Seseljev uspjeh
Sud je odlucio da se na zlocine pocinjene u Vojvodini nece primjenjivati odredbe Statuta Haskog tribunala
Seseljev uspjeh
Sud je odlucio da se na zlocine pocinjene u Vojvodini nece primjenjivati odredbe Statuta Haskog tribunala
Srpski nacionalisticki politicar Vojislav Seselj – kome se sudi za ratne zlocine i zlocine protiv covjecnosti – postigao je ovog tjedna izvjestan uspjeh u nastojanju da ospori optuznicu koja je protiv njega podignuta pred Haskim tribunalom.
U odluci od 3. lipnja/juna, Tribunal je djelomicno prihvatio Seseljeve primjedbe na racun optuzbi koje su protiv njega podnesene.
Seselj se suprotstavio onim optuzbama koje se odnose na zbivanja u Vojvodini: isticuci da u toj srpskoj pokrajini nije bilo oruzanih sukoba, on je tvrdio da Haski tribunal nema pravo suditi za ono sto se dogodilo na tom podrucju.
Dvije statutarne odredbe po kojima je optuzen – ratni zlocini i zlocini protiv covjecnosti – kao preduvjet za vlastitu primjenu iziskuju postojanje oruzanog konflikta na nekom podrucju.
Sud je odbacio sve ostale Seseljeve primjedbe, ukljucujuci onu koja se tice legalnosti samog Tribunala i pitanja nadleznosti Vijeca sigurnosti Ujedinjenih naroda za njegovo osnivanje. Optuzeni je pored ostalog tvrdio i da optuznica nije ispravno formulirana, posto u njoj nisu navedena imena ljudi za cije ga se protjerivanje tereti.
Seselj je optuzen i za navodne ratne zlocine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali se spornim pokazao samo onaj dio optuznice koji se odnosi na Vojvodinu.
U optuznici se, naime, Seselja tereti za protjerivanje nesrpskog, uglavnom hrvatskog stanovnistva, s teritorije sjeverne srpske pokrajine. Na jednom od sastanaka koji su u svibnju/maju 1992. odrzani u Vojvodini, Seselj je navodno svojim “suradnicima” iz Srpske radikalne stranke (SRS), ciji je inace predsjednik, naredio da se “obrate onima koji nisu Srbi i zaprijete im da ce ih ubiti ukoliko ne napuste to podrucju”.
Nakon tog sastanka, uslijedila je kampanja etnickog ciscenja, koja je podrazumijevala uznemiravanja, zastrasivanja i prijetnje. Sve je to potrajalo puna tri mjeseca. Mnogi Hrvati su se nakon toga odselili; njihovi su domovi opljackani i u njih su se uselili Srbi.
Optuznica nastoji povezati te dogadjaje sa znatno sirom kampanjom etnickog ciscenja u Hrvatskoj i Bosni, gdje se – kao sto je vec utvrdjeno – nesporno dogodio i oruzani sukob.
Medjutim, sudsko vijece je procijenilo da tuzilastvo samim tim tvrdi i da je u Vojvodini u vrijeme kada su pocinjeni zlocini koji se navode u optuznici trajao oruzani sukob, te da za tu tvrdnju mora ponuditi i odgovarajuci dokazni materijal. Ukoliko tuzioci to ne ucine, optuzbe koje se odnose na Vojvodinu bit ce povucene ili odbacene.
Na teritoriji Srbije uglavnom nije ni bilo rata. Pa ipak, etnicko ciscenje u Vojvodini, ukoliko bi bilo dokazano, potvrdilo bi i postojanje sireg zlocinackog plana koji je, prema tvrdnji tuzilastva, i bio sproveden u djelo.
Cini se da je posljednja odluka Tribunala u suprotnosti sa stavom koji je 12. lipnja/juna 2002. zauzelo zalbeno vijece u slucaju bosanskog Srbina Dragoljuba Kunarca, a koji je glasio: “Nije nuzna povezanost izmedju podrucja na kojem su se odigrali oruzani sukobi i podrucja na kojem vaze ratni zakoni. Ratni se zakoni primjenjuju na citavoj teritoriji zaracenih zemalja ili, u slucaju unutrasnjih oruzanih sukoba, na citavoj teritoriji zemlje u kojoj se konflikt odvija.”
Posto tuzilastvo insistira na postojanju zajednickog zlocinackog poduhvata ciji je cilj bilo raseljavanje nesrpskog stanovnistva s podrucja Hrvatske, Bosne i Vojvodine – i u kojem su sudjelovali srbijanski i federalni duznosnici – cinjenica da u Vojvodini nije bilo oruzanih sukoba ne bi, dakle, trebalo da igra nikakvu ulogu. Prisilno raseljavanje civila svakako potpada pod Statut Tribunala. Kao sto je zalbeno vijece u slucaju Kunarac zakljucilo: “Krsenje zakona ili obicaja ratovanja moze se otuda dogoditi i na mjestu na kojem se u stvari ne odvijaju sukobi.”
Sudsko vijece je tuzilastvu dozvolilo da u nastavku sudjenja pojasni pravne aspekte koji se ticu Vojvodine i pitanja postojanja oruzanog konflikta. A ukoliko vijece bude nezadovoljno njegovim obrazlozenjem, optuzba moze zatraziti i dozvolu za pokretanje zalbenog postupka.
Judith Armatta boravi u Hagu, gdje radi za Koaliciju za medjunarodnu pravdu (http://www.cij.org)
