KRAJIŠNIK ODLUČAN DA NASTAVI S BORBOM
Bivši političar bosanskih Srba, čije maratonsko svjedočenje na vlastitom suđenju za genocid je u toku, poriče tvrdnje o zamoru.
KRAJIŠNIK ODLUČAN DA NASTAVI S BORBOM
Bivši političar bosanskih Srba, čije maratonsko svjedočenje na vlastitom suđenju za genocid je u toku, poriče tvrdnje o zamoru.
Dok je s mukom odrađivao sedmu nedjelju svog svjedočenja u okviru dokaznog postupka odbrane na vlastitom suđenju za genocid, bivšeg predsjednika parlamenta bosanskih Srba nije nimalo obradovala primjedba njegovog advokata Dejvida Džosa (David Josse), koji je 8. juna saopštio sudu da njegov klijent možda pomalo posustaje.
„Ja se ovdje borim za svoju slobodu i čast“, uzviknuo je on, odbacujući Džosov zahtjev za produženi vikend kako bi se Krajišnik mogao malo odmoriti. „Moje me zdravlje čak i ne zanima, kao ni moj život.“
Kao razlog za zabrinutost, Džos je naveo klijentovo ponašanje, sve slabiji kvalitet njegovih odgovora na pitanja tužilaca, te sve sporiji ritam svjedočenja nakon što je tužilaštvo ušlo i u drugu sedmicu unakrsnog ispitivanja.
Krajišnik je priznao da je umoran i da je veoma naporno pripremati se za svakodnevna pojavljivanja pred sudom, ali je odlučno izjavio: „Želim da se ovo suđenje završi što prije.“
Kao jedna od najznačajnijih srpskih političkih ličnosti za vrijeme rata u Bosni početkom devedesetih, Krajišnik je optužen da je imao ključnu ulogu u kampanji protjerivanja ne-Srba iz većeg dijela zemlje.
Ove sedmice je nastavio da poriče da je bio umiješan u bilo kakav sličan plan i da tvrdi da je vrlo malo znao o užasima koji su se događali na terenu u Bosni.
Tužilaštvo je ove sedmice krenulo u napad protiv Krajišnika tako što mu je predočilo zapisnike sa zasijedanja parlamenta bosanskih Srba u maju 1992., kojim je upravo on predsjedavao i na kojem je general Ratko Mladić – optužen za genocid i u trenutno u bjekstvu - imenovan za komandanta Vojske Republike Srpske (VRS).
Zapisnici sa te sjednice pokazuju da je Mladić zahtijevao da 300 komada artiljerijskog oruđa i raketnih bacača budu „gusto posijani“ oko Sarajeva kako bi se Muslimani „natjerali na predaju“. Opsada glavnog grada Bosne i granatiranje civilnih ciljeva u njemu podrobno su dokumentirani na drugim suđenjima u Hagu.
U govoru na tom istom parlamentarnom zasjedanju, Mladić je – kako je zabilježeno – rekao da srpska vojska ne treba da se „igra hvatanja zarobljenika“.
Na pitanje sudije Kloda Anotoa (Claude Hanoteau) zbog čega, kao predsjedavajući parlamenta, nije prekinuo takve „teške riječi“, Krajišnik je uzvratio da nije mogao učiniti baš ništa.
„Ljudi misle da demokratija znači da mogu reći sve što žele“, rekao je on, dodavši da je čuo na stotine govora koji su bili gori od Mladićevog.
Objasnio je i da se Mladićev komentar o zarobljenicima odnosio na plaćenike, koji, prema generalovom mišljenju, nisu bili zaštićeni Ženevskim konvencijama.
Okrivljeni je rekao i da je Mladićeve oštre riječi shvatio kao „propagandnu izjavu, koju je dao za potrebe medija i vlastitog imenovanja“, da bi odmah ukazao i na to kako je general na istoj sjednici rekao i neke „lijepe riječi“.
Sudije su već čule izjavu zaštićenog svjedoka koji je rekao da je Krajišnik bio prisutan i kada je u maju 1992. Mladić u presretnutom telefonskom razgovoru poručio komandantu vojske bosanskih Srba raspoređene oko Sarajeva: „Upotrijebi artiljeriju tako da ne mogu spavati . . . pamet im okreni i izludi ih!“
U istom razgovoru, general je svom potčinjenom oficiru naredio da usmjeri paljbu na one dijelove grada koji nisu pretežno naseljeni Srbima, kao i da osigura da zgrada predsjedništva i nacionalnog parlamenta takođe budu granatirane u pravilnim razmacima.
Krajišnik je porekao da je ikada čuo Mladića kako govori takve stvari.
Tužilac Alan Tiger (Alan Tieger) potom je iznio dokaze o tome da je napad na Sarajevo – koji je srpska političarka Biljana Plavšić u jednom drugom presretnutom razgovoru iz istog perioda opisala kao „katastrofu i užas“ – bio poznat širom svijeta, pošto su televizijske agencije emitovale snimke na kojima se vidi kako artiljerijske granate padaju na grad svakih deset sekundi.
No, Krajišnik je izjavio kako je u to vreme vjerovao izveštajima VRS-a u kojima je stajalo da je ta paljba bila odgovor na pokušaje muslimanske pješadije da se probije kroz srpske položaje.
Tiger je Krajišnika suočio i sa izjavom Dragana Kalinića – koji je i danas visoko rangirani političar u Bosni – sa zatvorene sjednice parlamenta bosanskih Srba održane maju 1992. Na tom zasjedanju, Kalinić se izgleda zalagao da se objavi jednostrani prekid vatre kako bi Zapad povjerovao da Srbi žele mir, dok su, zapravo, oni bili sigurni u svoju vojnu nadmoć.
Krajišnik je insistirao na tome da je Kalinićevo zalaganje za mir bilo iskreno. „Kalinić je to govorio u rezignaciji“, rekao je on, objašnjavajući da je supruga tog političara bila nestala, a porodica bila prisiljena da se skriva u podrumu.
„Znam da je vama to neshvatljivo, zato što živite u vremenu mira“, dodao je on, „ali ovo je bio rat.“
Drugi advokat tužilaštva, Mark Hermon (Mark Harmon), suočio je Krajišnika sa dokazima o tome da je Jugoslovenska Narodna Armija (JNA) sarađivala sa snagama lokalnih Srba i da ih je u ranoj fazi rata u Bosni snabdijevala naoružanjem.
Posljednjih je sedmica Krajišnik tvrdio da je JNA u ovom sukobu imala „neutralnu ulogu“, te da je sve što je znao o naoružavanju Srba u Bosni bilo zasnovano na „glasinama“. Insistirao je i na tome kako se ne sjeća da je sa predsjednikom bosanskih Srba Radovanom Karadžićem – koji je trenutno u bjekstvu od haških tužilaca – ikada razgovarao o raspodjeli oružja.
Među dokazima koje je Hermon predočio sudu bila je i dokumentacija jedinice JNA kojom je komandovao pukovnik Branko Basara, gdje se navode riječi oficira da „moramo pribjeći triku kako bismo mogli naoružati Srbe“.
Kao dokaz da je JNA sarađivala sa Srbima, Hermon je naveo da u Basarinoj ratnoj dokumentaciji stoji da je njegova jedinica učestvovala u operacijama u opštini Bosanska Krupa. Nakon te operacije, srpski političar Miroslav Vještica je, kako je zabilježeno, na skupštinskom zasjedanju kojim je predsedavao Krajišnik rekao da su Muslimani napustili Bosansku Krupu.
Krajišnik je najprije poricao da zna za Vješticinu izjavu, ali je kasnije rekao da je se – iako je moguće da ju je čuo – ne sjeća. Naposljetku je pred sudom kazao: „To što je Vještica rekao shvatio sam kao pretjerivanje.“
U sklopu nastojanja da pokaže kako je Krajišnik znao za naoružavanje bosanskih Srba, Hermon ga je takođe ispitivao i o incidentu u kojem je srpski političar Dušan Kozić uhapšen zbog ilegalnog uvoza automatskog naoružanja i municije. U julu 1992., Kozić je, zajedno s Krajišnikom, izabran u glavni odbor Srpske demokratske stranke (SDS).
Krajišnik je rekao da je učestvovao u „nezvaničnoj raspravi“ s Kozićem o švercu oružja, ali da je smatrao da ga se to ne tiče.
Tužilaštvo je ove sedmice zahtijevalo da se Krajišnik izjasni i o vezama između VRS-a, JNA i paravojnih snaga poznatih po zločinima.
Krajišnik je ukazao na razliku između tih paravojnih grupa i dobrovoljaca koji su se prijavili u JNA. Što se tiče pripadnika paravojnih formacija, rekao je da o njima ima veoma negativno mišljenje, ali da o tome ne zna ništa konkretnije.
A kad mu je postavljeno pitanje o jednom od zloglasnih paravojnih vođa, Željku Ražnatoviću – poznatijem po nadimku Arkan – Krajišnik je rekao da se s njim sastao samo jednom, na svega pet minuta, i to na sastanku održanom 1995. u Banja Luci, te da su jedini podaci koje je imao o njemu poticali iz izvještaja Plavšićeve, koja ga je srela u aprilu 1992.
Predočavajući mu brojne novinske članke o Arkanu, Tiger je Krajišniku sugerirao da je paravojni lider tokom rata bio poznat kako u lokalnim, tako i u međunarodnim okvirima.
„Niste u pravu“, odgovorio je optuženi, „ja ne spadam među one koji su išta znali o Arkanu.“
Takođe je kao „čistu laž“ odbacio Tigerove navode – zasnovane na izvještaju ministarstva unutrašnjih poslova bosanskih Srba – da je u jednoj prilici na Palama odsjeo u istom hotelu u kojem se nalazilo i dvadeset Arkanovih ljudi.
Krajišnik je stao u odbranu nastojanja da se paravojne jedinice stave pod kontrolu srpske vojske, uprkos procjenama poput one kakva je pronađena u povjerljivom dokumentu koji je potpisao Zdravko Tolimir – pomoćnik komandanta za obavještajno-sigurnosne poslove i sadašnji haški bjegunac – u kojem se one opisuju kao „genocidni elementi“.
Okrivljeni je potvrdio da su pripadnici paravojnih jedinica osjećali veliku mržnju prema ne-Srbima i bili skloni kriminalu. Ali ih je, po njegovim rečima, djelimično i zbog toga trebalo staviti pod kontrolu vojske, kako bi ih se dovelo u red.
Krajišnik je odgovornost za paravojne jedinice hitro prebacio na njene komandante, kao i na ostale članove predsedništva bosanskih Srba – Karadžića, Plavšićevu i Nikolu Koljevića.
Unakrsno ispitivanje Krajišnika od strane tužilaštva biće nastavljeno i naredne sedmice, a njegovo svjedočenje trebalo bi biti gotovo do 20. juna. Taj period obuhvata i četiri dana koja su sudije rezervirale za svoja pitanja, iako čekaju da se unakrsno ispitivanje okonča kako bi tek tada odlučile koliko im vremena za to zaista treba.
Adin Šadić je stažista IWPR-a u Hagu.
„Ja se ovdje borim za svoju slobodu i čast“, uzviknuo je on, odbacujući Džosov zahtjev za produženi vikend kako bi se Krajišnik mogao malo odmoriti. „Moje me zdravlje čak i ne zanima, kao ni moj život.“
Kao razlog za zabrinutost, Džos je naveo klijentovo ponašanje, sve slabiji kvalitet njegovih odgovora na pitanja tužilaca, te sve sporiji ritam svjedočenja nakon što je tužilaštvo ušlo i u drugu sedmicu unakrsnog ispitivanja.
Krajišnik je priznao da je umoran i da je veoma naporno pripremati se za svakodnevna pojavljivanja pred sudom, ali je odlučno izjavio: „Želim da se ovo suđenje završi što prije.“
Kao jedna od najznačajnijih srpskih političkih ličnosti za vrijeme rata u Bosni početkom devedesetih, Krajišnik je optužen da je imao ključnu ulogu u kampanji protjerivanja ne-Srba iz većeg dijela zemlje.
Ove sedmice je nastavio da poriče da je bio umiješan u bilo kakav sličan plan i da tvrdi da je vrlo malo znao o užasima koji su se događali na terenu u Bosni.
Tužilaštvo je ove sedmice krenulo u napad protiv Krajišnika tako što mu je predočilo zapisnike sa zasijedanja parlamenta bosanskih Srba u maju 1992., kojim je upravo on predsjedavao i na kojem je general Ratko Mladić – optužen za genocid i u trenutno u bjekstvu - imenovan za komandanta Vojske Republike Srpske (VRS).
Zapisnici sa te sjednice pokazuju da je Mladić zahtijevao da 300 komada artiljerijskog oruđa i raketnih bacača budu „gusto posijani“ oko Sarajeva kako bi se Muslimani „natjerali na predaju“. Opsada glavnog grada Bosne i granatiranje civilnih ciljeva u njemu podrobno su dokumentirani na drugim suđenjima u Hagu.
U govoru na tom istom parlamentarnom zasjedanju, Mladić je – kako je zabilježeno – rekao da srpska vojska ne treba da se „igra hvatanja zarobljenika“.
Na pitanje sudije Kloda Anotoa (Claude Hanoteau) zbog čega, kao predsjedavajući parlamenta, nije prekinuo takve „teške riječi“, Krajišnik je uzvratio da nije mogao učiniti baš ništa.
„Ljudi misle da demokratija znači da mogu reći sve što žele“, rekao je on, dodavši da je čuo na stotine govora koji su bili gori od Mladićevog.
Objasnio je i da se Mladićev komentar o zarobljenicima odnosio na plaćenike, koji, prema generalovom mišljenju, nisu bili zaštićeni Ženevskim konvencijama.
Okrivljeni je rekao i da je Mladićeve oštre riječi shvatio kao „propagandnu izjavu, koju je dao za potrebe medija i vlastitog imenovanja“, da bi odmah ukazao i na to kako je general na istoj sjednici rekao i neke „lijepe riječi“.
Sudije su već čule izjavu zaštićenog svjedoka koji je rekao da je Krajišnik bio prisutan i kada je u maju 1992. Mladić u presretnutom telefonskom razgovoru poručio komandantu vojske bosanskih Srba raspoređene oko Sarajeva: „Upotrijebi artiljeriju tako da ne mogu spavati . . . pamet im okreni i izludi ih!“
U istom razgovoru, general je svom potčinjenom oficiru naredio da usmjeri paljbu na one dijelove grada koji nisu pretežno naseljeni Srbima, kao i da osigura da zgrada predsjedništva i nacionalnog parlamenta takođe budu granatirane u pravilnim razmacima.
Krajišnik je porekao da je ikada čuo Mladića kako govori takve stvari.
Tužilac Alan Tiger (Alan Tieger) potom je iznio dokaze o tome da je napad na Sarajevo – koji je srpska političarka Biljana Plavšić u jednom drugom presretnutom razgovoru iz istog perioda opisala kao „katastrofu i užas“ – bio poznat širom svijeta, pošto su televizijske agencije emitovale snimke na kojima se vidi kako artiljerijske granate padaju na grad svakih deset sekundi.
No, Krajišnik je izjavio kako je u to vreme vjerovao izveštajima VRS-a u kojima je stajalo da je ta paljba bila odgovor na pokušaje muslimanske pješadije da se probije kroz srpske položaje.
Tiger je Krajišnika suočio i sa izjavom Dragana Kalinića – koji je i danas visoko rangirani političar u Bosni – sa zatvorene sjednice parlamenta bosanskih Srba održane maju 1992. Na tom zasjedanju, Kalinić se izgleda zalagao da se objavi jednostrani prekid vatre kako bi Zapad povjerovao da Srbi žele mir, dok su, zapravo, oni bili sigurni u svoju vojnu nadmoć.
Krajišnik je insistirao na tome da je Kalinićevo zalaganje za mir bilo iskreno. „Kalinić je to govorio u rezignaciji“, rekao je on, objašnjavajući da je supruga tog političara bila nestala, a porodica bila prisiljena da se skriva u podrumu.
„Znam da je vama to neshvatljivo, zato što živite u vremenu mira“, dodao je on, „ali ovo je bio rat.“
Drugi advokat tužilaštva, Mark Hermon (Mark Harmon), suočio je Krajišnika sa dokazima o tome da je Jugoslovenska Narodna Armija (JNA) sarađivala sa snagama lokalnih Srba i da ih je u ranoj fazi rata u Bosni snabdijevala naoružanjem.
Posljednjih je sedmica Krajišnik tvrdio da je JNA u ovom sukobu imala „neutralnu ulogu“, te da je sve što je znao o naoružavanju Srba u Bosni bilo zasnovano na „glasinama“. Insistirao je i na tome kako se ne sjeća da je sa predsjednikom bosanskih Srba Radovanom Karadžićem – koji je trenutno u bjekstvu od haških tužilaca – ikada razgovarao o raspodjeli oružja.
Među dokazima koje je Hermon predočio sudu bila je i dokumentacija jedinice JNA kojom je komandovao pukovnik Branko Basara, gdje se navode riječi oficira da „moramo pribjeći triku kako bismo mogli naoružati Srbe“.
Kao dokaz da je JNA sarađivala sa Srbima, Hermon je naveo da u Basarinoj ratnoj dokumentaciji stoji da je njegova jedinica učestvovala u operacijama u opštini Bosanska Krupa. Nakon te operacije, srpski političar Miroslav Vještica je, kako je zabilježeno, na skupštinskom zasjedanju kojim je predsedavao Krajišnik rekao da su Muslimani napustili Bosansku Krupu.
Krajišnik je najprije poricao da zna za Vješticinu izjavu, ali je kasnije rekao da je se – iako je moguće da ju je čuo – ne sjeća. Naposljetku je pred sudom kazao: „To što je Vještica rekao shvatio sam kao pretjerivanje.“
U sklopu nastojanja da pokaže kako je Krajišnik znao za naoružavanje bosanskih Srba, Hermon ga je takođe ispitivao i o incidentu u kojem je srpski političar Dušan Kozić uhapšen zbog ilegalnog uvoza automatskog naoružanja i municije. U julu 1992., Kozić je, zajedno s Krajišnikom, izabran u glavni odbor Srpske demokratske stranke (SDS).
Krajišnik je rekao da je učestvovao u „nezvaničnoj raspravi“ s Kozićem o švercu oružja, ali da je smatrao da ga se to ne tiče.
Tužilaštvo je ove sedmice zahtijevalo da se Krajišnik izjasni i o vezama između VRS-a, JNA i paravojnih snaga poznatih po zločinima.
Krajišnik je ukazao na razliku između tih paravojnih grupa i dobrovoljaca koji su se prijavili u JNA. Što se tiče pripadnika paravojnih formacija, rekao je da o njima ima veoma negativno mišljenje, ali da o tome ne zna ništa konkretnije.
A kad mu je postavljeno pitanje o jednom od zloglasnih paravojnih vođa, Željku Ražnatoviću – poznatijem po nadimku Arkan – Krajišnik je rekao da se s njim sastao samo jednom, na svega pet minuta, i to na sastanku održanom 1995. u Banja Luci, te da su jedini podaci koje je imao o njemu poticali iz izvještaja Plavšićeve, koja ga je srela u aprilu 1992.
Predočavajući mu brojne novinske članke o Arkanu, Tiger je Krajišniku sugerirao da je paravojni lider tokom rata bio poznat kako u lokalnim, tako i u međunarodnim okvirima.
„Niste u pravu“, odgovorio je optuženi, „ja ne spadam među one koji su išta znali o Arkanu.“
Takođe je kao „čistu laž“ odbacio Tigerove navode – zasnovane na izvještaju ministarstva unutrašnjih poslova bosanskih Srba – da je u jednoj prilici na Palama odsjeo u istom hotelu u kojem se nalazilo i dvadeset Arkanovih ljudi.
Krajišnik je stao u odbranu nastojanja da se paravojne jedinice stave pod kontrolu srpske vojske, uprkos procjenama poput one kakva je pronađena u povjerljivom dokumentu koji je potpisao Zdravko Tolimir – pomoćnik komandanta za obavještajno-sigurnosne poslove i sadašnji haški bjegunac – u kojem se one opisuju kao „genocidni elementi“.
Okrivljeni je potvrdio da su pripadnici paravojnih jedinica osjećali veliku mržnju prema ne-Srbima i bili skloni kriminalu. Ali ih je, po njegovim rečima, djelimično i zbog toga trebalo staviti pod kontrolu vojske, kako bi ih se dovelo u red.
Krajišnik je odgovornost za paravojne jedinice hitro prebacio na njene komandante, kao i na ostale članove predsedništva bosanskih Srba – Karadžića, Plavšićevu i Nikolu Koljevića.
Unakrsno ispitivanje Krajišnika od strane tužilaštva biće nastavljeno i naredne sedmice, a njegovo svjedočenje trebalo bi biti gotovo do 20. juna. Taj period obuhvata i četiri dana koja su sudije rezervirale za svoja pitanja, iako čekaju da se unakrsno ispitivanje okonča kako bi tek tada odlučile koliko im vremena za to zaista treba.
Adin Šadić je stažista IWPR-a u Hagu.
