SREBRENICA: ANATOMIJA JEDNOG MASAKRA

Nasavsi se u jednoj od haskih sudnica u svibnju/maju 1996., Drazen Erdemovic se – kao bivsi pjesadinac iz sastava Vojske Republike Srpske (VRS) – trudio zadrzati pribranost dok je odgovarao na pitanja o onome sto se prethodnog ljeta dogodilo nadomak Srebrenice, gdje je na jednom imanju ubijeno oko 1.200 zarobljenika.

“Morao sam to uraditi”, pravdao se taj dvadesetcetvorogodisnjak djetinjeg lika, drhtavog glasa i ociju punih suza. “Da nisam, i mene bi ubili, zajedno s ostalim zrtvama.”

Svoju krivicu Erdemovic je prvo priznao stranim novinarima, koji su mu potom pomogli da s Balkana pobjegne u Hag. Bio je to i prvi sudionik dogadjaja koji je otvoreno progovorio o zbivanjima koja su uslijedila u danima nakon sto je VRS 11. srpnja/jula 1995. zauzela srebrenicku “sigurnu zonu” Ujedinjenih naroda.

Prije njegove ispovijesti, cak su i tisuce ljudi cijim se rodjacima nakon pada Srebrenice izgubio svaki trag odbijale prihvatiti istinu koja je takva da se tesko moze pojmiti.

No, devet godina nakon sto je Erdemovic progovorio, istrazitelji Tribunala raspolazu ogromnom kolicinom dokaza – vojnim dosijeima, radio-snimcima, forenzickim analizama, video-zapisima, fotografijama i iskazima, kako prezivjelih zrtava, tako i pripadnika VRS-a i nizozemskih mirovnih trupa – na osnovu kojih je moguce sklopiti cjelovitu sliku o stravicnom zlocinu.

Potvrdjeno je da su pripadnici VRS-a sistematski izdvajali muskarce i djecake iz mase izbjeglica koja je se pokusala skloniti u Potocare, gdje se nalazio logor lokalne misije Ujedinjenih naroda; istovremeno je vise tisuca ljudi bilo zarobljeno prilikom pokusaja bijega iz enklave.

Nakon sto su zene, starci i djeca ukrcani u autobuse i odvezeni na teritorij pod kontrolom bosanske vojske, starjesine VRS-a sprovele su slozenu operaciju pogubljenja oko 8.000 muskih zarobljenika – ciji su tok istrazitelji u medjuvremenu uspjeli rekonstruirati.

Napokon, sucima su predoceni i dokazi o tome kako su pripadnici VRS naknadno pokusali premjestiti sto veci broj leseva iz prvobitnih masovnih grobnica i rasporediti ih na sto udaljenije lokacije na doticnom podrucju.

Zbog svega toga su Erdemovicu i nekolicini njegovih starjesina izrecene teske zatvorske kazne, dok je citav dogadjaj postao prvi sluzbeno potvrdjeni slucaj genocida u Evropi poslije Drugog svjetskog rata.

Tuzioci se nadaju da ce u dogledno vrijeme pred sud biti izvedena barem jos osmorica oficira VRS-a, koji se vec nalaze u Pritvorskoj jedinici UN-a; iznijeli su i prijedlog da se svima njima, zbog navodnog sudjelovanja u masakru, sudi u okviru objedinjenog procesa.

Predsjednik Tribunala, sudac Teodor Meron (Theodor Meron), obecao je da ce sud nastaviti raditi sve dok ne budu okoncani i postupci protiv osoba za koje se vjeruje da su isplanirali srebrenicki zlocin – zapovjednika VRS-a Ratka Mladica i predsjednika bosanskih Srba Radovana Karadzica.

U medjuvremenu se, na sudjenjima bivsem jugoslavenskom predsjedniku, Slobodanu Milosevicu, i bivsem zapovjedniku Vojske Jugoslavije (VJ), Momcilu Perisicu, postepeno otkrivaju i cinjenice koje govore o slozenoj prirodi sudjelovanja Beograda u srebrenickim zbivanjima.

Usprkos naporima da se rasvijetli ono sto se u Srebrenici i njenoj okolini desavalo tokom ljeta 1995., ima i razloga za nezadovoljstvo, jer se u samoj Republici Srpskoj (RS), kao i u Srbiji, karakter i obim srebrenickog zlocina jos uvijek u velikoj mjeri osporavaju.

Promatraci tvrde da, iako je od tada proteklo citavo desetljece, treba jos mnogo raditi na uklanjanju emocionalnih, socijalnih i politickih predrasuda koje postoje u vezi sa srebrenickim masakrom.

SUDJENJA

Osim Erdemovica – kome je istekla petogodisnja zatvorska kazna, nakon koje je, po svemu sudeci, otpoceo novi zivot pod zastitom Tribunala – za ucesce u srebrenickom masakru do sada su osudjena petorica pripadnika VRS-a.

Tadasnji zapovjednik Drinskog korpusa vojske bosanskih Srba, general Radislav Krstic, nalazi se u Britaniji, na izdrzavanju zatvorske kazne u trajanju od 35 godina, koju mu je hasko sudsko vijece izreklo zbog pomaganja i poticanja genocida.

Zapovjednik Bratunacke brigade, Vidoje Blagojevic, i zapovjednik inzenjerije pri Zvornickoj brigadi, Dragan Jokic, podnijeli su zalbe na presude koje su im izrecene nakon zajednickog sudjenja. Zbog sudjelovanja u masakru, njih su dvojica osudjena na 18, odnosno devet godina zatvora.

Jos dvojica oficira VRS-a – zamjenik zapovjednika za sigurnost Bratunacke brigade, Momir Nikolic, i nacelnik staba Zvornicke brigade, Dragan Obrenovic – priznali su sudjelovanje u pokolju i pristali na suradnju s tuziocima, nagodivsi se s njima u nadi da ce im biti izrecene blaze kazne.

Obrenovic je osudjen na 17 godina i nalazi se na izdrzavanju kazne u Norveskoj. Nikolic je pak u postupku podnosenja zalbe, buduci da mu je izrecena kazna u trajanju od 27 godina – sto daleko premasuje prijedlog tuzilastva koji je uslijedio nakon priznanja krivice i sklapanja nagodbe.

DOKAZI

Tokom proteklih deset godina, istrazitelji Tribunala brizljivo su sklapali mozaik uzasa. Sve je pocelo 11. srpnja/jula 1995., kada su Srebrenicu zauzele snage bosanskih Srba i kada se 25.000 njenih zitelja sjatilo ka logoru UN-a u Potocarima.

Svjedoci tih dogadjaja prisjetili su se vriske i pucnjeva; opisali su kako su u doticnoj oblasti vidjeli gomile leseva, medju kojima je bilo i onih s prerezanim grkljanom. Jedan nizozemski bolnicar je pred Tribunalom potvrdio da je vidio kako jedan srpski vojnik cuva strazu drugome dok siluje izranjavanu i okrvavljenu Muslimanku. Drugi svjedok je govorio o valu samoubojstava koji je uslijedio medju prestrasenim izbjeglicama.

Svjedoci su se prisjetili i da se u jednom trenutku na licu mjesta pojavio i Mladic: televizijske su ga ekipe snimile kako djeci dijeli slatkise. Ali, izuzev te televizijske surade, sucima nije ponudjen nijedan dokaz da su pripadnici VRS-a na bilo koji nacin pokusali ublaziti patnje gladnih i zednih ljudi.

Usprkos visegodisnjoj istrazi, jos uvijek je nejasno kada su se oficiri VRS-a odlucili likvidirati cjelokupnu musku populaciju. Ipak, vec 24 sata nakon zauzeca grada, dogadjaji na terenu poceli su potvrdjivati postojanje takvog nauma.

Priznajuci krivicu, Momir Nikolic je ispricao kako ga je Vujadin Popovic – zamjenik zapovjednika za sigurnost Drinskog korpusa i jedan od onih koji cekaju da im pocne sudjenje – 12. srpnja/jula obavijestio da vojno sposobne muskarce iz Potocara treba zarobiti i sprovesti u Bratunac, a potom strijeljati.

Doduse, postoje izvjesne nedoumice oko Nikolicevog svjedocenja, buduci da je on priznao da je u prethodnoj fazi postupka lagao, nastojeci se nagoditi s tuziocima tako sto ce priznati krivicu.

Pa ipak, i Obrenovic se sjeca kako mu je Drago Nikolic – nacelnik za sigurnost pri Zvornickoj brigadi, koji se takodjer nalazi u Hagu i ceka sudjenje – rekao kako “ogroman broj” muslimanskih zarobljenika za koje je on nadlezan zapravo ne ide u zatvorske objekte koji su poznati promatracima iz medjunarodnog Crvenog kriza. I oni su, naime, bili predvidjeni za likvidaciju.

Obrenovic se tome usprotivio, nakon cega mu je Nikolic navodno rekao da je “takvo naredjenje stiglo direktno od Mladica i da svi . . . [to] znaju”.

Za to vrijeme, broj zarobljenika se uvecao za nekoliko tisuca: u pitanju su bili ljudi iz kolone od 15.000 muskaraca (otprilike trecina njih bili su razoruzani vojnici), koja se pokusala iz enklave probiti na sjever, ka teritoriji pod kontrolom bosanske vojske.

Na video-snimci koji je nacinio jedan beogradski novinar i koji su tuzioci ukljucili u dokazni materijal, jasno se vidi da su ih u tom nastojanju sprijecili pripadnici VRS-a, koji su ih presreli.

Duz puta bili su poredani tenkovi, koji su otvarali vatru ka brdima. Cula se i paljba iz automatskog naoruzanja, dok su citavom dolinom odjekivali krici. Jedinice bosanskih Srba su po najvecem suncu provodile zarobljenike. Sve vrijeme su iz okolnog zbunja izlazili mrsavi, prestravljeni ljudi, u poderanoj civilnoj odjeci, koji su se odmah predavali.

Jedan svjedok je ispricao kako su pripadnici VRS-a pozivali Muslimane koji su se skrivali u sumi da se predaju, obecavajuci im da ce se s njima postupati u skladu sa Zenevskom konvencijom. Pritom su koristili cak i ukradenu opremu UN-a, kako bi kod Muslimana stvorili utisak da je situacija pod kontrolom.

S obzirom da je vise tisuca zarobljenika provedeno u pritvorske centre – pri cemu je veliki broj dospio u mali grad Bratunac – istrazitelji Tribunala uspjeli su prikupiti znatnu kolicinu dokaza (putne naloge, presretnute razgovore, izjave svjedoka . . .) o onome sto je uslijedilo.

“Vecina masovnih pogubljenja odvijala se po precizno utvrdjenom obrascu”, stoji u presudi koju su suci izrekle u slucaju Krstic. “Ljudi su prvo odvodjeni u prazne skolske objekte ili skladista. Poslije nekoliko sati, bili bi ukrcavani u autobuse ili kamione i odvozeni na mjesta na kojima su vrsene egzekucije.”

Osim pripadnika VRS-a koji su pred sudom govorili o masovnom ubijanju, egzekucije je opisao i veliki broj zrtava koje su prezivjele masakr – tako sto su uspjele pobjeci ili tako sto su u gomili leseva glumile da su i same mrtve.

Zasticeni svjedok “I”, koji je svjedocio skrivenog lika i uz distorziju glasa, izjavio je kako je po dolasku na jedno mjesto pogubljenja vidio gomile leseva ciji se ukupni broj kretao izmedju 1.000 i 1.500.

“Okrenuli smo ledja i postrojili se”, rekao je on. “Odmah su nas pokosili pucnjavom.

“Doveli su jos oko sest kolona . . . postrojili ih, i uslijedila je nova pucnjava . . . Mogli ste cuti kako meci pogadjaju tijela i kako prsti zemlja, kamenje me je udaralo po ledjima, svuda je bila prasina.

“Kada je pucnjava prestala, zapitali su se 'Je li itko prezivio?' Povremeno bi se cuo po jedan glas, ili dva . . . I vojnici bi prilazili, da bi jednim metkom, bum, bum, obavili stvar.”

Drugi ocevidac, Svjedok “O”, ispricao je sucima kako je nadomak sela Petkovci bio iskrcan iz kamiona, te kako se sjeca da je bio uzasno zedan.

“Zaista mi se cinilo da cu umrijeti od zedji”, rekao je on. “Pokusavao sam se sakriti medju ljude, kao i svi ostali. Zelio sam zivjeti, makar jos sekundu ili dvije . . . I mislio sam na to kako moja majka nikad nece saznati gdje sam skoncao.”

“Tesko mi to opisati”, izjavio je pak Svjedok “K”, koji je prezivio masakr nad oko 1.000 muskaraca u Kravici, gdje je na jedno skladiste prepuno zarobljenika otvorena vatra iz pjesadijskog i artiljerijskog naoruzanja. “Ni u horor-filmovima nisam vidio nista slicno. To je bilo gore od bilo kog filma.”

Suci su odlucno odbacili sve pretpostavke o navodnoj spontanoj osveti, na koju su se cesto pozivali oni koji odbijaju povjerovati da su oficiri VRS-a dopustili da se dogode takva zlodjela.

“Visok stupanj isplaniranosti i koordinacije s najvise razine, kakve i iziskuje ubijanje vise tisuca ljudi za svega nekoliko dana”, stoji u presudi Krsticu, “ocigledni su vec na osnovu sturog opisa obujma i metodicnosti s kojom su egzekucije izvedene.”

Presretnuti razgovori oficira VRS-a, sudeci po snimcima koji su u to vrijeme nacinili pripadnici bosanske vojske, potvrdjuju da su operacijom upravljale osobe na najvisim zapovjednim polozajima, koje su se pritom koristile siframa kakve su “isporuka” i “paketi”.

Na jednom od tih snimaka – koji je nacinjen 15. srpnja/jula, nakon sto je tokom dvodnevne klaonice vec nastradalo vise tisuca ljudi – cuje se kako se Ljubisa Beara (koji trenutno u haskom pritvoru iscekuje pocetak sudjenja) zali Krsticu zbog toga sto ne raspolaze dovoljnim brojem ljudi za zadatak koji mu je povjeren. “Stvarno je tako, Krle”, oslovljava on generala po nadimku. “Ima jos 3.500 paketa koje moram isporuciti, a nemam rjesenje za to.”

“Jebi ga”, odgovara mu Krstic iznervirano. “Vidjet cu sto mogu uciniti.”

Na drugoj snimci, koju su tuzioci emitirali prekasno da bi bila ukljucena i u dokazni materijal, cuje se kako Krstic izdaje jos eksplicitnije naredjenje: “Pobij ih sve.” Optuzeni je izjavio da nikada nije izgovorio tako nesto; snimak je odbacio kao “montazu”.

Suci su konstatirali da, u stvari, postoje snazni dokazi koji potvrdjuju da je operaciju isplanirao Glavni stab VRS-a, ukljucujuci i samog Mladica. Potonji je uostalom osobno nadzirao odvajanje muskaraca u Potocarima, a svjedoci su potvrdili da se pojavljivao i na ostalim mjestima na kojima je boravilo po vise tisuca zatocenika. Najmanje jedan svjedok je izjavio kako je general cak prisustvovao i pogubljenjima.

Forenzicke analize, koje od 1996. vrse istrazitelji Tribunala, pokazuju da su u srebrenicke masovne grobnice ukopana tijela hladnokrvno pobijenih ljudi. Pronadjeno je vise stotina poveza za oci, kao i poveza za ruke nacinjenih od odjece, uzadi i – najcesce – zice. U trenutku pogubljenja, mnogim su zrtvama ruke jos uvijek bile vezane na ledjima.

Pa ipak, suci su konstatirali kako najocigledniju potvrdu da su u grobnicama sahranjena tijela zrtava masovnog pogubljenja predstavlja napor koji je VRS ulozila kako bi premjestila leseve s prvobitnih na neke druge lokacije na doticnom podrucju.

Tuzioci su predocili i snimke operacije premijestanja, koji su u jesen 1995. nacinjene iz zraka. A vojni dosijei, kao i svjedocenja pripadnika VRS-a, pokazuju da su i tu operaciju naredili clanovi Glavnog staba.

“Tako radikalne mjere ne bi bile potrebne da je vecina tih tijela . . . pripadala zrtvama oruzanih sukoba”, konstatirali su suci u presudi koju su izrekle Krsticu.

Momir Nikolic je potvrdio je da je, osim sto su uklonjeni neposredni tragovi izvrsenog masakra, naknadno unistena i dokumentacija onih jedinica VRS-a koje su sudjelovale u toj operaciji.

Ni danas se ne zna tocan broj muskaraca i djecaka nad kojima je u Srebrenici izvrsen pokolj. Mnoge grobnice tek trebaju biti ekshumirane, a po svemu sudeci postoje i neke za koje se jos uvijek ne zna.

Takodje nije moguce procijeniti ni koliko je tijela do sada iskopano, s obzirom da su nastojanja VRS-a da se zlocini prikriju dovela i do mijesanja posmrtnih ostataka, pri cemu su pojedini ostaci raznoseni na vise lokacija.

Na osnovu analiza DNK, Medjunarodna komisija za nestale osobe do sada je potvrdila identitet 2.079 zrtava, ciji su ostaci pronadjeni na srebrenickom podrucju. Ukupno je registrirano 7.789 osoba koje su nestale nakon napada VRS-a na Srebrenicu.

SIRA SLIKA

Na sudjenjima koja se odvijaju pred Tribunalom jos uvijek se otkrivaju i one cinjenice o srebrenickom masakru koje se ticu sireg konteksta bosanskog rata – poput, na primjer, sve veceg broja dokaza o tome da odgovornost za taj zlocin snosi i beogradsko politicko i vojno rukovodstvo.

Tako su haski tuzioci nedavno (1. lipnja/juna ove godine) emitirali video-zapis na kojem se moglo vidjeti kako pripadnici zloglasne srpske paravojne formacije ubijaju sestoricu srebrenickih zarobljenika. Pritom su tuzioci naveli da su takozvani “Skorpioni” u vrijeme kada su pocinili ta ubojstva bili potcinjeni srbijanskom ministarstvu unutrasnjih poslova.

U stvari, jos su 2003. godine tuzioci objavili jedan dokument koji je nagovijestio umijesanost Beograda u srebrenicka zbivanja. U pitanju je bilo naredjenje o povlacenju iz Sarajeva i odlasku u Srebrenicu radi sudjelovanja u tamosnjim operacijama, koje je ministar policije bosanskih Srba, Tomislav Kovac, 10. srpnja/jula 1995. izdao jedinici u cijem su se sastavu nalazili i operativci iz srbijanske policije.

No, navodi po kojim je i Milosevic makar djelomicno odgovoran za Srebrenicu ne ticu se samo osoba koje su mu bile potcinjene. Tuzioci zapravo tvrde da je Milosevic, zajedno sa svojim suradnicima u Beogradu, za ono sto se desavalo u Srebrenici odgovoran i zato sto je izdasno (kako financijski, tako i vojno) pomagao VRS, i to uz punu svijest o tome da su pripadnici tih formacija spremni pociniti i najteza zlodjela.

Bivsi predsjednik Jugoslavije Zoran Lilic – koji se na sudjenju Milosevicu u lipnju/junu 2002. pojavio kao svjedok optuzbe – potvrdio je da su vojne starjesine Srba u Hrvatskoj i Bosni bile financirane iz jugoslavenskog vojnog budzeta.

Po njegovim rijecima, na osnovu odluke koju je u studenome/novembru 1993. donio najvisi jugoslavenski vojni organ – Vrhovni savjet obrane (VSO) – unutar VJ-a su cak formirana i specijalna tijela koja su se starala o tome da ta pomoc stigne na odrediste. Rijec je o 30-om i 40-om Personalnom centru.

Zapisnici sa sastanaka VSO-a, koje su nakon dugih pregovora tuzioci ipak uspjeli pribaviti iz Beograda, pokazuju da je VJ barem do 1998. sasvim izvjesno isplacivala place oficirima VRS-a.

NASTAVLJA SE . . .

Ono sto u Haskom tribunalu tek treba uciniti u vezi sa Srebrenicom moglo bi se pokazati kao barem podjednako znacajno koliko i ono sto je do sada ucinjeno.

Od osmorice optuzenika, koliko ih trenutno u Pritvorskoj jedinici UN-a iscekuje sudjenje, trojica su u vrijeme kada se desio masakr bili clanovi Glavnog staba VRS-a – Ljubisa Beara, Radivoje Miletic i Milan Gvero. Cetvrti, Vujadin Popovic, bio je clan zapovjednistva Drinskog korpusa.

U pritvoru UN-a se nalazi i Ljubomir Borovcanin, zamjenik zapovjednika specijalne policijske jedinice ministarstva unutrasnjih poslova bosanskih Srba, koji je navodno sudjelovao u zarobljavanju muskaraca i djecaka koji su u koloni pokusali pobjeci iz Srebrenice.

Preostala trojica okrivljenih su Vinko Pandurevic i Drago Nikolic – zapovjednik i sef sigurnosti Zvornicke brigade Drinskog korpusa – te Milorad Trbic, zamjenik zapovjednika jednog bataljuna iz sastava iste brigade.

Tuzioci su zatrazili da protiv osmorice bude pokrenut objedinjeni postupak, pri cemu bi svi zajedno bili optuzeni za zavjeru ciji je cilj bio genocid. Ukoliko suci pristanu na to, zajednicko sudjenje bit ce svakako najvece od svih koja su se odigrala pred Tribunalom.

U tom prijedlogu tuzilastva, kao deveti optuzenik spominje se Zdravko Tolimir – pomocnik zapovjednika za obavestajni rad i pitanja sigurnosti Glavnog staba VRS-a, koji je jos uvijek u bijegu.

Sljedecih se tjedana ocekuje sudacka odluka o tome hoce li postupci biti objedinjeni. (Vidi tekst “Za najtezi zlocin pocinjen u Bosni – sudjenje po nirnberskom modelu?” iz ovog izdanja Dnevnika Tribunala.)

Takodjer, navodi o umijesanosti Beograda u srebrenicki masakr bi tek trebalo da budu podrobnije ispitani na sudjenju jos jednom optuzeniku koji se vec nalazi u zatvorskoj celiji u Sheveningenu – bivsem zapovjedniku VJ-a, Momcilu Perisicu.

Optuznica protiv njega sadrzi neke od dosada najtezih kvalifikacija kada je rijec o vezama koje su tokom rata postojale izmedju beogradske vlade i VRS-a. U njoj se ide tako daleko da se tvrdi kako je osiguravanje logisticke podrske VRS-u, ukljucujuci oruzje i municiju, podrazumijevalo da su isporuke jugoslavenskoj i vojsci bosanskih Srba bile evidentirane na istom mjestu.

A kada je u pitanju Srebrenica, u optuznici protiv Perisica navodi se kako je VJ osigurala “tajnu obuku” pripadnicima Desetog diverzantskog odreda, odnosno jedinici kojoj je pripadao Erdemovic. Osim toga, navodi se i da su oficiri Uzickog korpusa VJ-a i neposredno sudjelovali u planiranju i pripremanju napada.

No, kljucni dogadjaji ce svakako uslijediti tek kada – i ako – u Hag stignu Karadzic i Mladic, koji se u bijegu nalaze otkako je, u srpnju/julu 1995., protiv njih podignuta optuznica.

U svom obracanju Vijecu sigurnosti UN-a, predsjednik Tribunala, sudac Meron je – 13. lipnja/juna ove godine – insistirao na tome da ce Tribunal nastaviti raditi sve dok spomenuta dvojica, zajedno s hrvatskim generalom Antom Gotovinom, ne budu izvedeni pred lice pravde.

ISTINA JE SAMO POCETAK

Ovih se dana cesto moze cuti i tvrdnja da svaki dalji Karadzicev i Mladicev boravak na slobodi predstavlja optuznicu na racun medjunarodne zajednice i njenih nastojanja da kazni zlocine pocinjene u ratovima koji su na Balkanu vodjeni tokom devedesetih.

I sama glavna tuziteljica Haskog tribunala, Karla del Ponte (Carla Del Ponte), jedan je od najglasnijih zagovornika te teze. Stovise, ona se u znak protesta zbog toga sto su Karadzic i Mladic jos uvijek na slobodi odbila pojaviti na obiljezavanju desetogodisnjice srebrenickog masakra.

Nezavisno od toga, promatraci koje je IWPR pitao za misljenje uglavnom su pozitivno ocijenili dosadasnja nastojanja Haskog tribunala da sklopi cjelovitu sliku o najtezem zlocinu.

“Tesko je zamisliti toliko podrobno istrazivanje bilo kog drugog sukoba koji se odigrao u skorije vrijeme”, izjavio je Erik Markusen (Eric Markusen), visi istrazivac Odjeljenja za holokaust i studije genocida pri danskom Institutu za medjunarodne studije. On je ukazao i na niz drugih istraga koje su izvrsene povodom srebrenickih dogadjaja, ukljucujuci one koje su obavili Ujedinjeni narodi i nizozemska vlada.

“Buduci povjesnicari nece morati istrazivati mnogo vise no Hag”, suglasan je i Tim Dzuda (Tim Juddah), novinar i pisac koji godinama prati zbivanja na Balkanu.

Istovremeno, odavno se na raznim stranama izrazava i nada da ce zahvaljujuci radu Tribunala krivica za zlocine biti individualizirana, odnosno da ce biti stvorena objektivna slika o onome sto se dogodilo, na kojoj ce pocivati i buduce pomirenje u regiji.

Medjutim, skoro puno desetljece nakon masakra, nagovestaji bilo kakvog uzajamnog priblizavanja srpske i muslimanske etnicke zajednice – kada je rijec o odnosu prema Srebrenici – jos uvijek su veoma rijetki, i to ne samo u istocnoj Bosni, nego i u citavoj regiji.

Pod pritiskom zapadnih politicara, parlament RS-a je prosle godine priznao da su se u srpnju/julu 1995. desila ubojstva; objavljen je i popis s imenima oko 7.800 nestalih osoba.

S druge strane, 30. lipnja/juna ove godine srpski su predstavnici u bosanskoj skupstini blokirali sve prijedloge rezolucije u kojima se srebrenicki masakr eksplicitno naziva genocidom.

Prije toga su 15. lipnja/juna sluzbene vlasti Srbije i Crne Gore izdale saopstenje kojim se osudjuju ubojstva u Srebrenici. No, istog dana je srpski parlament u Beogradu odbio usvojiti rezoluciju o ratnim zlocinima, jer se vecina politickih stranaka usprotivila bilo kakvoj osudi masakra u kojoj ne bi bili spomenuti i zlocini koji su cinjeni nad Srbima.

Srbijanski su poslanici takodjer odbili nazovati masakr genocidom, sto su mnogi promatraci doveli u vezu s cinjenicom da ce pred Medjunarodnim sudom pravde (MSP) sljedece veljace/februara poceti sudjenje po tuzbi koju je Bosna podnijela protiv Beograda zbog genocida pocinjenog tokom rata. A ukoliko Sarajevo dobije tu parnicu, srpska vlada bi se mogla suociti sa obavezom isplate ratnih reparacija.

U iscekivanju ceremonije obiljezavanja desete godisnjice masakra, sve je vise poteza koji se dozivljavaju kao – inat.

Tako je 30. lipnja/juna, u samo predvecerje desetogodisnjice, u srpskom tabloidu Vecernje novosti objavljen specijalni dodatak s popisom 3.287 imena srebrenickih Srba koji su se “zrtvovali na oltaru domovine, vjere i slobode”, poginuvsi u sukobima vodjenim u razdoblju od 1992. do 1995.

Osim toga, u Kravici su – na mjestu gdje se odigrao jedan od najvecih srebrenickih pokolja – tamosnji mjestani podigli sedam metara visok betonski kriz u znak sjecanja na Srbe koji su poginuli tokom rata. Ceremonija otkrivanja, koja je prvobitno bila zakazana za kolovoz/august, u medjuvremenu je pomjerena za 12. srpnja/jula, sto znaci da ce uslijediti samo jedan dan nakon sluzbenog obiljezavanja desetogodisnjice masakra.

Najzad, najdramaticniji dogadjaj uslijedio je 5. srpnja/jula, kada je policija saopcila da je otkrila dvije razorne bombe – ukupno 35 kilograma eksploziva – u neposrednoj blizini memorijalnog centra u Potocarima, gdje ce se ceremonija obiljezavanja desetogodisnjice i odrzati. Jos uvijek se ne zna tko je bombe postavio.

Promatraci s kojima je IWPR stupio u kontakt tvrde da postoje brojni i slozeni razlozi zbog kojih Srbi – kako u RS-u, tako i u Srbiji – jos uvijek minimiziraju pokolj u Srebrenici. U tom kontekstu se navode i “visegodisnja indoktrinacija”, kao i utisak da se srpske zrtve ratnih zlocina uglavnom presucuju.

Dzuda ukazuje i na strahovanja da bi se priznanje zlocina negativno odrazilo na aktualne pokusaje bosanskih Srba da se izbore za autonomiju. “Vec se cuju glasovi onih koji smatraju da je Republika Srpska nelegitimna zbog toga sto je stvorena genocidom”, kaze on.

Ipak, Dzuda se nada da ce to osjecanje vremenom splasnjavati, jer i Srbi vide da se u Hagu trenutno sudi i ratnom zapovjedniku vojnih snaga srebrenickih Muslimana, Naseru Oricu.

Neki od promatraca su za IWPR izjavili i da sporost s kojom se odvija proces pomirenja unutar regije jednim dijelom moze biti objasnjena cinjenicom da se Haski tribunal nije dovoljno potrudio da na samom Balkanu adekvatno propagira svoj rad.

Sarajevski novinar Emir Suljagic izjavio je za IWPR da je to djelimicno i posljedica nedovoljne transparentnosti rada Tribunala, kao institucije koju ljudi u samoj regiji cesto dozivljavaju kao “sredstvo za unapredjenje medjunarodnog humanitarnog prava, a ne ostvarivanja pravde kada je rijec o konkretnim zlocinima koji se ticu konkretnih ljudi”.

Refik Hodzic, koji je u razdoblju od 2002. do 2004. vodio sarajevski ured Tribunala, suglasan je s tezom da taj sud nije ucinio dovoljno da se cuje njegov glas. “Kada je rijec o komunikaciji i radu u toj sferi”, rekao je on, “smatram da se moglo uciniti mnogo, mnogo vise.”

Hodzic je kao primjer naveo okolnost da Tribunal za prvih sedam godina svog postojanja nije objavio nijednu publikaciju na bosansko-hrvatsko-srpskom jeziku. Ukazao je i na cinjenicu da je po uredima Tribunala u samoj regiji broj zaposlenih predugo bio isuvise mali.

Pa ipak, svima je jasno da se Haski tribunal – koliko god da propagira vlastiti rad – niposto nece moci sam izboriti s posljedicama srebrenickog masakra.

Hasan Nuhanovic, kome je u Srebrenici stradala citava obitelj i koji je i sam – kao tadasnji prevodilac UN-a – slucajno izbjegao istu sudbinu, izjavio je za IWPR: “Pravda u smislu da se netko salje iza resetaka nije potpuna pravda . . . pravda je [i u tome] da se pomaze prezivjelima, da se smanjuje njihov bol.”

To moze biti ucinjeno uz pomoc drzavnog stambenog programa, ili cak novcanim nadoknadama onima koji su izgubili svoje najmilije. Same isprike, po Nuhanovicevim rijecima, “nisu dovoljne”.

Sam Nuhanovic, uostalom, sudjeluje u postupcima koji su pokrenuti pred nizozemskim sudovima, gdje pokusava isposlovati podizanje optuznice protiv nizozemske drzave, a zbog navodnog nemara njenih trupa koje su bile zaduzene za odrzavanje mira u Srebrenici.

Michael Farquhar je izvjestac IWPR-a iz Haga.