SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ ORIC

Orica se tereti za mucenja i ubojstva pritvorenika srebrenickog zatvora, te za rusenje i pljacku kuca po okolnim srpskim selima.

Okrivljenog se jednim dijelom tereti po nacelu zapovjedne odgovornosti – odnosno, u skladu s pravilom po kojem starjesina moze biti pozvan na odgovornost za zlocine koje su pocinila njemu potcinjene osobe, ukoliko ih u tome nije pokusao sprijeciti, ili makar naknadno kazniti.

Medjutim, kada su tuzioci od ovotjednog svjedoka zatrazili podatke o tome kakva je tokom rata bila Oriceva stvarna pozicija unutar civilne i vojne srebrenicke hijerarhije, on je odbio reci bilo sto sto ne bi islo u prilog optuzenom.

Polovinom cetvrtog dana svjedocenja, predsjedavajuci sudac Karmel Agijus (Carmel Agius) zatrazio je od tuzilaca da privedu kraju ispitivanje svjedoka, s obzirom da je njegovo svjedocenje bilo krajnje neuvjerljivo.

Becir Bogilovic je pred sudom ispricao kako je na mjesto sefa srebrenicke policije bio postavljen na sastanku koji je u selu Bajramovici odrzan u svibnju/maju 1992. Na istom tom sastanku je, po njegovim rijecima, i Oric imenovan za zapovjednika lokalne teritorijalne obrane. Potonja je pozicija, barem nominalno, ujedno predstavljala i najvisu vojnu funkciju na razini enklave.

Svjedok je objasnio da su u obavljanju svojih duznosti i Oric i on bili izravno potcinjeni srebrenickom ratnom predsjednistvu, koje je u srpnju/julu 1992. osnovano kao najvisi organ civilne vlasti na razini tog podrucja.

No, dodao je i da je ipak bilo izvjesnih nedoumica oko toga tko zapravo kome odgovara, buduci da je i Oric ponekad sazivao sastanke ratnog predsjednistva mada je – nominalno – tom tijelu bio potcinjen.

Tuzioci su prethodno iznijeli tezu da je Oric u to vrijeme bio osoba s najvecom faktickom vlascu u Srebrenici, te da nije pokazivao nimalo postivanja prema civilnim vlastima, nego da je – naprotiv – cesto ignorirao njihove odluke.

Svjedoku je takodjer postavljeno i pitanje koje se ticalo Oricevog odnosa prema “ad hoc” formiranim jedinicama u pojedinim selima srebrenicke enklave.

Po njegovim rijecima, lokalni su seoski zapovjenici bili ljudi “koje je postavljao narod i koje je birao narod”. Dodao je i da je u njihovim uzajamnim odnosima ponekad dolazilo i do nesporazuma, jer su neki od njih nastojali djelovati nezavisno od instrukcija s vise razine vlasti.

Svjedok je istakao i da Oric, kao nacelnik teritorijalne obrane, “nije mogao utjecati na imenovanja lokalnih zapovjendika”, te da su se pokusaji da se sve te jedinice stave pod jedinstveno zapovjednistvo gradskih vojnih vlasti zavrsili neuspjehom.

Istovremeno je potvrdio da su neki od njih – na spomenutom sastanku na kojem je u svibnju/maju 1992. Oric bio imenovan za zapovednika teritorijalne obrane – ipak pristali staviti pod njegovo zapovjednistvo.

Problemi su nastali u kasnijoj fazi svjedocenja, kada se tuziteljica Selers (Sellers) vratila na ovu temu, postavljajuci svjedoku pitanje o tome je li se Oric ikada odrekao onih ovlastenja koja su mu nad tim jedinicama bila dana na svibanjskom/majskom sastanku.

“Znam da su se blizila teska vremena, tako da ne mislim da se zaista mogao snaci sam”, uslijedio je tajanstveni odgovor svjedoka.

“Pokusava izbjeci odgovor na vase pitanje”, umijesao se sudac Agijus, da bi potom svjedoka upozorio da nije on “najpametniji u sudnici”.

Kasnije mu je i sam sudac postavio nekoliko pitanja, ali je pritom djelovalo da je sve nezadovoljniji time sto mu ni na jedno od njih nije bio dan posve jasan i nedvosmislen odgovor.

“Mislim da bismo u slucaju nekih svjedoka bolje odgovore dobili da smo osim pravnika pozvali i zubare”, rekao je sudac u jednom trenutku.

A posto se svjedocenje nastavilo u slicnom tonu – jer se svjedok i dalje uglavnom bavio beznacajnim cinjenicama, praveci se da je neupucen cak i u najociglednije stvari – suca Agijusa je napokon izdalo strpljenje.

“Ja vam necu postavljati nijedno dodatno pitanje, a nadam se da ni ostali nece previse traziti od vas”, rekao je on svjedoku, isticuci kako mu “nimalo ne vjeruje”.

Ubrzo potom, na samom kraju svjedocenja, Bogilovic se ponio krajnje neobicno, zamolivsi predsjedavajuceg da mu “dozvoli da se pozdravi s optuzenim”.

“Ne”, odgovorio je sudac Agijus. “To nije u nasoj nadleznosti i mi to ne mozemo uciniti.”

Usprkos svemu, svjedok je ostao krajnje stalozen.

“Svima vam se jos jednom zahvaljujem i zelim vam sve najbolje”, rekao je on prije no sto je napustio sudnicu.

Merdijana Sadovic izvjestava za IWPR iz Haga.