Podgorice i da im pomognu da na|u rjesenje u demokratskim okvirima. Pri tome i srbijanska i crnogorska strana moraju biti upozorene na njihove obaveze prema stabilnosti regiona i polozaju drugih naroda u njemu, kao i da ih njihova omiljena isprika "to se nas ne tice" nece pribliziti evropskim institucijama.


Dr Zoran Pajic je clan upravnog odbora IWPR i saradnik Centra za proucavanje bezbjednosti na Kings Koledzu u Londonu.


3