"Ni traga" od mudzahedina

Jedan od vodecih medjunarodnih promatraca izjavio je pred Tribunalom da pocetkom 1993. u centralnoj Bosni – usprkos sprovedenoj potrazi – nije naisao ni na kakav trag postojanja vojnih jedinica sacinjenih iskljucivo od stranih boraca, takozvanih “mudzahedina”.

Umirovljeni potpukovnik svedske vojske, Mets Torping (Mats Torping) proveo je u ratom zahvacenoj Bosni vise od godinu dana – prvo u sklopu Promatracke misije Evropske komisije (ECMM), a onda i kao oficir za vezu pri Nordijskom bataljunu.

Torping je svjedocio na zajednickom sudjenju generalu Enveru Hadzihasanovicu i pukovniku Amiru Kuburi – nekadasnjim zapovjednicima Treceg korpusa, odnosno Sedme muslimanske brigade Armije Bosne i Hercegovine.

Dvojica su optuzenika porekla da su mudzahedini – vojnici od kojih se mnogo strahovalo, i koji su navodno u Bosnu stigli iz ostalih muslimanskih zemalja – bili aktivni na podrucju pod njihovom kontrolom; insistirali su na tome da takvi placenici, ukoliko su uopce postojali, nisu djelovali u sastavu bosanske vojske.

Kada ga je optuzba upitala za njegova iskustva u vezi sa situacijom koja je u centralnoj Bosni vladala pocetkom 1993., svjedok je prepricao razgovor koji je polovinom sijecnja/januara vodio s gradonacelnikom Travnika.

“Rekao mi je da je veoma zabrinut zbog toga sto u toj oblasti ima mnogo mudzahedina, priblizno oko 2.000”, izjavio je Torping, dodajuci kako je – premda su se i prije toga mogle cuti slicne glasine – u pitanju ipak bila isuvise teska optuzba, koja se mogla ignorirati.

Upitan o zoni u kojoj su ti mudzahedini navodno djelovali, svjedok je odgovorio: “Nisam sasvim siguran, ali mislim da se radilo o podrucju oko Travnika, istocno od Zenice i sjeverno od Viteza.”

Torping je potom ispricao kako je u naznacenom podrucju tragao za bilo kakvim tragom mudzahedina ili njihovog staba, te kako je u jednoj prilici zastao kraj zgrade koja se nalazila nadomak centra Travnika, da bi o tome porazgovarao s bosanskim vojnikom. Umjesto toga, medjunarodni su predstavnici bili odmah odvedeni zapovjedniku koji im se predstavio kao “oficir za obuku”; on im je odbio reci svoje ime, pri cemu se moglo zapaziti i da nije bio nimalo zadovoljan cinjenicom da mu se u zgradi nalaze medjunarodni promatraci.

“Rekli smo mu da tragamo za mudzahedinima, a on nam je kazao da kod njega nema nikakvih boraca iz inozemstva – da su tu samo bosanski vojnici”, izjavio je svjedok.

Torping je dodao da je spomenuti oficir tvrdio da pripada Sedmoj muslimanskoj brigadi, ali da je bio odjeven kao bilo koji drugi pripadnik bosanske vojske, te da na sebi nije imao nikakvu narocitu oznaku ili cin – sto je, po rijecima svjedoka, ipak bilo prilicno neobicno.

“Kasnije sam se [istim povodom] susreo i sa zapovjednikom Treceg korpusa, koji mi je rekao: ´U Trecem korpusu nema stranih boraca, tu su samo Bosanci´”, izjavio je Torping.

Upitan koliko je puta postavljao pitanje o mudzahedinima, svjedok je odgovorio: “Otprilike pet puta”, dok je na pitanje tko je bio zapovjednik Treceg korpusa, svjedok odgovorio: “General Hadzihasanovic.”

Tokom prvih sest mjeseci provedenih u Bosni, Torping se – kako je rekao – sest puta osobno susreo s okrivljenim. Jedan od tih sastanaka, odrzan polovinom siejcnja/januara, sazvan je zbog prijetnji koje su u to vrijeme pristizale s hrvatske strane. Naime, Hrvatsko vijece obrane (HVO) zaprijetilo je da ce bombardirati Zenicu ukoliko bosanska vojska ne prestane slati pojacanja u to podrucje.

Kasnije se HVO obratio Promatrackoj misiji, zatrazivsi da intervenira sto su muslimanske jedinice navodno zarobile i potom ubile 14 bosanskih civila hrvatske nacionalnosti iz tri neimenovana centralnobosanska grada. Lesevi su bili poslani u zenicku bolnicu, gdje su doputovali i rodjaci ubijenih, koji su u medjuvremenu postali izbjeglice.

“Hrvati su zeljeli da im pomognemo u rasciscavanju situacije i odvodjenju tih izbjeglica iz zenickog podrucja”, rekao je Troping, “i o tome je trebalo razgovarati s Hadzihasanovicem u njegovom stabu.”

Kada ga je optuzba upitala je li s optuzenikom imao bilo kakvih drugih kontakata osim tokom spomenutih sastanaka, svjedok je opisao kako je zajedno sa jos dvojicom medjunarodnih promatraca jednom bio pozvan i na veceru koja je u stabu Treceg korpusa odrzana 6. ozujka/marta 1993. Tom prilikom bila im je “ponudjena dobra hrana i nesto za pice”, a atmosfera je bila “ugodna” i “prijateljska”.

“Kasnije nas je Hadzihasanovic pozvao da posjetimo podzemni zapovjedni centar koji se nalazio u zgradi Treceg korpusa, iz kojeg je on nazirao djelovanje vlastitih formacija”, rekao je svjedok.

Taj podzemni bunker bio je prostran i ocigledno otporan na artiljerijsku vatru; u njemu su se nalazili radio-uredjaji, faks-masine, kao i brojne mape, koje su jednim dijelom bile zasticene. “Imali ste utisak profesionalno opremljenog mjesta za komandu i kontrolu”, izjavio je Torping, napominjuci da je, kada je rijec o Hadzihasanovicu, stekao utisak da se radi o “profesionalnom, odmjerenom oficiru, koji situaciju drzi pod kontrolom.”

Tokom unakrsnog ispitivanja svjedoka, zastupnica obrane Edina Residovic postavila je pitanje: “Nije li uobicajeno nastojanje [svakog zapovjednika] da ostavi takav utisak?”

Svjedok je odgovorio potvrdno, i potom pojasnio: “Uopceno govoreci, mislim da se radi o necem uobicajenom, ali je utisak koji sam imao o Hadzihasanovicu, [pogotovo] u kasnijoj fazi boravka u Bosni, bio takav da mi se cinilo da on zaista kontrolira dogadjaje.”

Residoviceva je potom nastavila ispitivati svjedoka o njegovoj potrazi za mudzahedinima koji su navodno djelovali u zoni Travnika, zatrazivsi da izricito potvrdi kako ih nije uspio pronaci.

“Tako je”, rekao je on. “Nije bilo pravih informacija – radilo se o obicnim glasinama. Nisam pronasao nikakav stvaran dokaz da je na podrucju kojr je kontrolirao Treci korpus bilo mudzahedina.”

Hadzihasanovic i Kubura su se – kao najvisi oficiri bosanske vojske koji su do sada optuzeni pred Haskim tribunalom – izjasnili kao nevini o optuznici koja ih tereti za komandnu odgovornost za niz zlocina pocinjenih tokom rata, medju kojima su i ubijanja srpskih i hrvatskih civila, kao i hrvatskih ratnih zarobljenika.

Sudjenje se nastavlja.

Alison Freebairn je urednica IWPR-a u Londonu.