DOSJE: Radislav Krstic (IT-98-33)

Optuznica: U dopunjenoj optuznica, koja je podignuta 27. listopada/oktobra 1999., Krstica se po principu zapovjedne odgovornosti tereti za genocid ili sudjelovanje u genocidu; zlocine protiv covjecnosti (u 5 tocaka: zatiranje, ubojstvo, progoni, deportacija, nehumano postupanje); i krsenje zakona i obicaja ratovanja (ubojstvo).

Postupak: Radislava Krstica uhapsile su mirovne trupe NATO-a (SFOR), 2. prosinca/decembra 1998. u Bosni. Sljedeceg je dana prebacen u Hag.

Pred sucima Tribunala pojavio se 7. prosinca/decembra 1998., kada je izjavio da se ne osjeca krivim ni po jednoj tocki optuznice.

Sudjenje je pocelo godinu dana kasnije, 13. ozujka/marta 2000., i trajalo je do 29. lipnja/juna 2001. Nesto vise od mjesec dana kasnije, 2. kolovoza/augusta, suci su saopcili presudu. Krstic je osudjen na 46 godina zatvora za genocid, ubojstvo i progone.

Krsticevi advokati su se zalili na presudu, tvrdeci da se u slucaju srebrenickog zlocina nije radilo o genocidu. Medjutim, i zalbeno vijece je podrzalo zakljucak o genocidu; presuda je izmijenjena samo u onim segmentima koji se ticu Krsticevog sudjelovanja u njemu.

U presudi koju je zalbeno vijece donelo 19. travnja/aprila 2004., suci su Krstica proglasili krivim za pomaganje i poticanje genocida, pomaganje i poticanje zatiranja i progona, pomaganje i poticanje ubojstva, ubojstvo i progon. Zatvorska kazna je smanjena na 35 godina. Osudjenik od 20. prosinca/decembra 2004. kaznu izdrzava u Velikoj Britaniji.

Cinjenicni navodi: Drinski korpus bio je jedan od sest korpusa VRS-a, i okosnica svih srpskih snaga koje su sudjelovale u napadu na Srebrenicu. Krstic je obavljao duznost nacelnika staba, a 13. srpnja/jula 1995. postaje zapovjednik doticne formacije.

Na sudjenju su tuzioci insistirali na tezi da je Krstic planirao i organizirao pogubljenja, koja su se odigrala nakon pada enklave i u kojima su sudjelovali pripadnici korpusa kojim je zapovijedao. Tuzioci su procijenili da se radi o zlocinu koji je imao razmjere genocida.

Tuzioci su takodjer tvrdili da je Krstic odgovoran i za “oportunisticko ubijanje” muslimanskih izbjeglica, koje su se nakon pada enklave sklonile u bazu nizozemskih mirovnih trupa UN-a u Potocarima. Slicna ubijanja odigravala su se sirom srebrenicke regije, duz putova i na brojnim gubilistima.

Povrh toga, Krstic je optuzen i za preseljenje bosnjackog stanovnistva iz enklave na teritoriji pod kontrolom bosanske vojske, koje su takodjer organizirale formacije kojima je on zapovijedao.

Tuzilastvo je prvo moralo da pokazati da su svi ti zlocini zaista pocinjeni, a tek potom da general Krstic, s obzirom na svoju poziciju u zapovjednom lancu, snosi odgovornost za njih.

Suci su se ocito uvjerili u to da su zlocini pocinjeni, ali ne i u to da ih je planirao i organizirao Krstic. Zato se u presudama navodi da Krstic nije neposredno planirao ili organizirao najtezi zlocin za koji je optuzen – genocid.

Prvo je sudsko vijece Krstica proglasilo krivim za sudjelovanje u genocidu, da bi onda zalbeno vijece presudilo da je kriv samo za pomaganje i poticanje tog zlocina. U potonjoj presudi stoji i da su zlocin isplanirali clanovi Glavnog staba VRS-a, te da je Krstic bio njihov poslusnik i suizvrsilac, koji je dozvolio sudjelovanje svojih formacija u zlocinima.

Vazna pitanja: Genocidna namjera: Da bi pokazalo da je Krstic kriv za genocid, tuzilastvo je moralo pokazati da je kod njega postojala genocidna namjera; da je on namjeravao unistiti jedan dio bosnjacke nacije. Tuzioci su za to ponudili svega nekoliko dokaza. Ono cime su raspolagali bilo je dovoljno samo za osudu zbog pomaganja i poticanja genocida.

Alternativni lanac zapovijedanja: Strategija Krsticeve obrane podrazumijevala je insistiranje na postojanju “alternativnog lanca zapovijedanja”, paralelnog njegovom i izvan njegovog dometa, ciji sudionici i snose najvecu odgovornost za srebrenicke zlocine. Krstic je izricito optuzio Ratka Mladica i njegov “kninski klan”. Rijec je o grupi oficira Jugoslavenske Narodne Armije (JNA), koji su se na pocetku hrvatskog rata zatekli u Kninskoj krajini. U praksi se Krsticeva strategija svela na poricanje vlastite sposobnosti da se opozovu naredjenja koja su predstavljala krsenja medjunarodnog prava, kao i na pokusaj da se krivica za masakre prebaci na ministarstvo unutrasnjih poslova i paravojne formacije, s kojima nije bio povezan.

Bitni momenti sudjenja: “Opstati ili nestati”: Tokom trijumfalnog ulaska u Srebrenicu, Mladic je sa sobom vodio i televizijsku ekipu, koja ga je tih dana pratila i snimala. Tako je snimljen i sastanak koji je 12. srpnja/jula odrzan u hotelu “Fontana” u Bratuncu (nadomak Srebrenice), a na kojem su sudjelovali Mladic, Krstic i ostali oficiri Drinskog korpusa i VRS-a s jedne, i nekolicina Bosnjaka, ukljucujuci i lokalnog ucitelja po imenu Nesib Mandzic, s druge strane. Sastanku su u svojstvu promatraca prisustvovali i oficiri Dacbata (nizozemskog bataljuna mirovnih trupa UN-a).

Na tom skupu, Mladic je Mandzicu zaprijetio da ce njegov narod “opstati ili nestati”. Bosanski su predstavnici pred sudom potvrdili da su se i ostali oficiri VRS-a, ukljucujuci i Krstica, ponasali kao da prihvacaju mogucnost da Bosnjaci “nestanu”. Doticni video-zapis odigrao je veoma vaznu ulogu prilikom ustanovljavanja Krsticeve bliskosti s Mladicem i njegove svijesti o onome sto je trebalo uslijediti.

“Pobij ih sve”: Posljednjih nekoliko dana unakrsnog ispitivanja Krstica, tuzilac Piter Mekloski (Peter McCloskey) iznio je i nove dokaze kojima je u potpunosti potkopana pouzdanost Krsticevih iskaza. Naime, 1. studenmoga/novembra 2000., tuzilastvo je predlozilo da u dokazni materijal budu uvrsteni predmeti 789a i 789b, odnosno snimak i transkript razgovora koji je Krstic – tokom same srebrenicke operacije – vodio sa potcinjenim starjesinom Drinskog korpusa, Draganom Obrenovicem. Prethodnog je dana Mekloski pitao Krstica je li ikada izdavao naredjenja da se zarobljenici pobiju ili da prema njima ne treba imati milosti, na sto je okrivljeni smjesta odgovorio da nije. Pravi smisao tog pitanja ubrzo je postao ocigledan.

Nakon kratke diskusije o autenticnosti trake, u sudu je ipak emitiran originalni snimak prisluskivanih razgovora koji su nacinili bosanski oficiri. Nakon sto su sudski prevodioci preveli snimljeni razgovor, pokazalo se da je tom prilikom izdana stravicna naredba. Nakon sto mu je Obrenovic rekao da je njegova jedinica zarobila nekoliko Bosnjaka, Krstic mu je kazao: “Pobij ih sve. Prokleti bili.” Potom je dodao i da “nijedan [zarobljenik] ne smije ostati ziv”. U nedostatku uvjerljivijeg nacina poricanja, Krstic je u sudu nakon emitiranja snimke rekao da je traka “montaza, stopostotna namjestaljka”.

Izgleda da su tuzioci spomenuti dokaz namjerno sacuvali za sam kraj unakrsnog ispitivanja, kako bi doveli u pitanje citavo Krsticevo svjedocenje. Ali, dokaz je iznesen prekasno da bi ga suci uzeli u obzir prilikom izricanja presude.

Svjedocenja iz prve ruke: Prezivjeli govore: Na sudjenju Krsticu, tuzilastvo je izvelo nekolicinu zasticenih svjedoka, koji su prezivjeli masakre i koji su pred Tribunalom govorili o tome kako su zarobljeni, potom transportirani, te kako su, nakon sto su prezivjeli pogubljenje, uspjeli pobjeci. Tokom cetiri uzastopna dana, od 11. do 14. travnja/aprila 2000., svjedocila su sestorica zasticenih svjedoka – L, M, N, O, P i Q – od kojih su petorica prezivjela masakr.

Cetvorica su bila zarobljena kada se kolona Bosnjaka pokusala probiti do Tuzle. Petog su pripadnici VRS-a u Potocarima odvojili od ostatka obitelji. Nakon sto su zarobljeni, svjedoci su uglavnom doziveli slicnu sudbinu: boravili su na stadionu u Novoj Kasabi, a svi osim jednog i u Bratuncu. Svjedoci su se prisjetili kako su u vise navrata sretali i samog Mladica. Pogotovo se to odnosi na Svjedoka N, koji je zarobljen u Potocarima, i koji je od tog trenutka, pa do neuspjelog pogubljenja, Mladica vidio cak sest puta. Posljednji se put to desilo i na samom mjestu pogubljenja, u Orahovcu. Dvojica su svjedoka bila odvedena u Orahovac, dvojica u Petkovce, a jedan nadomak Pilice, vjerojatno na vojnu farmu Branjevo.

Iako nijedan od svjedoka nije iznio nikakve konkretnije dokaze protiv Krstica, svi su potvrdili prisustvo pripadnika VRS-a u skoro svim fazama svoga putovanja i – sto je mozda jos vaznije – opisali kako su izgledali posljednji dani samih zrtava, koje je samljela masina za ubijanje koju je u pogon stavila VRS.

Deportirana: Camila Omanovic: Na poziv tuzilastva, 22. i 23. ozujka/marta 2000. svjedocila je Camila Omanovic, koja je pred sudom opisala svoj bijeg u bazu UNPROFOR-a u Potocarima, susret s Mladicem i uzas koji je dozivjela prije no sto je, prilikom pokusaja samoubojstva, izgubila svijest. Ona je u svom svjedocenju demaskirala Mladicevo glumatanje, docarala kaos koji je vladao oko baze UN-a u Potocarima, te neopisivi strah koji su, u danima uoci deportiranja na teritoriji pod kontrolom bosanske vojske, osjecale bosnjacke izbjeglice.

Omanoviceva je o Mladicu imala reci puno toga, buduci da je, kao jedan od bosnjackih predstavnika, prisustvovala sastanku koji su oficiri VRS-a organizirali u hotelu “Fontana” u Bratuncu, a na kojem je Mladic Bosnjacima porucio da mogu “opstati ili nestati”. Svjedokinja je izjavila da je sastanak licio na predstavu koja se odigrava pred televizijskim kamerama, a da je dalji tok dogadjaja vec bio dogovoren u vrhu VRS-a, tako da je sve sto je na tom sastanku receno bilo prakticno beznacajno. Pozvala se i na svoj drugi susret s Mladicem, kada je dijlio slatkise izbjeglicama kod Potocara, takodjer u prisustvu kamera.

U drugom, emotivnijem dijelu svjedocenja, Omanoviceva je opisala drugu noc koju je provela u tvornici cinka nadomak baze UN-a u Potocarima. Tokom prve noci, izbjeglice su bile izlozene povremenoj snajperskoj vatri, dok su po okolnim brdima odjekivale eksplozije. A druge su se noci medju izbjegl icama pojavili i vojnici VRS-a, koji su odvajali muskarce od ostalog stanovnistva. Omanoviceva se prisjetila kako su se tokom citave noci mogli cuti krici mucenih ljudi. Ispricala je i da su se medju izbjegl icama sirile glasine o ubojstvima, mucenjima i silovanjima, te da se zahvaljujuci tome nervozna masa pretvorila u prestrasenu gomilu, koja vise nije bila u stanju kontrolirati svoj strah.

U zoru je Omanoviceva, u krajnjem ocaju, pokusala pobjeci iz Potocara. Probivsi se kroz masu, ona je svoju djecu i unuce ukrcala u kamion, ali im se nije prikljucila. Strahovala je od onoga sto bi se moglo dogoditi njoj ili djeci, plasila se svakog srpskog vojnika kojeg bi srela. Od te tocke njeno svjedocenje postaje gotovo nadrealno. Ona prvo odlazi u bazu UN-a, gdje stupa u kontakt sa svojim bratom, koji je tamo bio zaposlen kao prevodilac.

On joj pokazuje omcu koju je pripremio za sebe, a koju ona potom uzima i odnosi na gornji kat. Uvjerivsi se da je sama i da nitko od djece nece vidjeti njeno tijelo, ona se priprema za samoubojstvo. U tom trenutku se pojavljuju srpski vojnici; ona se sklanja, uvjerena da traze bas nju. Cim su se vojnici udaljili, svjedokinja pokusava samoubojstvo: gubi svijest i budi se tek u bolnici.

Ovo svjedocenje slikovito govori o kaosu i panici koji su vladali medju izbjeglicama u Potocarima, kao i o tome koliko je stanovnistvo strahovalo od Srba. Takodjer, ono pokazuje da su Mladiceve, toboze humanitarne geste, bili puka maska. Ukratko, svjedocenje Omanoviceve je – svojim sadrzajem i utiskom koji je ostavilo –pridonijelo boljem razumijevanju situacije na terenu, a prije svega u Potocarima, na samom pocetku srebrenicke operacije.

Svjedokinja DD: Borba za zivot: na poziv tuzioca, 26. srpnja/jula 2000. svjedocila je zasticena svjedokinja DD. A njen iskaz se pokazao kao jedan od najemotivnijih i najmucnijih koji su ikada dati pred Tribunalom.

Nakon sto je na samom pocetku operacije “Krivaja 95” protjerana iz svoje kuce, DD zajedno s obitelji bjezi u pravcu Potocara, gdje se prikljucuje narastajucoj masi izbjeglica. Usput je napustaju muz i najstariji sin, za koje se pretpostavlja da su krenuli ka Susnjarima u namjeri da se prikljuce koloni muskaraca koja se pokusala probiti ka Tuzli; nikada ih vise nije vidjela. Zajedno s troje preostale djece, DD u Potocarima dva dana boravi na otvorenom. Prilikom pokusaja da se ukrcaju u autobus, najstariji od preostalih sinova, koji je imao 14 godina, biva nasilno odvojen od ostatka obitelji. Govoreci o tome, DD nije mogla kontrolirati svoju tugu: briznula je u plac. Prisjetila se kako je djecak, dok su ga odvodili, vikao: “Ja sam rodjen 1981., sta hocete od mene?” Skrhanoj DD potom snaha pomaze da se ukrca u kamion, nakon cega je zajedno s ostalima prebacena na teritorij pod kontrolom bosanske vojske.

Tuzilac je od svjedokinje zatrazio da opise i svoj potonji zivot. DD je rekla da zivi u maloj sobi, u kolektivnom centru, te da joj je toliko tesko da cesto zali sto je prezivjela. Nezaposlena je, a stara se o djetetu koje je uz nju, kao i o starijoj kceri koja i sama ima dvoje dece, a zivi od muzevljeve penzije. Ovim iskazom je tako skrenuta paznja i na posljedice deportacije civila, koje se cesto previdjaju: nedostatak sredstava za zivot, siromastvo i – usprkos tome sto su ratna djelovanja odavno prestala – nemogucnost povratka kuci.

Sastav suda: Sudsko vijece I: sudac Almiro Rodriges (Almiro Rodrigues), predsjedavajuci sudac Fuad Riad (Fouad Riad), sutkinja Patrisa Vold (Patricia Wald). Tuzilastvo: Mark Hermon (Mark Harmon), Piter Mekloski (Peter McCloskey), Endrju Kejli (Andrew Cayley). Obrana: Nenad Petrusic, Tomislav Visnic. Zalbeno vijece: sudac Teodor Meron (Theodor Meron), predsjedavajuci sudac Fausto Pokar (Fausto Pocar), sudac Mohamad Sahabudin (Mohamed Shahabuddeen), sudac Mehmet Ginej (Mehmet Güney), sudac Volfgang Somburg (Wolfgang Schomburg). Tuzilastvo: Norman Farel (Norman Farrell), Matijas Markusen (Mathias Marcussen), Magda Karagianakis (Magda Karagiannakis), Ksavijer Trakol (Xavier Tracol), Den Mojlan (Dan Moylan). Obrana: Nenad Petrusic, Norman Sepenuk.

Sudski dokumenti: “Optuznica”: http://www.un.org/icty/bhs/cases/krstic/indictment/krs-ii981102b.htm “Testimony of: Radovan Radinovic”: http://www.un.org/icty/transe33/001204it.htm, http://www.un.org/icty/transe33/001205it.htm, http://www.un.org/icty/transe33/001206it.htm, http://www.un.org/icty/transe33/001208ed.htm (Cross-examination), http://www.un.org/icty/transe33/001211it.htm (Cross-examination), http://www.un.org/icty/transe33/001212it.htm (Cross-examination) “Radislav Krstic (day of 'kill them all' radio intercept being introduced)”: http://www.un.org/icty/transe33/001101ed.htm “Survivors Testimony (not all survivors’ testimonies took place on these days, but this is a good selection)”: http://www.un.org/icty/transe33/000411ed.htm, http://www.un.org/icty/transe33/000412ed.htm, http://www.un.org/icty/transe33/000413ed.htm, http://www.un.org/icty/transe33/000414ed.htm “Camila Omanovic”: http://www.un.org/icty/transe33/000322it.htm, http://www.un.org/icty/transe33/000323ed.htm “Witness DD”: http://www.un.org/icty/transe33/000726ed.htm “Presuda”: http://www.un.org/icty/bhs/cases/krstic/Sudijaments/010902/krs-tj010902b.htm “Presuda zalbenog vijeca”: http://www.un.org/icty/bhs/cases/krstic/Sudijaments/040419/krs-aj040419b.htm

Izvjestaji IWPR-a: “General Krstic 'Not Guilty' Of Srebrenica Genocide”: http://www.iwpr.net/index.pl?archive/tri/tri_105_2_eng.txt “General Krstic's 'Health Case'“: http://www.iwpr.net/index.pl?archive/tri/tri_110_3_eng.txt “Srebrenica Trial”: http://www.iwpr.net/index.pl?archive/tri/tri_169_2_eng.txt “Srebrenica Trial: Dutch Soldiers Recount Fall Of Enclave”: http://www.iwpr.net/index.pl?archive/tri/tri_170_1_eng.txt “Dutch Feared Srebrenica Massacre”: http://www.iwpr.net/index.pl?archive/tri/tri_171_2_eng.txt “Krstic Trial: Srebrenica Execution Survivors Testify”: http://www.iwpr.net/index.pl?archive/tri/tri_172_1_eng.txt “General Krstic Trial, May 22-27, 2000”: http://www.iwpr.net/index.pl?archive/tri/tri_177_1_eng.txt “General Krstic Trial, June 19-23, 2000”: http://www.iwpr.net/index.pl?archive/tri/tri_181_2_eng.txt “British Officer Testifies in Krstic Case”: http://www.iwpr.net/index.pl?archive/tri/tri_186_1_eng.txt “Krstic Accuses Mladic of Srebrenica Attock”: http://www.iwpr.net/index.pl?archive/tri/tri_195_1_eng.txt “Srebrenica Genocide Trial - Sudijas subject Krstic to two-day grilling”: http://www.iwpr.net/index.pl?archive/tri/tri_200_2_eng.txt “Krstic Trial”: http://www.iwpr.net/index.pl?archive/tri/tri_203_3_eng.txt “ANALIZA: Presuda za genocid u Srebrenici”: http://www.iwpr.net/index.pl?archive/tri/tri_232_1_ser.txt “Povijesna presuda Krsticu”: http://www.iwpr.net/index.pl?archive/tri/tri_354_1_ser.txt