Premoscene etnicke podele na jugoistoku Kosova

U regionu Anamorava opstanak etnicki mesovitih radnih mesta i sela prkosi stereotipnoj predstavi o podeljenom drustvu.

Premoscene etnicke podele na jugoistoku Kosova

U regionu Anamorava opstanak etnicki mesovitih radnih mesta i sela prkosi stereotipnoj predstavi o podeljenom drustvu.

Monday, 21 February, 2005

Ledja srpskih seljaka u Kuscu, 47 kilometara jugoistocno od Pristine, iskrivljena su od godina nosenja teskih kanti sa mlekom do seoskog trga.


Tamo staju u red ispred mlekare KABI, ciji je vlasnik Ruzdi Kastrati, koja na Kosovu proizvodi jogurt i druge mlecne proizvode.


Jovan Milic, star 50 godina, priznaje da je nekada bio skeptican prema mogucnosti da radi za albanske trgovce. “Nisam verovao da cu biti isplacen na vreme, jer i, inace, nemamo mnogo kontakata sa Albancima”, kaze on.


”Ali, kada sam video da ljudi dobijaju novac na vreme i da se nude dobre cene, odlucio sam da vise ne proizvodim sir kod kuce. Vise mi se isplati da prodajem mleko albanskoj mlekari.”


Etnicki integrisana radna snaga u Kuscu deluje neobicno na Kosovu koje je sirom sveta poznato po etnickim podelama.


Ali, mlecni proizvodi iz Kusca samo su jedan od primera na jugoistoku Kosova koji pokazuju da su Albanci i Srbi ovde spremniji na saradnju nego na drugim mestima.


Etnicki odnosi na Kosovu naglo su se pogorsali kada je rezim Slobodana Milosevica preuzeo vlast i ukinuo autonomiju Kosova 1989. godine, oduzimajuci posao vecini Albanaca koji su radili u javnom sektoru.


Od kraja NATO kampanje bombardovanja 1999. godine, koja je ruzultirala povlacenjem srpskih snaga sa Kosova, preostali Srbi uglavnom su ziveli u zatvorenim i cuvanim enklavama, strahujuci od odmazde pri svakom izlasku iz zasticenih zona.


Nema preciznih podataka koliko Srba zivi juzno od glavne enklave koja lezi na srpskoj granici. Ipak, kako je u maju izvestila Inicijativa za evropsku stabilnost, procenjuje se da oni cine oko 75.000 hiljada od ukupne srpske populacije od priblizno 130.000 hiljada ljudi.


Prema uobicajenoj predstavi, izmedju ovih zajednica gotovo da i nema kontakta. Ali, to nije slucaj u regionu poznatom kao Anamorava, koji se nalazi u dolini reke Morave.


Osim grada Gnjilana, Anamorava obuhvata i druge opstine, i to, Kamenicu, Novo Brdo i Vitinu. Ova oblast je etnicki izmesana daleko vise nego bilo koja druga oblast na Kosovu, pa u njoj oko 30 procenata stanovnika cine nealbanci, ukljucujuci Srbe, Rome, Askalije i Hrvate.


Fabrika cigala brace Borovci, 15 km jugoistocno od Gnjilana, jos je jedan primer gde je zaposlena etnicki mesovita radna snaga.


Mustafe Borovci, direktor, kaze da je opstina Gnjilane zadrzala etnicki mesovitu radnu snagu, sto je bio preduslov za kupovinu od Kosovske trust agencije, KTA, koju su Ujedinjene nacije zaduzile da obavi prodaju firmi u drustvenom vlasnistvu.


“Posle 2002. godine pobedili smo na licitaciji za prodaju fabrike, i ispunli smo onaj deo dogovora koji nas obavezuje da zaposlimo jednak broj Albanaca i Srba”, izjavio je Borovci.


Borovci kaze da je od tada otpustio dva zaposlena nealbanca, Roma, ali ne zbog njihove etnicke pripadnosti. “Nisu se dovoljno trudili na poslu”, kaze on.


“Glavni uslov za zaposljavanje u ovoj fabrici, pored toga sto morate biti dobar radnik, jeste da pristanete da ne raspravljate o politici.”


Jedan od njegovih najmladjih zaposlenih, Marko Markovic, star 20 godina, iz obliznjeg sela Birivojce, kaze da za dve godina rada u fabrici nije imao nikakvih problema sa albanskim kolegama.


“Ne razgovaramo o politici – govorimo samo o svakodnevnim stvarima i pricamo viceve”, izjavio je Markovic.


Jezik komunikacije izmedju radnika je srpski, jezik kojih se ovih dana retko moze cuti u gradovima na Kosovu.


Marko je naglasio da obe strane slobodno koriste srpski jezik. “Albancima ne smeta da pricaju srpski, posto oni bolje znaju srpski nego mi albanski”, dodao je.


Arsim Krasnici, 31-godisnji Albanac zaposlen u ovoj fabrici, slaze se da je ovde saradnja dobila prednost u odnosu na konfrontaciju. “Ne mozemo ignorisati jedni druge – to je deo zivota”, izjavio je. “Prihvatili smo tu cinjenicu.”


Nazim Cehaja, star 50 godina, priznaje da je situacija u gnjilanskoj fabrici cigala daleko od tipicne za medjuetnicke odnose u ostatku Kosova.


“Kad bi ljudi iz Drenice videli kako mi ovde saradjujemo sa Srbima, bili bi iznenadjeni”, izjavio je, govoreci o centralnom delu Kosova u kojem su se tradicionalno zacinjali buntovnicki pokreti, ukljucujuci i Oslobodilacku armiju Kosova, KLA, koja je povela borbu protiv srpske uprave devedsetih godina.


Ali, na jugoistoku Kosova, pored primera mesovitih radnih okruzenja, ima i sela u kojima zive Srbi i Albanci koji odrzavaju socijalne kontakte.


Ukazujuci na fizicku blizinu sa komsijom Srbinom, Ramus Latifi, star 54 godine, vozac iz sela Kmetovc, kaze: “ Vidite onaj zid? To je jedina stvar koja me odvaja od mog komsije Stojka – nista drugo.”


Njegov komsija, Stojko Totic, star 74 godine, penzioner, kaze da srdacni odnosi izmedju njihove dve porodice sezu bar stotinu godina u proslost.


”U nasem selu Srbi i Albanci su uvek ziveli u uzajamnom postovanju”, kaze Totic. “Ne znam kako je u drugim selima”, dodaje on.


Ramus Latifi smatra da cinjenica da je Stojko proveo 30 godina radeci u Engleskoj svakako ima veze sa njegovom spremnoscu da prihvati komsije Albance. “On je veoma blizak zapadnim shvatanjima i ne mari mnogo za politiku”, kaze Latifi.


Latifi i Totic takodje se slazu da Albanci u oblasti Gnjilana pokazuju vise spremnosti za suzivot sa Srbima nego na drugim mestima na Kosovu, uglavnom zato sto je u ovoj oblasti bilo manje ubijanja u sukobima iz 1999. godine nego u drugim delovima Kosova.


Stojkov sinovac, Novica Stojkovic, star 40 godina, izjavio je da se lokalni Srbi ne osecaju ugrozenim od strane svojih albanskih suseda u selu, vec od novopridoslih Albanaca koji pristizu u gradove.


“Ovde mirno zivimo, jer smo svi domaci”, kaze on. “Nase porodice se poznaju vec stotinama godina. Ali medju novopridoslicama, osecanje mrznje prema Srbima je izrazenije.”


Dvodnevno etnicko nasilje na Kosovu u martu, iza koga je ostalo 19 mrtvih i 4.000 raseljenih, nije zaobislo ni region Anamorave.


Seljak iz Kusca, koji je zeleo da ostane anoniman, izjavio je da ga je na vrhuncu nasilja 17. marta napala i prebila razbesnela rulja u Urosevcu. Izgleda da su se njegovi albanski napadaci svetili za napad na Albance koji se istog dana odigrao u gradu Mitrovici na severu Kosova.


”Bio je to najstrasniji trenutak u mom zivotu. Bio sam zaglavljen u saobracajnoj guzvi u Urosevcu, neki Albanci su me prepoznali kao Srbina i napali moja kola”, izjavio je ovaj dvadesetpetogodisnjak.


Prema podacima Evropske organizacije za bezbednost i saradnju, OEBS, martovski neredi su doveli do raseljavanja 200 Srba sa jugoistoka Kosova, a oko 40 kuca u Gnjilanu je spaljeno.


Povratak raseljenih na Kosovo, medju kojima vecinu cine Srbi, preduslov je za otvaranje rasprave o konacnom statusu Kosova, koji treba da pocnu polovinom 2005. godine.


Ali u regionu Anamorava, cini se da je vecina Srba koji nisu napustili Kosovo prihvatila buducnost koja ukljucuje miroljubivi suzivot sa albanskim susedima, bez obzira na konacni status Kosova.


“Kakva god da bude odluka o nasem konacnom statusu, reci cemo samo 'amin'," izjavio je Stojko Totic.


Lumnije Berisa, Dardan Bektesi i Srdjan Antic su novinari koji pohadjaju drugi osnovni kurs novinarstva u organizaciji IWPR uz podrsku OEBS.


Frontline Updates
Support local journalists