SESELJ UZIVA U SUDSKOJ PREDSTAVI
Srpski nacionalisticki politicar dodijelio si je u Tribunalu ulogu koja se izgleda sastoji u izazivanju sto veceg broja problema
SESELJ UZIVA U SUDSKOJ PREDSTAVI
Srpski nacionalisticki politicar dodijelio si je u Tribunalu ulogu koja se izgleda sastoji u izazivanju sto veceg broja problema
Lider Srpske radikalne stranke (SRS), Vojislav Seselj, oduvijek je prema Haskom tribunalu pokazivao nedvosmislen prezir, a u vise navrata je pretio i da ce ga „unistiti“.
„Osobno, ja ne priznajem Haski tribunal“, rekao je Seselj jos u lipnju/junu 1994. „Ali, ukoliko me pozovu u Hag, sa zadovoljstvom bih odmah otisao. Ne bih propustio takvu predstavu.“
No, Seseljevo pojavljivanje u „predstavi“ je – barem za protekle dvije i pol godine, koliko se nalazi u pritvoru Haskog tribunala – bilo krajnje reducirano.
Pa ipak, prije nekoliko tjedana, Seselj konacno se nasao pod svjetlostima pozornice, i to kao svjedok obrane na sudjenju bivsem jugoslavenskom predsjedniku Slobodanu Milosevicu.
On je tu priliku iskoristio i da pozove sve one snage okupljene oko svoje SRS-a – najvece parlamentarne stranke u Srbiji – da s opozicionim djelovanjem nastave tako sto ce i ubuduce promovirati nacionalisticki san o Velikoj Srbiji.
Istovremeno, Seselj je u svom prepoznatljivom stilu samodopadljivo priznao da je „bombasticnost“ nekih od njegovih najcuvenijih izjava danih tokom devedesetih bila posljedica ciste „politicke propagande“.
Seselj tvrdi da te „neistine“ ne zbunjuju one koji ga podrzavaju, posto „cjelokupna javnost zna da one nisu istina nego puka zabava“, te da su „izrecene sa specificnim ciljem“.
I tako je okrivljeni, saleci se u Hagu, sve vrijeme zapravo prikupljao politicke poene u Beogradu.
Ali, blizi se trenutak kada ce se Seselj i sam naci na optuzenickoj klupi, i kada ce morati raspravljati o optuznici koja ga po osam tocaka tereti za zlocine protiv covjecnosti, a po sest za krsenje zakona i obicaja ratovanja. Optuznica se inace odnosi na razdoblje od 1991. do 1993., odnosno na ono sto se desavalo tokom trajanja sukoba u Hrvatskoj i Bosni.
Okrivljeng se pored ostalog tereti i za zatiranje, ubojstvo, mucenje i deportaciju, prisilno raseljavanje stanovnistva, te unistavanje i pljacku privatne imovine.
Seselj, medjutim, nije osobno pocinio sve te zlocine, niti mu se pak – poput mnogih haskih optuzenika – pripisuje krivica po zapovjednoj odgovornosti za zlocine koje su pocinili njegovi potcinjeni. U stvari, njemu ce se suditi kao predvodniku paravojnih formacija i propagatoru srpskog nacionalizma.
Vidno razdrazen, sudac Karmel Agijus (Cermel Agius) je ovoga tjedna nalozio da se kao optuzenikov sluzbeni stav zavede neprihvacanje krivice po dopunjenoj optuznici za zlocine protiv covjecnosti i ratne zlocine.
Naime, srpski je politicar odbio prihvatiti sudskog advokata, a pozalio se kako mu nije dozvoljeno da se s clanovima vlastitog „ekspertnog tima“ konzultira oko izjasnjavanja o optuznici.
Sudac je prekinuo to jadanje, protumacio optuzenikov iskaz kao neprihvacanje krivice i – na Seseljevo zaprepastenje – okoncao zasjedanje za manje od deset minuta, cime su, kada je o praksi Tribunala rijec, vjerojatno oboreni svi rekordi.
Seselj je, zajedno s vecom grupom srpskih politickih i vojnih lidera – ukljucujuci i Milosevica – optuzen za sudjelovanje u „zajednickom zlocinackom poduhvatu“, ciji je cilj bilo raseljavanje Hrvata, Muslimana i ostalog nesrpskog stanovnistva iz Hrvatske, Bosne i Vojvodine.
Tuzilastvo tvrdi da je Seselj pridonio tome da zlocini budu pocinjeni, ili da je barem bio svjestan toga da ce se ti zlocini javiti kao „prirodna i predvidiva posljedica“ zajednickog zlocinackog poduhvata.
Okrivljenog se tereti za vrbovanje, financiranje, podrzavanje i slanje na front srpskih dobrovoljaca – takozvanih „cetnika“ ili „seseljevaca“. U optuznici se navodi da ih je on „indoktrinirao ekstremno nacionalistickom retorikom“, uslijed cega su pri cinjenju spomenutih zlocina ispoljeni „nasilje i okrutnost“.
Konkretno, Seselj je optuzen da je prilikom obilazaka dobrovoljaca u Hrvatskoj i Bosni drzao „zapaljive govore“, pozivajuci na progon hrvatskih civila, te planirajuci i pripremajuci zauzimanje niza gradova i sela, kao i „potonje prisilno raseljavanje vecine nesrpskog stanovnistva“ s doticnih podrucja.
U optuznici se izricito spominje i “pomoc Slobodana Milosevica“ u pribavljanju financijske, logisticke i politicke podrske za te aktivnosti.
Odnosi izmedju Seselja i Milosevica – cija se povijest nastavlja i u Tribunalu – tokom devedesetih su predstavljali osnovni zamasnjak srpskog nacionalistickog projekta.
Koristeci Seselja za prikupljanje ultranacionalistickih glasova, Miloseviceva Socijalisticka partija Srbije (SPS) organizirala je njegov parlamentarni uspon. A potpunom Milosevicevom kontrolom nad medijima, Seselju je bila osigurana nuzna podrska.
Medjutim, nakon sto je Srbija 1993. – zbog izvrsenih etnickih ciscenja – pocela trpjeti veliki pritisak medjunarodne zajednice, SPS se ipak okrece protiv Seselja, optuzujuci ga za ratne zlocine i opisujuci ga kao „olicenje nasilja i primitivizma“.
Nakon odredjenog vremena provedenog u politickoj nemilosti, Seselj 1998. podrzava rat na Kosovu, te – kao jedan od kandidata na predsjednickim izborima u Srbiji – postaje potpredsjednik milosevicevske Vlade Srbije.
Politicka igra izmedju njih dvojice nastavljena je i u rujnu/septembru, tokom Seseljevog sestotjednog svjedocenja na Milosevicevom sudjenju.
Za Seselja je to bila prilika da se posveti onome u cemu najvise uziva – kazalistu. „Ljepse mi je u sudnici nego u zatvorskoj celiji“, rekao je on prilikom svjedocenja. „Sto se mene tice, mogao bih dolaziti sve do Nove godine.“
Kada je od njega zatrazeno objasnjenje za izjave kojima je Milosevica optuzivao za sve i svasta – pocevsi od toga da je najgori izdajnik u srpskoj povijesti, pa do trgovine oruzjem i lopovluka – Seselj je rekao da se radilo o politickoj retorici, ciji je jedini smisao bila zabava stanovnistva.
Potonje je rijeci tuzilac Dzefri Najs (Geoffrey Nice) shvatio kao sansu za dovodjenje u pitanje Seseljevog kredibiliteta, odnosno za ukazivanje na to da ce, zbog prirode svog odnosa prema Haskom tribunalu, Seselj vjerojatno lagati i pred sucima.
Pored toga, tuzilac je Seselju rekao da se na osnovu snimaka njegovih starih intervjua moze zakljuciti da je on neobicno talentirani lazov.
„Volio bih biti barem onoliko uvjerljiv koliko ste to vi“, uzvratio je Seselj.
Tuzilac je, takodjer, emitirao neke od optuzenikovih govora. Tako je pokazano da se Seselj zalagao za „amputaciju“ Hrvatske, da je obecavao da ce Jugoslavija uskoro postati „Srboslavija“, te da je izjavio kako bi se bosanski Muslimani, ukoliko nisu spremni na lojalnost srpskoj drzavi, trebali „poceti pakirati“.
No, Seselj sada porice da je nastojao kod Srba izazvati ludilo mrznje ili da je zelio izazivati strah medju pripadnicima ostalih etnickih grupa. Umjesto toga, on se – kako kaze – trudio da i srpskom i nesrpskom stanovnistvu predoci potencijalne buduce opasnosti.
Nakon izbijanja rata izmedju Srba i Hrvata uslijedile su drugacije izjave. Tom prilikom je Seselj navodno rekao: „Kopat cemo oci Hrvatima zahrdjalim viljuskama i zlicama.“ Takav je komentar – prema Seseljevim rijecima – bio tek dio „crnog humora“, u kojem okrivljeni oduvijek uziva.
Jos uvijek nije zakazan pocetak Seseljevog sudjenja. Dodatno odlaganje izazvano je time sto je tuzilastvo podnijelo zahtjev da se Seselju sudi zajedno s jos trojicom visokih srpskih duznosnika: Jovicom Stanisicem, Frankom Simatovicem i Milanom Marticem.
Tuzilastvo tvrdi da su zlocini koji se njima pripisuju pocinjeni u kampanji prisilnog raseljavanja nesrpskog stanovnistva (Muslimana i Hrvata) iz Hrvatske i Bosne, ciji je cilj bilo pripajanje dijelova teritorije obje republike „srpskoj drzavi“.
Stanisica se, kao bivseg sefa drzavne sigurnosti, tereti za angaziranje Seseljevih dobrovoljaca u egzekucijama i prisilnim deportacijama, sto se narocito odnosi na Knin, tadasnju prijestolnicu Krajine, to jest onog dijela Hrvatske koji je bio pod srpskom kontrolom.
Zapovjednik jedinice za specijalne operacije (JSO), Franko Simatovic „Frenki“, predvodio je takozvane „frenkijevce“, s kojima je Seselj navodno bio tijesno povezan.
Stanisica i Simatovica tereti se po pet tocaka za zlocine protiv covjecnosti i krsenje zakona i obicaja ratovanja, i to zbog sudjelovanja u obucavanju specijalnih jedinica nadomak Knina.
Kao bivseg visokog duznosnika Krajine, Martica se pak tereti po 19 tocaka za zlocine protiv covjecnosti i krsenje zakona i obicaja ratovanja, koji su se odigrali u vrijeme dok su u njegovoj nadleznosti bile policijske snage.
Tuzilastvo smatra da bi – s obzirom da Martic, Stanisic i Simatovic imaju oko 29, a Stanisic, Simatovic i Seselj 26 zajednickih svjedoka, te da ce jedna istaknuta osoba iz regije svjedociti u sva cetiri slucaja – njihova sudjenja trebala biti objedinjena.
Haski promatrac u ime Koalicije za medjunarodnu pravdu, Edgar Cen (Edgar Chen), izjavio je za IWPR kako jedva ceka da vidi hoce li tuzilastvo uspjeti dokazati „strukturnu povezanost izmedju Seseljevih paravojnih aktivnosti i vladajuceg establismenta u Beogradu“, koja se navodno ogledala u financijskoj, logistickoj i svakoj drugoj podrsci.
Podrsku je paravojnim snagama pruzao i aparat drzavne sigurnosti – na cijem su se celu nalazila dvojica optuzenika, Stanisic i Simatovic.
Seselj se ostro protivi prijedlogu da se cetiri sudjenja objedine. On je pred sudom vec izjavio kako nema „nista zajednicko“ s Marticem, te kako je sa Stanisicem i Simatovicem „oduvijek bio u sukobu“.
Odluka o eventualnom zajednickom sudjenju tek treba biti donesena.
Kada je Seselj – prije gotovo tri godine, razmetljivo kupivsi samom sebi avionsku kartu – odlazio u Hag, na njegovom ispracaju u Beogradu okupilo se oko 10.000 ljudi.
Njegovo prkosno drzanje pred Tribunalom, kao i televizijski prijenos svjedocenja na sudjenju Milosevicu, doveli su do pojacanog prisustva njegovog imena u medijima, sto je pridonijelo i odrzavanju rejtinga. „Nema nikakve sumnje u to da se radi o, pojedinacno gledano, najsnaznijoj politickoj stranci u Srbiji“, izjavio je za IWPR jedan beogradski analiticar, koji je zelio ostati anoniman.
Ostali, medjutim, smatraju da SRS ne uziva toliku podrsku zbog svog lidera, niti zbog svoje trajne privrzenosti snovima o Velikoj Srbiji.
„Njena privlacnost se danas ne temelji na obecanju povratka Srba u Knin“, kaze Tim Dzuda (Tim Judah), autor vise knjiga povecenih balkanskim sukobima. „Ljudima su sada najvaznija pitanja posla i novca. Oni zele placu vecu od 200 eura mjesecno – a partija kao SRS glasove pribavlja obecanjima da ce sniziti cijenu kruha.“
Iako jos uvijek postoje malobrojne grupe koje ispisuju grafite u kojima se Seselj velica kao heroj, Dzuda smatra da se „stvari krecu nabolje“.
U medjuvremenu, Seselj ostaje tamo gdje jest. Zatocen je u Hagu, ali mozda i sam vjeruje da ce upravo s tog mjesta biti najefikasniji.
„Uvjeren sam da cu poraziti Haski tribunal. To je izazov kojem ne mogu odoljeti. Vec i samo zbog toga vredi zivjeti.“
Adrienne N. Kitchen je stazistkinja IWPR-a u Hagu.
