Mladi u BiH podijeljeni zbog ratne prošlosti

Piše: Mirza Ajnadžić iz Sarajeva (TU br. 692, 13. maj 2011.)

Dok stojimo na tvrđavi Kastel u Banja Luci, mladi muzičar iz tog grada, Đurica Štula, govori mi da on prilično često putuje u Sarajevo, ali da mnogi njegovi prijatelji to ni u snu ne bi učinili.

„Oni kažu da tamo ima previše džamija, da većina ljudi ima muslimanska imena i da je  kultura tih ljudi drugačija od njihove. Neki ljudi se plaše svega što je drugačije od onoga na šta su navikli“, kaže on.

Đurica dodaje da je čuo neke svoje sugrađane kako kažu da nikad ne bi išli u Sarajevo da ne moraju.

„Mnogi od njih kažu da im se Sarajevo gadi. Oni su puni  predrasuda.“

Amra Draganić studira arhitekturu u Sarajevu. Ona je vesela osoba, aktivna u borbi za zaštitu prava životinja i veoma liberalna. Proputovala je cijelu Evropu, ali nikada nije bila u Banja Luci.

„Zaista želim da jednog dana odem tamo, ali do sada nisam imala ni razloga, a ni priliku da to učinim“, kaže ona.

Amra spada među one mlade ljude iz BiH koji radije putuju u inostranstvo nego u druge dijelove svoje zemlje, o kojima jako malo znaju.

Iako oštro osuđuje predrasude koje Srbi, Hrvati i Bošnjaci imaju jedni prema drugima, ona je svjesna da su ovakvi stavovi dio bosanske realnosti.

Tihim glasom ispričala mi je priču o jednom svom poznaniku, muzičaru iz Republike Srpske (RS),  koji nije želio svirati u Sarajevu, jer je smatrao da bi bilo neprimjereno da  nastupa u „jednom muslimanskom gradu“.

Dejtonskim mirovnim sporazumom, sklopljenim 1995. godine, završen je rat u BiH, a zemlja je podijeljena na dva entiteta – Federaciju i RS –  s tim da je distrikt Brčko dobio poseban status. Iako između njih ne postoje zvanične granice, ova dva entiteta u velikoj  mjeri funkcioniraju kao odvojene države, sa paralelnim sudstvom, vladama i parlamentima.

Uprkos svim naporima koje međunarodna zajednica i nevladine organizacije poduzimaju kako bi se premostile te podjele, jaz između RS-a i Federacije vremenom se samo povećava.

Posljedica tog jaza je da cijela generacija Bosanaca rođena uoči i nakon rata vrlo malo zna o životu svojih vršnjaka u drugom entitetu, a često se i plaši prelaska entitetske linije   zbog predrasuda koje je stekla zahvaljujući svojim roditeljima i lokalnim medijima.

„Ne krećemo se previše, niti putujemo. Dvadesetak godina smo živjeli u izoliranim  društvima“, kaže Robert Jandrić iz Mostara. „Podijeljeni po etničkoj i entitetskoj liniji, ljudi svakim danom postaju sve više izolirani i gube zanimanje za ono što se dešava izvan njihovog vlastitog dvorišta.“

Jasmina Nakić, studentica filozofije iz Tuzle, kaže da nema novaca, a ni potrebu da posjeti druge bosanske gradove, pogotovo one u RS-u. Ona priznaje da se njeno viđenje života u RS-u zasniva isključivo  na izvještajima iz medija i onome što čuje od ljudi koji su tamo putovali.

„Čula sam da ljudi u Banja Luci žive mnogo bolje od nas, da im je [predsjednik RS-a Milorad] Dodik obnovio gradove, da je noćni život sjajan i da svi imaju dovoljno novca. Čula sam da obožavaju Dodika“, kazala je ona.

Međunarodna zajednica i političari iz Federacije Dodika često kritiziraju zbog njegovih secesionističkih ambicija i stalnih nastojanja da ojača Republiku Srpsku na račun države.

Posmatrači strahuju da će RS prije ili kasnije pokušati da se otcijepi i da će entitetske granice postati državne.

Političke tenzije i sve veće podjele između Federacije i RS-a ostavile su trag i na mladoj generaciji,  kaže Đurica.

„Zbog izoliranosti u svojim entitetima, mladi ljudi nemaju objektivnu sliku o tome kako žive njihovi vršnjaci u drugim gradovima, pogotovo sa druge strane entitetske linije. Mi jednostavno formiramo svoje mišljenje na osnovu onog što nam kažu mediji i što čujemo od drugih“, kaže on.

Dok šetam banjalučkim ulicama u društvu Dejana Matijevića – studenta filozofije i borca za ljudska prava – pitam ga da li zna gdje se nalazi granica RS-a. Osim par oznaka pored puta,  ništa ne ukazuje na to gdje se jedan entitet završava, a počinje drugi.

„Kada sa ocem putujem autom, on uvijek stavlja sigurnosni pojas čim uđemo u Federaciju. To je zato što je policija tamo strožija nego u RS-u, i što bi morao platiti kaznu. Eto kako znam da smo prešli entitetsku granicu“, kaže on.

Dejan dodaje da njegovi prijatelji u Banja Luci imaju vrlo negativan stav prema Sarajevu, koji je uglavnom posljedica nedostatka informacija o tom gradu. On sam je tamo više puta išao zbog posla i nikada nije imao nikakvih problema.

„Moji prijatelji ne razumiju kako mogu provesti noć u kući nekog Bošnjaka, a da ne strahujem za svoj život“, kaže on.

Prema Dejanovim riječima,  rat je doveo do toga da se ljudi povlače u najuži krug svojih prijatelja i da osjećaju otpor prema svemu što se nalazi izvan tog kruga.

„Često se dešava da ljudi donose neosnovan sud o drugima. Oni jednostavno o nekome formiraju mišljenje i odbijaju da ga promijene, jer im je tako lakše. Tako većina ljudi funkcionira“, kaže on.

Isto misli i Robert iz Mostara.

„Ljudi osjećaju strah od onoga što im je nepoznato. To je prije svega zato što nisu mogli putovati onda kada im je to bilo najpotrebnije, u vrijeme kada su odrastali. Sada ih predrasude o drugima sprječavaju da putuju po BiH. Ne mora to nužno biti mržnja, već jednostavno strah od nepoznatog“, kaže Robert.

On dodaje i da je ključ za prevazilaženje tih predrasuda povezivanje mladih ljudi svih nacionalnosti i organiziranje zajedničkih aktivnosti u kojima bi oni uživali i bolje upoznali jedni druge.

„Vjerujem da su nam zaista neophodni takvi projekti. Djecu iz oba entiteta trebalo bi slati u ljetnje kampove da učestvuju u zajedničkim aktivnostima. U stvari, trebali bismo poslati sve naše političare u neki ljetnji kamp na nekoliko mjeseci“, dodaje on uz smijeh.

Robert kaže da su ljetnji kampovi za djecu različitih nacionalnosti, koje je vidio u Bratuncu i Srebrenici,  zaista bili uspješni.

„Prvih nekoliko sati  vladala je tišina. Ali, kako je dan prolazio, djeca su bila sve opuštenija. Do večeri, neki od njih su već bili zaljubljeni, i to najčešće u vršnjake druge nacionalnosti“, dodao je on.

Đurica iz Banja Luke smatra da bi mladi ljudi koji imaju pozitivna iskustva sa pripadnicima drugih etničkih grupa trebali ta iskustva podijeliti sa što više ljudi, jer bi se i na taj način mogle pobijediti negativne predrasude.

Amra vjeruje da bi strategija za prevazilaženje jaza među mladima iz dva BiH entiteta mogla biti vrlo jednostavna – ali samo ako bi postojala politička volja da se ona implementira.

„Škole bi u sklopu nastavnih planova trebale slati djecu na putovanja širom Bosne i Hercegovine. Na taj način bi djeca bolje upoznala svoju zemlju, ali i vršnjake iz drugih dijelova BiH. Međutim, mislim da tu ideju vlasti ne bi prihvatile, jer oni grade svoju moć na podjelama. Što su  podjele veće, to su oni jači.“

Mirza Ajnadžić je obučeni novinar IWPR-a iz Sarajeva. U pisanju ovog izveštaja učestvovao je i Ajdin Kamber iz Sarajeva. Ovaj tekst je dio  projekta Priče iz tranzicije, koji podržava Vlada Kraljevine Holandije.