SPOR OKO ETNICKI MESOVITE SKOLE

Zvuci kao odlicna ideja, ali nekim ljudima se ne dopada mogucnost da albanska i srpska deca uce pod istim krovom.

SPOR OKO ETNICKI MESOVITE SKOLE

Zvuci kao odlicna ideja, ali nekim ljudima se ne dopada mogucnost da albanska i srpska deca uce pod istim krovom.

Monday, 21 February, 2005

Citavu deceniju, dvoristem jedne srednje skole u Bujanovcu, umesto djackog zamora odjekivao je bat vojnickih cizama.


Nakon sto je grad dobio vojni garnizon 1992. godine, koji je smesten u zgradi srednje skole gde se nastava odvijala na albanskom jeziku, djaci i profesori su morali da se povuku.


Oni su se preselili nekoliko stotina metara dalje, u nekoliko ucionica koje im je ustupila susedna osnovna skola "Naim Fraseri", gde su ostali u svojevrsnom izgnanstvu do 2002. godine.


Tek nakon lokalnih izbora 29. jula te godine, na kojima su albanske partije po prvi put osvojile vlast u Bujanovcu, stvari su se, uz pomoc Koordinacionog centra za jug Srbije i savezne i republicke vlade, popravile.


Vojska se tada preselila u obliznji propali pogon fabrike "Zastava" iz Kragujevca, a albanski srednjoskolci mogli su da se vrate u svoje ucionice.


"U skoli smo tada zatekli pravi haos", kaze za IWPR jedan od nastavnika. "Instalacije su bile pokvarene, inventar polupan, a skolsko dvoriste je bilo obraslo u korov i prekriveno prljavstinom. Jedva smo nekako uspeli da pokrenemo nastavu", dodaje on


Skole, kao i mnogi drugi aspekti svakodnevnog zivota u juznoj Srbiji, nisu izbegle medjuetnicku polarizaciju izmedju Srba i Albanaca.


Ovaj antagonizam je dostigao vrhunac 21. novembra 2000. godine, kada su naoruzani Albanci zauzeli deo tadasnje kopnene zone bezbednosti na administrativnoj granici sa Kosovom, u opstinama Presevo, Bujanovac i Medvedja.


Oruzani sukob izmedju njih i drzavnih snaga bezbednosti trajao je do 20. maja sledece godine, kada je u bujanovackom selu Konculj potpisana "Izjava o demilitarizaciji" od strane predstavnika NATO-a i vodja pobunjenih Albanaca.


Usledila je demobilizacija Albanaca i pocetak demokratizacije regiona, koji su kao rezultat imali lokalne izbore na kojima su albanske politicke stranke osvojile vlast u Bujanovcu.


U leto 2003. godine, kada su se medjunacionalni odnosi u Bujanovcu donekle popravili, americka vladina organizacija CHF (Community, habitat and finance) i Skupstina opstine Bujanovac, uz blagoslov tadasnjeg Ministarstva prosvete i sporta Republike Srbije, sklopili su dogovor o izgradnji prve multietnicke srednje skole u ovom gradu.


Izabrana lokacija za novu skolu bila je upravo Srednja tehnicka skola "Mihajlo Pupin".


No, odmah je postalo jasno da se ova ideja nece lako realizovati, delom zbog dogadjaja koji su se odigrali kada je Bujanovac dobio garnizon tadasnje Vojske Jugoslavije.


Zgrada i dvoriste skole "Mihajlo Pupin" nisu bili dovoljno veliki za potrebe vojske, pa joj je tadasnja lokalna vlast dodelila okolne parcele koje je prethodno, u tu svrhu, otkupila od privatnih vlasnika.


Nevolja je u tome sto do danas jos uvek nije izvrsen zvanican prenos imovine, pa su se bivsi vlasnici, njih dvadesetcetvoro, obratili svom odborniku u gradskoj skupstini, Trajku Trajkovicu, zbog navodne "promene namene zemljista".


Po recima Trajka Trajkovica, "oni su zemlju prodali samo za potrebe Vojske". Dodaje da su vlasnici prodali zemljiste iskljucivo da bi pomogli vojsci.


"Motiv za prodaju zemljista bio je cisto patriotski jer su parcele date armiji kao najvaznijem faktoru stabilizacije u regionu", objasnjava on.


Bivsi vlasnici imanja osporavaju pravo bujanovackih vlasti da iskoriste zemljiste za izgradnju multietnicke skole, mada im je opstina svojevremeno isplatila nadoknadu.


Po recima Nebojse Stojmenovica, direktora katastarske sluzbe u Bujanovcu, opstina je kao kupac obavila zvanicno poravnanje sa svakim od bivsih vlasnika imanja ponaosob, a za to, dodaje on, postoje uredni zapisnici.


"Sada je citav slucaj u nadleznosti Republickog geodetskog zavoda, kome su se, kao drugostepenoj instanci, zalili bivsi vlasnici", precizira Stojmenovic.


"Ipak, ovde je sve potpuno jasno jer oni svoju imovinu nisu ustupili vec prodali, a za to, ponavljam, postoje validni dokazi".


Izgradnja multietnicke skole je razlog Trajkovicevog negodovanja posto sumnja da albanski i srpski djaci mogu da uce pod istim krovom.


On smatra da lokalna vlast ovim potezom "vrsi pritisak na Srbe da se isele iz Bujanovca", a multietnicka skola je samo deo tog plana.


"Izgradnja skole posluzice samo za dolazak albanskih ucenika u grad, u skolu koja ce biti izgradjena na srpskom zemljistu", kaze on. "Ovakvi eksperimenti su oduvek bili na stetu Srba".


Trajkovic je prosledio svoje prituzbe u pismu koje je letos uputio na adrese svih bitnih institucija i pojedinaca u zemlji, zakljucivsi da "izbor lokacije za buducu skolu ukazuje na politicki cilj albanskih ekstremista da osvoje ove prostore".


No, po recima Ilije Jurica, coveka zaduzenog za finansije u Ministarstvu prosvete Republike Srbije, Trajkovicevi apeli najverovatnije ce ostati bez rezultata.


U medjuvremenu, dodaje Juric, ove prituzbe nece usporiti realizaciju projekta.


"Nedavno je zavrsen javni konkurs za idejno resenje projekta multietnicke skole u Bujanovcu", kaze on. "Savez arhitekata Srbije usvojio je dva resenja, od kojih ce jedno biti na kraju prihvaceno".


Juric naglasava da je i Republicka direkcija za imovinu, u cijem je posedu objekat skole "Mihajlo Pupin", pravo koriscenja prenela sa vojske na Ministarstvo prosvete.


"Skola je sada u nadleznosti naseg ministarstva koje podrzava citavu ideju", zakljucuje nas sagovornik.


U CHF-u, koji je zajedno sa Americkom agencijom za medjunarodni razvoj, USAID, jedan od inicijatora ideje zajednickog skolovanja Srba i Albanaca u Bujanovcu, kazu da na ovaj nacin izlaze u susret lokalnoj samoupravi i gradjanima.


Zarko Sunderic, predstavnik za medije CHF u Srbiji, naglasava da ce nova skola mnogo znaciti za sve mlade ljude u Bujanovcu.


"Buduca skola ponudice kvalitetni, interaktivni program ucenja i za Srbe i za Albance", kaze on.


Iznoseci neke tehnicke detalje, Sunderic za IWPR kaze da ce u novoj skoli biti mesta za oko 1.000 djaka, koji ce biti smesteni u objektu povrsine izmedju 2.500 i 3.000 kvadratnih metara. Sem toga, planira se da skola bude internatskog tipa jer je zelja svih koji su ukljuceni u ovaj projekat da u Bujanovac privuku omladinu iz citavog regiona.


Ovi podaci deluju ohrabrujuce, ako se zna da u dve srednje skole ovde nastavu pohadja oko 1.300 ucenika, a da su potrebe, po misljenju Aljijua, nacelnika za drustvene delatnosti bujanovacke opstine, vece za nekih 50 odsto.


Okvirna cena posla je, kaze Sunderic, oko dva miliona evra. "Sva potrebna sredstva jos nisu pronadjena, ali se nadamo pomoci mnogih inostranih nevladinih organizacija, Vlade Srbije i lokalne samouprave", kaze nas sagovornik, dodajuci da je izradu idejnog resenja skole finansirao upravo CHF.


Nehat Aljiju misli da je spor oko vlasnistva nad zemljom samo alibi za prikupljanje "sitnih politickih poena".


Bivsi vlasnici, kaze on, imaju potpuno neutemeljene zahteve. "Drzava je izmirila sve obaveze prema bivsim vlasnicima. Osim toga, koliko znam, Trajkovic nema mnogo istomisljenika", kaze on.


Aljiju kaze da je Bujanovcu preko potrebna jos jedna srednja skola. "Nas cilj je unapredjenje zajednickog zivota ovde. Sem toga, zelimo da u skolu dovedemo ucenike iz cele Srbije i sa Kosova. Deca ce sama da biraju na kom jeziku ce slusati nastavu, nikome nista necemo nametati", kaze on.


U medjuvremenu, srpski i albanski politicari su podeljeni oko ovog pitanja, pri cemu vecina Albanaca podrzava projekat, a vecina Srba iskazuje rezervisanost.


Fatmir Asani, predsednik gradskog odbora albanske Partije demokratskog delovanja u Bujanovcu, koja u lokalnom parlamentu ima najvise odbornika, rekao je za IWPR da podrzava citav projekat, jer smatra da ce doprineti "ukupnoj stabilnosti regiona i priblizavanju dva naroda".


Slican stav po ovom pitanju moze se procitati i u zajednickom saopstenju preostale tri albanske stranke ovde, Pokreta za demokratski progres, PDP, Demokratske partije Albanaca, DPA, i Demokratske unije doline, DUD.


Sevdail Hiseni, predsednik Skupstine opstine Bujanovac i visoki funkcioner PDP-a, navodi da "zdusno podrzava" projekat. "Omladina je ta koja mora poceti da uspostavlja nove odnose medju Albancima i Srbima", smatra Hiseni.


Srpski politicari, pak, nisu tako jednodusni po ovom pitanju. Potpredsednik Skupstine opstine Bujanovac i clan lokalnog odbora Demokratske stranke, Novica Manojlovic, smatra da je "ideja dobra", ali dodaje da je "neostvariva u narednih dvadesetak godina".


U gradskim odborima Srpske radikalne stranke, SRS, i Srpskog pokreta obnove, SPO, partijama koje u bujanovackoj skupstini cine petoclanu "Koaliciju za opstanak", nisu previse odusevljeni idejom zajednickog skolovanja Srba i Albanaca.


Jedan od funkcionera ovog saveza kaze za IWPR da u svemu podrzava Trajkovica. "Cilj svega toga je albanska okupacija Bujanovca", kaze on.


Misljenje politicara se reflektuje u stavovima roditelja. Gotovo svi Albanci sa kojima smo razgovarali zalazu se za mogucnost zajednickog skolovanja, dok Srbi, mahom, "nemaju nista protiv", ali ne bi voleli da njihova deca budu prva generacija u novoj skoli.


Naravno, postoje i izuzeci, pa tako jedan srpski roditelj kaze za IWPR da bi "bio veoma srecan" kada bi Srbi i Albanci ucili u istoj skoli. "To je jedini nacin za prevazilazenje postojecih predrasuda i zabluda koje imamo jedni o drugima", kaze on.


Nisu ni svi Albanci listom pobornici ove ideje. "Mislim da za sada sve treba da ostane kako jeste", smatra jedan od albanskih roditelja.


Buduci i sadasnji bujanovacki srednjoskolci, kojih se ova tema najvise tice, nemaju jasno izgradjen stav, i uglavnom se medju njima odslikavaju podele koje postoje medju njihovim roditeljima. Tako vecina nasih ispitanika iz obe nacionalne zajednice, mogucnost zajednickog skolovanja vidi kao nesto tesko ostvarivo.


Psiholog u jednoj bujanovackoj osnovnoj skoli kaze da je takvo ponasanje logicno, s obzirom na to da su ova deca "rasla u svojim malim, jednonacionalnim sredinama", gde se o onom drugom uglavnom govori u negativnom kontekstu.


"Deca u tom uzrastu, ali i ona nesto starija, proteklih godina tesko da su mogla da otputuju cak i do Beograda, a o nekom odlasku u inostranstvo i da ne govorimo", objasnjava on. "Nisu videla nista osim bujanovacke stvarnosti i nisu cula nista osim stereotipnih prica jednih o drugima".


Pa ipak, po njegovim recima, nada ipak postoji. "Mislim da je najvaznije ono sto dete ponese iz kuce. Ja uvek mogu da primetim dete koje ima pravilan odgoj po pitanju suzivota i tolerancije".


Nikola Lazic je novinar lista "Novine vranjske".


Ovaj clanak je deo specijalnog izdanja novinara iz juzne Srbije koji su pohadjali intenzivnu dvodnevnu radionicu u Nisu, koju je organizovao IWPR u oktobru 2004. godine uz finansijsku podrsku britanske ambasade u Beograde. Kurs je sastavni deo Medjuetnickog medijskog programa obuke za Srbiju ciji je cilj da se okupe lokalni srpski i albanski novinari. Ovaj paket clanaka ima za cilj da baci svetlo na konkretne probleme ove zanemarene regije.


Africa
Frontline Updates
Support local journalists