ZABORAVLJENI BJEGUNCI

Vecina svjetskih medija i dalje je zaokupljena trojicom najpoznatijih optuzenika koji se jos uvijek nalaze u bijegu, iako je protiv njih pred Haskim tribunalom optuznica podignuta prije vise godina. Rijec je o bivsem predsjedniku bosanskih Srba Radovanu Karadzicu, njegovom vojnom zapobjedniku Ratku Mladicu, te hrvatskom generalu Anti Gotovini.

Medjutim, promatraci upozoravaju da niposto ne bi trebalo zapostaviti ni preostalu cetvoricu optuzenika visokog ranga koji su takodjer u bijegu, buduci da se i njih tereti za neka od najtezih zlodjela koja su pocinjena u balkanskim ratovima.

Premda se njihova imena ne nalaze na naslovnim stranicama, zlocini za koje ih se tereti unistili su tokom devedesetih zivote velikog broja ljudi u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu.

Osim toga, svako daljnjee odlaganje njihovog izrucenja Hagu moglo bi ugroziti strateski plan po kome bi Tribunal u sljedecih nekoliko godina trebao okoncati sve svoje aktivnosti.

Od spomenute cetvorice, najzloglasniji je vjerojatno bivsi sef srpske policije Vlastimir Djordjevic, kojeg se tereti za sudjelovanje u brutalnoj kampanji protjerivanja vise stotina tisuca Albanaca s Kosova, tokom 1999.

Na istom se popisu nalazi i ime Zdravka Tolimira, pomocnika zapovjednika za obavjestajni i sigurnosni rad pri glavnom stabu vojske bosanskih Srba, cije su jedinice sudjelovale u pogubljenju vise tisuca ljudi u Srebrenici, srpnja/jula 1995.

Tu je zatim Stojan Zupljanin, koji je svojevremeno zapovijedao srpskom policijom u Banja Luci, da bi potom postao i savjetnik predsjednika bosanskih Srba. Zupljanin je tokom devedesetih navodno sudjelovao u kampanji „ciscenja“ veceg dijela Bosne od nesrpskog stanovnistva.

Najzad, tu je i predsjednik takozvane Republike Srpske Krajine (RSK), Goran Hadzic, koji je takodjer u bijegu, a tereti ga se za masovne deportacije i brojna ubojstva, od kojih se posebno izdvaja masakr pocinjen nad vise od 260 ljudi zarobljenih u gradskoj bolnici u Vukovaru, godine 1991.

Florans Artman (Florence Hartmann ) – predstavnica za stampu glavne tuziteljice Haskog tribunala, Karle del Ponte (Carla Del Ponte) – tvrdi da je prilicno izvjesno gdje se trenutno nalaze spomenuti bjegunci. „Vlastimir Djordjevic je u Rusiji“, izjavila je ona za IWPR, dok Tolimir, Zupljanin i Hadzic – kako je dodala – „uglavnom“ borave u Srbiji, premda povremeno zalaze i u Crnu Goru, te Bosnu i Hercegovinu.

Sudeci po izvjestajima lokalnih medija, policajci Republike Srpske (RS) i pripadnici mirovnih trupa EU-a izvrsili su 10. listopada/oktobra pretres Zupljaninovog banjaluckog imanja, benzinske pumpe u njegovom rodnom mjestu Maslovara, te stana jednog od tamosnjih zaposlenika.

Posljednja dva od ta tri pretresa bila su uperena protiv necega sto Artmanova naziva „snaznom i dobro organiziranom“ mrezom za pruzanje podrske bjeguncima. Artmanova tvrdi i da je, barem u Tolimirovom slucaju, u tu mrezu ukljucen i jedan dio srpske vojske.

S druge strane, postoje indicije da su Hadzicev proslogodisnji bijeg, koji je uslijedio odmah nakon sto je protiv njega pred Tribunalom podignuta optuznica, omogucili pojedini predstavnici same vlasti. Del Ponteova, naime, podsjeca na to da je osumnjiceni nestao 13. srpnja/jula, svega nekoliko sati posto je njen ured poslao kopiju optuznice beogradskom Ministarstvu inozemnih poslova i srpskom poslanstvu u Hagu.

No, cini se da situaciju u kojoj se nalaze optuzenici lagodnom zapravo cini okolnost da jos uvijek ne postoji politicka volja da se protiv njih bilo sto poduzme.

Srbija je odavno u zavadi s Tribunalom i medjunarodnom zajednicom zbog toga sto odbija uhapsiti preostale optuzenike i omoguci uvid u dokazni materijal koji se tice ratnih zlocina. Ni nova politika ohrabrivanja dobrovoljnih predaja, zahvaljujuci kojoj je ove godine u Hag stigao veliki broj srpskih optuzenika, u spomenuta cetiri slucaja nije dala nikakve rezultate.

Odnosi izmedju Tribunala i Rusije – u kojoj se, prema postojecim indicijama, skriva Djordjevic – takodjer su prilicno slozeni.

U Moskvi je, svibnja/maja 2000. – godinu dana nakon sto je i sam optuzen pred Haskim tribunalom za zlocine pocinjene na Kosovu – uz najvise drzavne pocasti bio docekan tadasnji jugoslavenski ministar obrane, Dragoljub Ojdanic. Kasnije je ruski ministar inozemnih poslova Igor Ivanov tu posjetu nazvao birokratskom greskom, rekavsi kako slicnih propusta ubuduce nece i ne smije biti.

U posljednjih se godinu dana – kako tvrdi Artmanova – uocava izvjestan napredak u odnosima izmedju Haskog tribunala i Rusije. Tako je krajem kolovoza/augusta Moskva cak uhapsila jednog od odbjeglih optuzenika – bivseg vojnog policajca bosanskih Srba, Dragana Zelenovica. Artmanova, medjutim, dodaje i kako je steta da „Rusija odbija stupiti u intenzivniji kontakt“ s Tribunalom.

Prije no sto se proslog mjeseca dobrovoljno predao, i haski se optuzenik Sredoje Lukic najvjerojatnije uspjesno skrivao u Rusiji.

Bez obzira na stvarne razloge zbog kojih se Djordjevic, Hadzic, Tolimir i Zupljanin jos uvijek nalaze na slobodi, promatraci su suglasni oko toga da se na njih – usprkos cinjenici da optuzenici najviseg ranga izazivaju mnogo vise paznje – niposto ne smije zaboraviti.

„Vrlo je vazno da ta cetvorica okrivljenih budu izvedeni pred sud u Hagu“, izjavio je za IWPR Bogdan Ivanisevic, istrazivac beogradskog ogranka Medjunarodne organizacije za zastitu ljudskih prava (Human Rights Watch). „Njih se tereti za neke od najtezih zlocina, uslijed cega bi ’zaboravljanje’ onoga sto su ucinili bilo moralno neprihvatljivo.“

„Ne postoje ’sitne ribe’ kada je rijec o osumnjicenima za kojima traga Tribunal“, slaze se Edgar Cen (Edgar Chen), koji vec dugo, u ime Koalicije za medjunarodnu pravdu, prati sudjenja u Hagu.

Koliko ured tuzilastva ovu cetvoricu optuzenika smatra vaznim pokazuje i cinjenica da – kako je rekla Artmanova – nijedan od njihovih slucajeva nije predvidjen za prepustanje lokalnim sudovima na Balkanu.

Prepustanje odredjenih slucajeva regionalnim sudovima predstavlja jedan od kljucnih elemenata takozvane izlazne strategije Tribunala, po kojoj bi Medjunarodni sud sve svoje aktivnosti trebao privesti kraju u roku od nekoliko godina.

Upravo bi zbog tog vremenskog ogranicenja tuzioci i zeljeli da sto prije budu uhapseni Djordjevic i Tolimir, ciji su slucajevi u medjuvremenu spojeni sa slucajevima jednog broja okrivljenih koji se vec nalaze u Hagu, gdje cekaju sudjenja za zlocine pocinjene na Kosovu i u Srebrenici.

Ukoliko se Djordjevic i Tolimir ne pojave u sudu prije no sto ova dva spojena sudjenja pocnu, to bi – po rijecima Artmanove – znacilo „da bismo morali ponoviti citavo sudjenje, odnosno angazirati jedno sudsko vijece i zauzeti jednu sudnicu na najmanje godinu dana, a mozda i duze“.

„Ova odlaganja . . . dovode u pitanje samu izlaznu strategiju“, rekla je ona.

Predsjednik Tribunala Teodor Meron (Theodor Meron) vec je najavio kako je, zbog postojecih smetnji, malo vjerojatno da ce sud ispuniti plan po kojem bi svi prvostupanjski postupci trebalo biti okoncani do 2008., a zalbeni do kraja 2010.

Sve to pak ne samo da ne ide na ruku sudskom osoblju, nego je vrlo moguce da ce i bjegunci – ako i kada stignu u Hag – shvatiti kako od bijega nisu imali nikakve koristi.

Pogotovo se takve spekulacije cine osnovanim kada je rijec o Djordjevicu i Tolimiru. „Ukoliko se oni ne pojave [na zajednickom sudjenju]“, tvrdi Cen, „ostali bi optuzenici mogli pokusati svu krivicu pripisati njima.“

Michael Farquhar je izvjestilac IWPR-a iz Londona.