Zaboravljene Srpske Zrtve

Jednom davno, srpska stampa ih je nazivala zrtvama, zahtevajuci rat protiv Hrvata, Muslimana i Albanaca. Danas, zaboravljene zrtve beogradskog pohoda u osvajanje Velike Srbije, zive u bedi u kolektivnim centrima gde su mentalne bolesti, alkoholizam i nasi

Zaboravljene Srpske Zrtve

Jednom davno, srpska stampa ih je nazivala zrtvama, zahtevajuci rat protiv Hrvata, Muslimana i Albanaca. Danas, zaboravljene zrtve beogradskog pohoda u osvajanje Velike Srbije, zive u bedi u kolektivnim centrima gde su mentalne bolesti, alkoholizam i nasi

Thursday, 10 November, 2005

Jednom davno, njihov polozaj predstavljao je glavnu brigu srpskih medija. U to vreme oni su ziveli u svojim domovima, kao zrtve "hrvatskog fasizma" i "muslimanskog fundamentalizma". Posto su pobegli iz Hrvatske i Bosne, oni su izbeglice u Srbiji, a rezim koji je tvrdio da intervenise zbog zastite njihovih interesa, sada ignorise njihovu tragediju.


Nekih, 200,000 hiljada Srba iz Hrvatske i Bosne, niko ne zna tacan broj,rasuti su po Srbiji u kolektivnim centrima, bez svojih kuca, posla i buducnosti, i svaki od njih je na isti nacin zrtva Milosevicevog pohoda u osvajanje Velike Srbije, kao sto su Hrvati, Muslimani i Albanci koji su bili izlozeni njegovim vojnim ofanzivama.


Izbeglicki logor "Sljivovica",dom je 180 Srba iz Bosne i Hrvatske, koji zive natrpani u cetiri montazne zgrade u zapadnoj Srbiji,izmedju Uzica i Zlatibora, jedva desetak kilometara od letnjih rezidencija politicke i ekonomske elite zemlje. U logoru se nalaze tri sizofrenicara, desetak hronicnih alkoholicara, dok ostali pate od raznih drugih bolesti.


Logor "Sljivovica" bio je prethodno dom za cetiri stotine Muslimana iz Srebrenice, koju je osvojila jugoslovenska vojska i policija sa granice sa Bosnom, u julu i avgustu 1996.godine. Oni su preziveli ofanzivu bosanskih Srba protiv sigurnosne zone UN,usled cega je Medjunarodni sud za ratne zlocina u Hagu optuzio Radovana Karadzica i Ratka Mladica za genocid.


Povlaceci se pred bosansko-srpskim snagama, Muslimani su se predali Vojsci Jugoslavije i policiji, posle cega su bili zatvoreni u Sljivovici deset meseci. Danas su zatvorenici, za razliku od muslimanskih prethodnika, slobodni da odu, bar u teoriji, ali su uslovi u kojima oni zive jos gori.


"Muslimani iz Srebrenice su bar imali hranu, odecu i redovnu lekarsku pomoc", rekao je Drago Markovic, direktor centra. "Doktor nas posecuje jednom mesecno. Ja sam ga licno zamolio da obrati paznju na one koji su jos uvek normalni, bar da nekog spase. Plasim se da cemo uskoro morati postaviti bodljikavu zicu oko ovog centra i prozvati ga bolnicom za dusevne bolesti."


Nenad Markovic, star cetrdeset i dve godine, rodjen u Sarajevu, krajem 1997.godine je iz Bosne dosao u Srbiju. Sada zivi u jednoj sobi sa zenom i dvoje dece.


Sest praznih pivskih flasa nalaze se iza malog sporeta u njihovoj sobi. Na njemu je jos uvek tiganj sa ostacima hrane; razne pilule su bacene po podu; dim od cigara ulazi u decije pelene koje se suse na zidu iznad kreveta.


Nenadova zena Snezana i njihove dve kcerke, trogodisnja Milica i beba Kristina, leze na gvozdenom krevetu ispod dva vojna cebeta. Snezana pokusava da sakrije velike modrice ispod ociju. "To mi je od napada. Imam epilepsiju. Desilo se to prosle noci. Popila sam nekoliko piva, zaboravila da uzmem tabletu, i eto ga, ", objasnjava ona.


Nenad pokazuje dve rane koje je dobio za vreme borbi u sarajevkim naseljima. On kaze da je 65 od 130 vojnika njegove cete poginulo, dok je 50 lakse ili teze povredjeno.


"Cetiri godine smo u jednoj sarajevskoj zgradi, mi Srbi kontrolisali cetiri ulaza, a Muslimani peti. Ukoliko napravis jedan pogresan korak, mogao si se oprostiti sa zivotom", kaze on. "Ne usudjujem se vratiti u Sarajevo,cuo sam da su me stavili na listu ratnih zlocinaca."


U sledecoj sobi stanuje jedan alkoholicar. A sizofrenicar zivi do njega. Penzioner je u trecoj sobi, dok cetvrta pripada porodici sa bebom. "Mozete li zamisliti sta se desava kada se prvi napije, a drugi ima napad?",pita Markovic, direktor centra.


Ovi ljudi nemaju posla, plate, niti sta da rade. Ukoliko nesto zarade, medjutim, prva stvar koju kupuju je alkohol. Cesto dolazi do tuca i policija je nekoliko puta morala da intervenise.


Svaka od ovih izbeglica ima svoju tuznu pricu. Covek sa bradom, pedesetih godina, prica kako je njegov prijatelj Bogdan, nekadasnji vojnik iz Hrvatske koji je cetiri godine sluzio u raznim srpskim vojskama, nedavno umro. Posto je bio bolestan, otisao je u drzavnu bolnicu gde mu je receno da mora doneti lek sa sobom pre nego sto bude lecen.


"Bogdan nije imao 100 dinara (8 nemackih maraka), stoga se vratio ovde i preminuo je sledeceg dana. Umro je sto nije imao 100 dinara. Njegov zivot nije vredan ni sto dinara, iako se cetiri godine borio za drzavu."


Lazo i Ljubica Medic ziveli su u Hrvatskoj pre rata, gde su imali veliko imanje. Sada i oni takodje zive u Sljivovici u jednoj sobi, zajedno sa petoro dece. Najstarija kcerka je dvanaest godina stara, najmladja, Bojana, ima pet meseci. "Najgore mi je za bebu. Kaslje po citavu noc. Nemamo sta da joj damo", kaze Ljubica. "Vratili bi se odmah nazad u Hrvatsku, ali su nam sagorele kuce i sve je pokradeno."


Autor ovog teksta je nezavisni novinar iz Uzica koji nije zeleo otkriti svoj identitet.


Frontline Updates
Support local journalists