Mudzahedini »smetali« Bosanskoj vojsci

Jedan bivsi oficir izjavio je pred sucima na sudjenju Enveru Hadzihasanovicu da snage bosanske vlade nisu bile u stanju sprijeciti zlocine koje su u centralnoj Bosni tokom 1993. pocinili strani drzavljani.

Sud je ovog tjedna podrobnije upoznat i s teskocama s kojima su se suocavale Hadzihasanoviceve vojne formacije – ukljucujuci manjak hrane, oruzja i kvalificirane zive sile – kao i s prirodom sukoba s hrvatskim snagama, koje su do jednog trenutka trenutka bile njihov pouzdani saveznik.

Hadzihasanovic je optuzen da nije sprijecio ili kaznio zlocine koje su pocinile osobe pod njegovom zapovjednsitvom u vrijeme dok je obavljao duznost zapovjednika Treceg korpusa Armije Bosne i Hercegovine. Tuzioci tvrde da su njegove jedinice mucile i ubijale nemuslimanske civile i ratne zarobljenike, pljackale njihove domove i ostetile dvije hrvatske (katolicke) crkve.

Navodno su se pod Hadzihasanovicevom zapovjednsitvom u to vrijeme nalazili i takozvani mudzahedini – strani borci muslimanskog porijekla, koji se navode kao pocinioci velikog broja zlocina zbog kojih je okrivljeni pozvan na odgovornost, ukljucujuci brutalna premlacivanja ratnih zarobljenika.

S druge strane, advokati optuzenog tvrde da mudzahedini zapravo nisu djelovali u sklopu bosanske vojske, nego samostalno, te da je to bio veliki problem i za same vladine snage.

Ovakvu je ocjenu potvrdio i svjedok obrane Rezija Siljak, koji je u razdoblju na koje se odnosi optuznica obavljao duznost nacelnika staba i bio potcinjen Hadzihasanovic. On je rekao i da je njegova vlastita brigada oskudijevala u opremi, kao i da nije bila ovlastena spomenuti problem razrijesi vojnim putem.

Tokom unakrsnog ispitivanja koje je 26. listopada/oktobra obavila optuzba, Siljak je sudu ispricao kako su strani borci u opcinu Travnik (centralna Bosna) poceli pristizati 1992., te kako su u prvoj fazi bili organizirani u neformalne grupe.

Njihova su vjerska uvjerenja bila u raskoraku s mnogo opustenijim odnosom prema islamu kakav je do tada dominirao u Bosni.

»Pokusali su uspostaviti odredjena pravila ponasanja«, rekao je Siljak na sudu. »Mogao bih vam navesti brojne primjere mudzahedinskog ponasanja prema zenama koje nisu nosile feredzu.«

Takodjer je rekao i da su mudzahedini istjerivali musterije iz kavana, te da su cak pritvorili jednog vlasnika i »demolirali« jedan objekat takve namjene.

I Siljkovu su suprugu lokalni sljedbenici mudzahedina odveli iz njenog sela – i to samo zbog toga sto je poticala iz etnicki mjesovite obitelji.

Tuzioci su pak zahtijevali objasnjenje cinjenice da protiv stranih boraca nisu bile poduzete nikakve mjere, iako su vladine snage u odnosu na njih imale izrazitu brojcanu prednost. Nazivajuci mudzahedine »nedodirljivima«, oni su nagovijestili da bi se to moglo objasniti time sto je vojska s njima imala sporazum o sudjelovanju u borbi protiv zajednickog srpskog neprijatelja.

Siljak je medjutim rekao da su i visi oficiri iz njegove jedinice – 306. brigade – smatrali da mudzahedini predstavljaju problem, te da su stoga zatrazili da se o njima izjasne i starjesine iz Treceg korpusa.

»O tome se cesto raspravljalo«, kazao je svjedok. »Javljali smo im [starjesinama] da je nasa borbena spremnost narusena.«

No, svjedok ipak tvrdi i da se malo toga moglo uciniti, posto je eventualna oruzana akcija protiv mudzahedina, koji su uzivali podrsku jednog dijela lokalnog stanovnistva, prijetila izazivanjem »stravicnih posljedica«.

Priznajuci da se na spomenutom podrucju u to vrijeme nalazilo oko 5.000 pripadnika vladinih trupa, on je insistirao na tome da one – zbog izuzetno lose situacije – ipak nisu bile sposobne rijesiti »problem« mudzahedina.

»Nase ljudstvo nije bilo obuceno . . . nismo imali dovoljno oruzja, a tokom pohoda cak ni hrane. Kada sve to imamo u vidu . . . smatram da smo ucinili sve sto je bilo moguce«, rekao je svjedok.

U nastojanju da ukaze na tijesnu povezanost vojske i mudzahedina, tuzilastvo je Siljku pokazalo i jedan dokument koji je on osobno potpisao u prosincu/decembru 1993. U to vrijeme je Siljak vec napustio svoju brigadu, kako bi postao nacelnik staba pri jednoj drugoj jedinici iz sastava Treceg korpusa. Svjedok je potvrdio da se radi o pozivu na sastanak koji je upucen u sklopu pripreme za zauzimanje odredjenih teritorija.

Jedna od jedinica ciji su predstavnici takodjer bili pozvani na taj sastanak bio je i odred El-Muzahed, koji je – sudeci po tvrdnjama tuzilaca – bio sastavljen od stranih dobrovoljaca i direktno potcinjen jedinicama bosanske vojske za specijalne operacije.

Siljak je priznao da su stranci iz El-Mudzaheda u oruzanim sukobima sudjelovali na strani lokalnih Bosnjaka, ali je rekao i kako vjeruje da je ta jedinica bila formirana upravo zbog prethodnih prituzbi na racun pojedinacnih mudzahedinskih formacija koje su, s obzirom da su bile samostalne, predstavljale problem za vladinu vojsku.

U svakom slucaju, Hadzihasanovic je napustio polozaj zapovjednika Treceg korpusa mjesec dana prije no sto je naredjenje o subordinaciji bilo izdano – a optuznica protiv njega se odnosi samo na dotadasnji period.

Ali, osim sto je potvrdio da je zapovjednistvo Treceg korpusa jos u kolovozu/augustu izdalo naredjenje kojim se El-Mudzahed stavlja pod komandu 306. Brigade, Siljak je rekao i da se spomenuta jedinica u prvi mah usprotivila tom naredjenju.

Svjedocenja ostalih svjedoka obrane takodjer su bila u skladu sa strategijom obrane ciji je cilj sto podrobnije rasvjetljavanje konteksta u kojem su se odigrali zlocini koji se navode u optuznici protiv Hadzihasanovica.

Osim Siljka, jos dvojica bivsih oficira bosanske vojske koja su proteklog tjedna svjedocila – Hasim Ribo i Hamed Mesanovic – govorila su pred sudom o teskocama s kojima su se u oblasti Travnika jedinice bosanske vojske suocavale odmah po izbijanju rata.

Oni su tako ukazali na veliki priliv izbjeglica u grad, na nedostatak hrane, smjestaja i vojno obucenog ljudstva, te istakli kako je oskudica oruzja bila tolika da su vojnici na kraju smjene bili prinudjeni svoje puske ustupajti onima koji dolaziji na njihovo mjesto.

Takodje su napomenuli i da jedinice bosanske vojske nisu uspjele izbjeci sukobe sa zasebnom vojnom organizacijom koju su na istom podrucju osnovali Hrvati, odnosno s Hrvatskim vijecem obrane (HVO).

Usprkos cinjenici da su se i jedni i drugi borili protiv srpskih snaga, svjedoci su istakli da su bosanske trupe bile primorane odgovoriti na barikade koje je postavljao HVO, kao i na hrvatsko zauzimanje niza objekata u gradu.

Hasim Ribo je potvrdio i da su u sukobima u centralnoj Bosni sudjelovale i vojne jedinice iz Hrvatske.

On je rekao da je HVO-u naoruzanje stizalo iz Hrvatske, te da je on osobno na travnickom podrucju vidio dva vojna tenka hrvatskog porijekla, kao i da je zapazio da su u borbenim operacijama sudjelovali i helikopteri hrvatske vojske.

Sudjenje se nastavlja.

Michael Farquhar je izvjestac IWPR-a iz Haga.