Komentar: Gde je Ivan?

Prijatelji i porodica optuzuju vlast za neuspeh u resavanju zlocina koji lezi u osnovi jednog kriminalnog sistema.

Komentar: Gde je Ivan?

Prijatelji i porodica optuzuju vlast za neuspeh u resavanju zlocina koji lezi u osnovi jednog kriminalnog sistema.

Wednesday, 29 August, 2001

"Zahvaljujuci toj srpskoj gospodi, Ivanova krv se sjedinjuje sa krvlju dece poubijane u Srebrenici, u Vukovaru i sarajevske dece pobijene snajperom. Vidim Ivana u toj deci. Mnogo poubijane dece. Celi jedan deciji narod."


Ivan je, naravno, Ivan Stambolic, bivsi predsednik Srbije koji je nestao pre tacno godinu dana. U svom nadahnutom govoru u maju mesecu ove godine, na promociji knjige o nestanku Ivana Stambolica, akademik Radomir Konstantinovic se osvrnuo na kulturu nekaznjivosti koja je omogucila kidnapovanje bivseg predsednika. To je ta ista kultura, kaze akademik Konstantinovic, koja omogucava novim vlastima da izbegavaju istinu o zlocinu koji lezi u osnovi sistema nasledjenom od Slobodana Milosevica - jos uvek sustinski neizmenjenom.


"Videcemo," kazu nove srpske vlasti. "Tragamo za njim i naci cemo ga," uverava zvanicni Beograd Ivanovu porodicu i prijatelje.


Jos uvek cekamo.


Ivan je bio komunisticki lider u staroj Jugoslaviji, bivsi predsednik Srbije i antinacionalista. Krajem prosle decenije politicki ga je iskoristio i konacno uklonio sa scene njegov najbolji prijatelj i desna ruka - Slobodan Milosevic.


Stambolic je predstavljao trn u oku Milosevicevog rezima - podsecanje da je nekada postojala jedna drugacija Srbija. Cini se, medjutim, da i nove vlasti zele da zaborave na proslost sto je pre to moguce. S obzirom na to da su i sami nacionalisti, ne zanima ih previse ovaj simbol antinacionalizma.


Predsednik Vojislav Kostunica u svom odgovoru "Odboru za oslobadjanje Ivana Stambolica" na apel da se razresi misterija Stamboliceve otmice govori o Ivanu kao o "bivsem komunistickom funkcioneru", kao da je otmica produkt borbe izmedju bivsih i sadasnjih komunista, a ne krivicno delo.


Mi koji smo bili bliski Ivanu prinudjeni smo da zivimo bez odgovora na pitanja koja neprestano moramo ponavljati novom rezimu: Ko je kidnapovao Ivana Stambolica 25. avgusta 2000. godine ispred restorana "Golf" u beogradskom parku Kosutnjak? I zasto?


Ko je vozio beli folksvagen kombi u koji su ubacili Ivana? Ko su naoruzani otmicari koji su uperili pistolj u glavu Stambolicu dok se odmarao na klupi posle jutarnjeg dzoginga?


Ivan Stambolic je godinama bio politicki mentor Slobodana Milosevica kome je proricao "blistavu politicku karijeru". Tokom osamdesetih godina, Stambolic i Milosevic su bili nerazdvojni tandem.


Politicki sin je pokusao da ubije svog politickog oca na cuvenoj 8. sednici srpskih komunista 1988. godine. Od tada su Stambolic i Milosevic postali zakleti ideoloski neprijatelji. Koristeci apsolutnu vlast, histericni nacionalizam i populisticke mitinge koji su tresli i plasili bivsu Jugoslaviju, Milosevic je porazio Stambolica i konacno ga zamenio u fotelji srpskog predsednika 1989. godine.


Sve ono sto je Stambolic u svojim politickim raspravama sa Milosevicem izgovarao davne 1988. ili 1989. godine pokazalo se kao krvavo prorocanstvo. Stambolic je prorekao da ce Milosevic povesti rat; Stambolic je tvrdio da su licne ambicije Milosevica opasne za celu Jugoslaviju; izjavio je nebrojeno puta da ce srpski nacionalizam koji je Milosevic raspirivao dovesti do opste tragedije...


Ipak, citava Srbija stala je tada iza svog novog vodje; mitinzi podrske Milosevicu, ratni bubnjevi, podrska fasistickom projektu "Velike Srbije", priprema rata u Hrvatskoj, a potom u Bosni - ukinuli su mogucnost da se naciji u transu objasni kuda ih Milosevic vodi.


Tih ratnih godina, Stambolic je jos uvek vodio JUMBES banku, specijalizovanu za saradnju s bivsim jugoslovenskim republikama; nije se cesto pojavljivao u javnosti; nije ni mogao u srpskim drzavnim medijima jer su njegove politicke ideje bile potpuno suprotne onome sto je radio Milosevic.


Usred rata u Bosni, Stambolic se pojavio u Sarajevu: bio je to castan i hrabar gest koji je govorio mnogo vise od hiljadu izjava. U Beogradu se druzio s onim antiratnim jezgrom koje je sve vreme rata postojalo u Beogradu; dolazio je u Centar za dekontaminaciju (beogradsko alternativno pozoriste i debatni klub) gde su se godinama okupljali ljudi koji su se suprotstavljali Milosevicevom rezimu. Ponekad je govorio na promocijama ili okruglim stolovima; Radio B92 objavio je njegovu knjigu "Put u bespuce" u kojoj je jos jednom objasnio zlo Miloseviceve politike.


Nije pokazivao nikakve vidljive politicke ambicije; u unistenoj Milosevicevoj zemlji pod sankcijama, Stambolic je bio vrlo realan i svestan da kao bivsi Milosevicev prijatelj/mentor nema prevelikih sansi za povratak u politiku.


Medjutim, tako nisu mislili njegovi prijatelji. Cim je Milosevic krajem jula 2000., najavio buduce savezne i predsednicke izbore - u javnosti je pocelo da se spekulise sa imenom onog predsednickog kandidata koji bi mogao da pobedi Slobodana Milosevica na izborima 24. septembra 2000. godine.


Medju mnogim imenima, pojavilo se i ime Ivana Stambolica. Ali, kako je vec tada Demokratska opozicija Srbije, DOS, kao svog kandidata istakla dr Vojislava Kostunicu - bilo je jasno da u Srbiji neko ko nije nacionalista gotovo da nema nikakve predsednicke sanse.


Kad je postalo jasno da Ivan Stambolic nece biti kandidat na buducim predsednickim izborima - dogodilo se ono sto niko nije ocekivao: kidnapovan je.


Da li je Slobodan Milosevic iskoristio priliku da se jednom zauvek oslobodi senke svog politickog oca i ukloni ga sa scene? Da li je ovo rezultat netrpeljivosti koju je prema Stambolicu imala Miloseviceva supruga, dr Mira Markovic, koja nikad nikom nista nije oprastala?


Da li je ovo delo neke od mnogobrojnih tajnih sluzbi koje su htele da se dodvore Milosevicu tako sto ce ukloniti Ivana Stambolica? Da li je ovo bila opomena citavoj srpskoj opoziciji sta joj se moze dogoditi ako ozbiljno bude htela da pobedi?


Sva ova objasnjenja su moguca, ali je istina zapravo da niko nista ne zna jer svedoka nema.


Zanimljivo je da se srpska policija do 5. oktobra, kad je Milosevic srusen, nije previse bavila "slucajem Stambolic". Mozda je jos zanimljivije da se ta ista policija, s nekoliko novih ljudi na celu, u novom rezimu, nije potrudila da u novim politickim okolnostima pokrene masovnu istragu i utvrdi sta se desilo Ivanu Stambolicu.


Sve dok ovaj slucaj ne bude razresen, Srbija ce i dalje ziveti u sistemu nasledjenom od Milosevica - crnoj rupi koja je usisivala zlocine, propagandu i etnicko ciscenje i kojoj je Ivan Stambolic, samim svojim postojanjem, kao simbol, poceo da smeta. I ljudi koji nisu resili slucaj sada dele odgovornost - ako ne direktno za sam zlocin, onda za sistem upravljanja i plemenske instinkte da se brane svoji, po svaku cenu.


"U osnovi ravnodusnosti prema Ivanu je njegov beskompromisni antinacionalizam," tvrdi profesor Konstantinovic. Upravo su ljudi koji su zabrinuti zbog krivicnog gonjenja srpskih ratnih zlocinaca oni isti koji iskazuju ravnodusnost prema resavanju zlocina pocinjenog nad Stambolicem. Nacionalizam iskljucuje svaku dublju odgovornost prema zlocinu i zato nema izmirenja izmedju nacionalizma i odgovornosti.


"Otkud to saucesnistvo sa zlom, pa cak i ta paklena identifikacija sa zlocincima, ta odbrana nacije odbranom zlocinca?" pita se profesor Konstantinovic s ogorcenjem.


Petar Lukovic je menadzer IWPR projekta u Srbiji i cest autor priloga za IWPR.


Frontline Updates
Support local journalists