SREBRENICKA ZAGONETKA PRED RAZRJESENJEM

Cinjenica da je u posljednje vrijeme u Hag pristigao izvjestan broj optuzenika za srebrenicke zlocine mogla bi znaciti i da ce se uskoro razrijesiti najveca misterija u vezi s tom bosanskom enklavom – kada je donesena odluka da se u srpnju/julu 1995. izvrsi pokolj vise od 7.000 muslimanskih muskaraca i djecaka, i tko ju je donio?

Iako je najtrazeniji haski optuzenik – zapovjednik vojske bosanskih Srba (Vojska Republike Srpske, VRS), Ratko Mladic – jos uvijek u bijegu, analiticari procjenjuju da se u haskom pritvoru ipak vec nalazi dovoljan broj njegovih najblizih suradnika da bi se odgovorilo na spomenuta pitanja.

Proteklo je gotovo deset godina otkako su Srebrenicu – koja je imala status “sigurne zone” Ujedinjenih naroda – trupe bosanskih Srba zauzele 11. srpnja/jula 1995. Tokom sljedecih nekoliko dana, protjerano je muslimansko stanovnistvo. Mnogi muskarci i djecaci pokusali su napustiti enklavu tako sto su se pjeske zaputili u sumu, ali su vecinu njih opkolile jedinice VRS-a, da bi ih potom likvidirale i pokopale u masovnim grobnicama.

Pokolj u Srebrenici vazi za jedan od najslozenijih ratnih zlocina koji su pocinjeni tokom sukoba u kojima se raspala bivsa Jugoslavija. Stovise, u pitanju je jedini slucaj genocida koji je na evropskom tlu sluzbeno potvrdjen nakon Drugog svjetskog rata.

Posljednjih su tjadana u Hag stigla jos petorica pripadnika najuzeg kruga Mladicevih suradnika kojima ce se suditi po optuzbama za ratne zlocine.

Promatraci su uvjereni da ce, kada ta sudjenja pocnu, srebrenicki mozaik svakako moci biti sklopljen, cak i nezavisno od toga hoce li se ili ne i Mladic – za koga se vjeruje da je bio glavni “arhitekt” masakra – do tog trenutka naci iza resetaka.

Novodosavsu petorku cine: Radivoje Miletic, nacelnik Glavnog staba VRS-a; zapovjednik Zvornicke brigade Vinko Pandurevic; sef sigurnosti Zvornicke brigade Drago Nikolic; njegov pomocnik Milorad Trbic; te general vojne policije Ljubomir Borovcanin. Nitko od njih se jos uvijek nije izjasnio o optuznici.

Osim toga, u pritvorskoj se jedinici Tribunala vec nalaze i sef sigurnosti VRS-a, Ljubisa Beara, kao i pomocnik zapovjendika VRS-a za moral, Milan Gvero. Bearu uglavnom smatraju Mladicevom desnom rukom, dok je Gvero tokom rata bio nesluzbeni glasnogovornik odbjeglog generala. Obojica optuzenika vaze za najblize Mladiceve suradnike, pri cemu su izjavili da se ne osjecaju krivima ni po jednoj od optuzbi koje im se stavljaju na teret.

Pandurevic, Drago Nikolic i Trbic su, kao starjesine Zvornicke brigade, optuzeni za sudjelovanje u zarobljavanju i pogubljenju vise tisuca muskaraca i djecaka iz enklave; isto vazi i za Borovcanina, koji je obavljao duznost zapovjednika vojnopolicijske jedinice ministarstva unutrasnjih poslova.

Dalje, Dragu Nikolica, Pandurevica i Bearu tereti se i za genocid ili suucesnistvo u genocidu. Dok je Borovcanin optuzen za suucesnistvo u genocidu, Trbica se tereti iskljucivo za ubojstvo kao zlocin protiv covjecnosti.

Miletica i Gveru se pak za zlocine protiv covjecnosti terete po cetiri tocke (medju kojima su ubojstvo i progon), a po jednoj tocki za krsenje zakona i obicaja ratovanja.

Ured Visokog predstavnika za Bosnu pozdravio je vijesti o hapsenju i izrucenju velikog broja optuzenika, ali i upozorio da, kada je o Srebrenici rijec, jos uvijek nije sve zavrseno: “Izrucenja ce prestati tek kada i posljednja osoba optuzena za ratne zlocine bude u Hagu.”

Mediji su 8. travnja/aprila prenijeli vijest da se beogradskim vlastima predao i Vujadin Popovic, bivsi pomocnik zapovjednika za sigurnost Drinskog korpusa, koji ce u Hag biti vjerojatno prebacen iduceg tjedna.

Osim Mladica, samo jos jedan optuzenik koga se tereti za sudjelovanje u masakru – Zdravko Tolimir, bivsi pomocnik za sigurnost zapovjednika Glavnog staba VRS-a – jos uvijek nije uhapsen, dok se za posljednjeg od njih – Gorana Borovnicu – pretpostavlja da je mrtav.

I analiticari su pozdravili najnovija hapsenja, ocenjujuci da ce pad enklave i pogubljenja koja su nakon toga uslijedila napokon moci biti u potpunosti rasvijetljeni.

Dr. Jan Vilem Honig (Jan Willem Honig) – visi predavac na odsjeku za ratne studije londonskog Kings koledza (King's College) i koautor knjige “Srebrenica: svjedocanstvo o jednom zlocinu” – izjavio je za IWPR da bi se hapsenje i izrucenje Borovcanina i Beare moglo ispostaviti kao presudno.

“Oni su kljucni igraci, koji ce pomoci da se ustanovi povezanost redovnih jedinica VRS-a s Mladicem, a mozda i s [tadasnjim predsjednikom bosanskih Srba, Radovanom] Karadzicem. U pitanju su ljudi koji su itekako bili umijesani u proces odlucivanja.

“Mogu nam objasniti kada su se i zasto dogodile neke stvari – i time prakticno stegnuti omcu oko Mladicevog vrata.”

Mladic je u bijegu gotovo puno desetljece. S priblizavanjem desetogodisnjice srebrenickog masakra, pojacava se i pritisak na beogradske i banjalucke vlasti, a sve s ciljem da i on napokon bude uhapsen.

O tome kada je donesena odluka o masakru nad muskarcima i djecacima u Srebrenici – da li je to bilo prije ili nakon pada enklave, odnosno 11. srpnja/jula 1995. – vec dugo se vodi rasprava medju povjesnicarima, analiticarima i politicarima.

Nizoemski Institut za ratnu dokumentaciju (NIOD) objavio je u travnju/aprilu 2002. iscrpan izvjestaj pod naslovom “Srebrenica: sigurna zona”, s ciljem preispitivanja uloge nizozemskog bataljuna mirovnih trupa UN-a (koji je bio zaduzen za zastitu enklave) i utvrdjivanja redoslijeda zbivanja.

Direktor NIOD-a, profesor JCH Blom, izjavio je za IWPR kako – usprkos cinjenici da su posljednjim hapsenjima i izrucenjima obuhvaceni i pojedini vrlo vazni optuzenici – neka od kljucnih imena, medju kojima je najpoznatije Mladicevo, jos uvijek nedostaju.

“Hapsenje Mladica moglo bi biti vrlo znacajno, mada morate imati u vidu da ne postoji nacin da saznamo sto ce nam on zaista [na samom sudjenju] reci. Mozda ce [optuzeni] pojedinci govoriti istinu, ali bi neki od njih mogli pokusati i poreci vlastitu odgovornost”, rekao je on.

“Nase je misljenje da su Mladic i najuzi krug njegovih suradnika najodgovorniji za ono sto se desilo u Srebrenici – ali ce konacnu odluku o tome ipak donijeti suci.”

Cinjenica da je vecina novopridoslih optuzenika odlucila iskoristiti mogucnost koju nudi Statut Tribunala – da za 30 dana odlozi izjasnjavanje o optuznici – u Hagu je vec izazvala nagadjanja da bi barem netko od njih mogao priznati krivicu. Medjutim, dr. Honig takvu mogucnost ne smatra pretjerano vjerojatnom.

“Iako ne mozemo predvidjeti njihov nacin razmisljanja, vjerujem da bi se u njihovim glavama i srcima ipak moralo dogoditi nesto vrlo znacajno kako bi se pojavila i spremnost na priznanje krivice”, kazao je on.

Sve donedavno, vlasti entiteta bosanskih Srba (Republika Srpska, RS) odbijale su priznati da se masakr uopce dogodio. A mnogi Srbi – poput svog bivseg predsjednika, Slobodana Milosevica, kojem se takodjer sudi u Hagu – i danas tvrde da je broj zrtava preuvelican.

Medjutim, dosadasnja su haska sudjenja prilicno nedvosmisleno potvrdila da su razlicite strukture VRS-a zajednicki izvele masakr, a nakon toga pokusale ga zataskati ukopom i premijestanjem leseva.

Suci su konstatirali da su zlocini u Srebrenici “pocinjeni s brutalnoscu i izopacenoscu kakve nisu vidjene u sukobima koji su pratili raspad Jugoslavije”, te da kao takvi predstavljaju jedan od “najmracnijih trenutaka u modernoj evropskoj povijesti”.

Haski tribunal je posvetio dosta vremena i sredstava utvrdjivanju odgovornosti za zbivanja u Srebrenici i kaznenom gonjenju osumnjicenih osoba. U medjuvremenu je vec izrecen niz presuda bivsim vojnim starjesinama bosanskih Srba.

Medju dosadasnjim osudjenicima svakako je najznacajniji Radislav Krstic, bivsi zapovjednik Drinskog korpusa VRS-a. Njega je sudsko vijece proglasilo krivim za svjesno sudjelovanje u protjerivanju muslimanskog stanovnistva i ubojstvu vise od 7.000 muskaraca i djecaka, odnosno u zlocinima koji su se odigrali nakon pada enklave. Poslije zalbenog postupka, Krstic je u travnju/aprilu 2004. proglasen krivim za pomaganje i poticanje genocida; osudjen je na zatvorsku kaznu u trajanju od 35 godina.

U sijecnju/januaru 2005., bivsi zapovjednik Bratunacke brigade, Vidoje Blagojevic, proglasen je krivim za suucesnistvo u genocidu. Sudsko vijece procijenilo je da je on, iako nije bio glavni akter desavanja, svojim postupcima ipak pridonio da dodje do najtezeg zlocina. Osudjen je na 18 godina zatvora.

Zapovjednik inzenjerije Zvornicke brigade, Dragan Jokic – koji je optuzen zajedno s Blagojevicem – proglasen je krivim zbog toga sto je osigurao mehanizaciju za kopanje masovnih grobnica i prikrivanje tijela pogubljenih muskaraca i djecaka. Osudjen je na devet godina, s tim da je i on – kao i Blagojevic – u medjuvremenu pokrenuo zalbeni postupak.

S druge strane, dvojica su njihovih suoptuzenika – Momir Nikolic i Dragan Obradovic – tokom sudjenja izmijenila iskaz i priznala krivicu.

Obrenovic je priznao sudjelovanje u ubijanju vise tisuca civila, te mucenjima i progonima zena i djece iz enklave. Osudjen je na 17 godina i upucen na izdrzavanje kazne u Norvesku.

Nikolic je pak priznao krivicu za ubojstvo vise tisuca civila i sudjelovanje u ukopu i premijestanju njihovih leseva, kao i za premlacivanje i protjerivanje civilnog stanovnistva. Osudjen je na 27 godina zatvora – to jest, na kaznu koja je daleko teza od one koju je predlozio tuzilac. U toku je zalbeni postupak.

Prije svih ovih presuda, Drazen Erdemovic je priznao da je, kao pripadnik streljackog odreda, 16. srpnja/jula 1995. sudjelovao u ubijanju 1.200 muskaraca i djecaka. Stoga je u studenom/novembru 1996. osudjen na deset godina zatvora.

I pored svega toga, neke od kljucnih cinjenica koje se ticu masakra jos uvijek nisu utvrdjene. Otuda nada da ce sudjenja Mladicevim najblizim suradnicima naposljetku ipak pruziti uvid u ono sto je mozda i posljednja velika tajna Srebrenice – kada je i zasto donesena odluka da se usmrti vise tisuca muskaraca i djecaka iz zauzete enklave.

U zakljucku NIOD-ovog izvjestaja stoji: “Cini se izvjesnim da je odluka o masovnom pogubljenju, o kojoj za sada jos uvijek nema pisanih tragova, bila donesena nakon 11. srpnja/jula.” Napominje se i da je – usprkos tome sto zlocin tolikih razmjera nije bio moguc bez planiranja i organizacije – malo vjerojatno da je odluka mogla biti donesena ranije.

“Na sudjenju Krsticu, to pitanje je svjesno ostavljeno otvorenim”, kaze dr. Honig. Ali: “Beara i Borovcanin bi mogli znati kada je odluka zaista donesena.”

U slucaju Krstic, zalbeno je vece u travnju/aprilu 2004. saopcilo cinjenice o optuzenikovoj i ulozi Drinskog korpusa (ciji je on bio zapovjendik), ali i konstatiralo kako ne postoje dokazi da je on planirao i poticao zauzimanje Srebrenice i potonje zlocine. Umjesto toga, odgovornost je pripisana visim starjesinama.

“Dokazi jasno pokazuju da je zlocinackom operacijom upravljao Glavni stab [bosanskih Srba], kojim je neposredno zapovijedao general Mladic”, navodi se u presudi.

No, nekima od prezivjelih podaci o tome kako je donesena odluka da se ubiju njihovi najmiliji ne znace previse u usporedbi sa samom potrebom da krivci budu pravedno kaznjeni.

Hasan Nuhanovic – koji je prezivio masakr i danas zivi u Sarajevu – ostao je bez roditelja i brata, koji su nakon pada enklave bili prisiljeni napustiti logor nizozemskih trupa. Trenutno pokusava zbog smrti svojih najmilijih pokrenuti parnicu protiv nizozemske vlade.

“Meni nista ne znaci ni kada je ta odluka [da se civili ubiju] donesena, ni tko ju je donio”, izjavio je on za IWPR.

Nuhanovic, naime, tvrdi da za same zrtve pravda u stvari predstavlja nesto mnogo vise od pukih sudjenja nekolicini pojedinaca.

“Citav sistem – vojne i politicke strukture, ukljucujuci i civilno stanovnistvo koje se nije usprotivilo genocidu – sudjelovao je u onome sto se desilo. Previse je jednostavno misliti da problem moze biti rijesen tako sto ce 'velike ribe' biti stavljene iza resetaka”, rekao je on.

“Karadzic i Mladic su vazni politicarima, ali nas se ticu 'sitne ribe', koje su jos uvijek ovdje.

“Mladic nema nikakve veze s mojim svakodnevnim zivotom, jer ga vjerojatno nikada necu ni vidjeti. Ali, dok budem hodao ulicama Srebrenice – sto sam ponekad prinudjen cititi – mogao bih se sresti sa ubojcom svoje majke.”

Alison Freebairn je urednica IWPR-a u Hagu.