IZVESTAJ IZ REGIJE: NOVA ISKUSENJA ZA TRIFUNOVICA

Tuesday, 22 February, 2005

The link has been copied

Amra Kebo

Prije raspada Jugoslavije, general Vlado Trifunovic - bosanski Srbin sa Kozare - imao je uspjesnu karijeru u Jugoslavenskoj Narodnoj Armiji (JNA). Ocekivao je da ce se nakon nje, poput svih ostalih vojnih starjesina, povuci u udobnu mirovinu.

Medjutim, u vrijeme kada su Hrvatska i Slovenija 1991. proglasile nezavisnost, Trifunovic se zatekao u nezavidnoj situaciji zapovjednika jedinice iz sastava JNA koja je bila angazirana na teritoriji obje republika koje su zeljele samostalnost.

Nakon sto je Jugoslavija potonula u rat i nakon sto se JNA raspala, Trifunovic je sa svojim ljudima bio izlozen teskim napadima i prinudjen da se preda. Otuda je, kada se vratio u Beograd, bio proglasen za kukavicu, a 1992. je zbog navodne izdaje bio izveden i pred sud.

Sljedece je godine Hrvatska objavila da istog generala tereti za ratne zlocine. Zagreb je tvrdio da je Vasiljevic koristio zrakoplovstvo JNA za bombardiranje civilnih ciljeva.

Nakon svega, Vasiljevic je ovih dana - kako se cini - zapao u jos gore neprilike. Potkraj proslog mjeseca, beogradski sud je saopcio da na zahtjev slovenskog suda saslusava generala. Naime, Slovenija namjerava suditi Vasiljevicu za ratne zlocine koji su navodno pocinjeni na njenoj teortoriji. Nakon slovenskog zahtjeva Trifunovic je postao prvi jugoslavenski oficir kojem se zbog sudjelovanja u ratu sudi(lo) u cak tri drzave.

"Tri republike koje su nekada bile u sastavu jedinstvene drzave - da bi se potom sukobile na vojnom, politickom i ekonomskom polju - pokrenule su postupke protiv mene, sve tri", izjavio je nedavno Vasiljevic u intervjuu za beogradski B-92. "Besmisleno je da me istovremeno tuzi i moja rodjena zemlja i zemlja koja je bila s njom u sporu."

Protiv Trifunovica je podnesen citav niz optuzbi koje se odnose na njegovu navodno nemoralnu i neefikasnu vojnu taktiku i praksu.

Medjutim, grupe za zastitu ljudskih prava, istrazivacki centri i brojni balkanski politicari smatraju da je general kriv samo zbog toga sto se zatekao na pogresnom mjestu u pogresno vrijeme.

Trifunovic je tokom 1991. zapovijedao Varazdinskim korpusom JNA, kojeg je cinilo osam garnizona u promjeru od 100 km i koji je pokrivao dijelove hrvatske i slovenske teoritorije.

Kada su Slovenija i Hrvatska u lipnju/junu 1991. proglasile nezavisnost, on je od svojih pretpostavljenih - kako kaze - dobio naredjenje da sprijeci secesiju pobunjenih republika. General tvrdi i da su ga njegovi nalogodavci uvjeravali da JNA cini sve sto je u njenoj moci kako bi zastitila teritorijalni integritet zemlje.

Nakon sto je poslusao izdana naredjenja, vec sljdeceg dana izbio je sukob izmedju JNA i jedinica slovenske Teoritorijalne obrane (TO).

Trifunovic, medjutim, nije bio upoznat sa cinjenicom da je kolektivno osmoclano predsjednistvo Jugoslavije - koje je sluzbeno zapovijedalo vojskom - tajno povuklo vojno osoblje iz Slovenije. Toj republici je zapravo bilo dozvoljeno da se odvoji bez pretjerano velikih borbi.

Tokom narednih nekoliko sedmica, hiljade i hiljade vojnika JNA koji nisu bili srpske nacionalnosti masovno je dezertiralo, pri cemu se veliki broj Hrvata prikljucio oruzanim snagama vlastite republike, koje su u to vrijeme bile u nastajanju.

Za svega sljedecih tjedana, Varazdinski je korpus sa 30.000 pao na samo 1.800 ljudi. Do rujna/septembra 1991., Trifunovic je pod svojom komandom zadrzao samo 300 ljudi.

Hrvati su u medjuvremenu postali ozbiljna vojna sila i napadi njihovih snaga bili su sve intenzivniji. Trifunovic je trazio da mu se posalje pojacanje, ali ono nije stizalo. Umjesto toga su mu, kako kaze, stizala naredjenja da "pokaze hrabrost i da se upusti u odsudnu bitku".

Nastavio se boriti sve dok je to bilo moguce, ali su vec 17. rujna/septembra hrvatske snage napale Varazdinski korpus, tako da su Trifunoviceve jedinice u potrazi za sklonistem pobjegle u okolna sela i planine.

Trifunovic je znao da njegovi ljudi protiv znatno brojnijih hrvatskih snaga nemaju nikakvih sansi, pa je - da bi izbjegao pokolj - zaprijetio da ce JNA svojom artiljerijom gadjati Varazdin, zbog cega su mu Hrvati najzad dopustili da se preda i zajamcivsi njemu i njegovim jedinicama siguran prolaz. Nakon toga, Trifunovic se vratio u Beograd sa 200 svojih vojnika i 60 oficira.

Ocekivao je da ce biti pohvaljen zbog toga sto je sacuvao zivote svojih vojnika. Umjesto toga, docekan je krajnje neprijateljski. Visoki oficiri JNA su ga kritizirali jer se navodno ponio kukavicki, osudjujuci ga prije svega zbog toga sto je dopustio da oruzje kojim je raspolagala vojska padne u ruke neprijatelja, kao i zbog toga sto nije zaustavio dezerterstvo.

Trifunovic se pak usprotivio optuzbama, tvrdeci da u danim okolnostima nije imao nikakvu mogucnost izbora. No, njegovi se kriticari ne slazu s tom tezom i tvrde - recimo - da je vojnike mogao zastrasiti ubijanjem onih koji su se prvi odvazili na dezertertvo, te da bi njihova sudbina u tom slucaju posluzila kao dovoljno poucan primjer.

Vojska se protiv Trifunovica upustila u prljavu kampanju, nazivajuci ga izdajnikom. Na kraju je i optuzen za veleizdaju. Uskoro su se u proces protiv njega umijesali i drzavni mediji, koji su tvrdili da je upravo on odgovoran za gubitke koje je Srbija podnijela u Hrvatskoj.

Osudili su ga i njegovi pretpostavljeni. General Jevrem Cokic, koji je prije njega bio zapovjednik Varazdinskog korpusa, nagovijestio je kako je Trifunovic trebalo da, zbog iskupljenja, izvrsi samoubojstvo. "Jedna spasena vojna jedinica je nesto sto se ne moze mjeriti s vojnom opremom koja je pala u ruke neprijatelju. Casno je braniti tu opremu vlastitim zivotom, a ne vratiti se s jednom desetinom ljudstva iz sastava korpusa", rekao je Cokic.

Na sudjenju su se medjutim mogla cuti i potresna svjedocenja koja su potvrdila neke od Trifunovicevih tvrdnji.

Pukovnik Stevan Raduski, koji se zajedno sa grupom vojnika Varazdinskog korpusa u trenutku hrvatskog napada zatekao na planini Papuk, opisao je kako su se dvadesetogodisnji vojnici rasplakali, bacili oruzje i zahtijevali od njega da ih izvede sa neprijateljske teritorije.

Uprkos osudama koje su izrekli vojni lideri i potkazivanjima u stampi, sud je odbacio navode o Trifunovicevoj krivici.

Javnost i pravni, vojni i politicki establisment bili su sokrani takvom presudom. Navodjene su rijeci jednog od sudaca, Djordja Dozeta, izrecene nakon sudjenja: "Sto se desava s nasim predsjedavajucim? Je li on poludio?"

Trifunovic je, medjutim, bio oslobodjen optuzbi; stovise, nakratko je cak i pomislio da je njegovim pravnim neprilikama dosao kraj.

Ali ubrzo potom, u ozujku/martu 1993., Zagreb je generala optuzio za ratne zlocine. Sudjeno mu je u odsustvu i osudjen je na 15 godina zatvora.

U medjuvremenu je optuzba podnijela zalbu na ishod sudjenja za izdaju. Beogradski establisment zudio je za zrtvenim jarcem kojeg bi okrivio za vojne poraze, pa je Trifunovic u lipnju/junu 1993. bio iznova izveden pred sud. Ovog puta je sudcu Dozetu - istom onom koji je javno osporio raniju presudu - bilo povjereno predsjedavanje procesom.

Mada su mnogi pretpostavljali da ce Dozet osuditi generala, cak je i on - nakon dugog ponovljenog procesa - presudio da Trifunovic nije kriv.

I opet je odluka suda razbjesnela establisment. U listopadu/oktobru 1994. Vasiljevic je na sudjenje izveden jos jednom. Tog puta je, pod pritiscima iz vojske, general ipak bio proglasen krivim i osudjen je na 11 godina zatvora.

Sudjenje su kritizirale grupe za zastitu ljudskih prava iz Srbije.

"Sudjenje generalu Trifunovicu bilo je dirigirano i zloupotrijebljeno u svrhe propagande i manipulacije", navodi se u izvjestaju beogradskog Fonda za humanitarno pravo. "Krajnji cilj bilo je skretanje paznje sa odgovornosti politickih i vojnih lidera i potvrda njihove tvrdnje da je do propusta i uzaludnog zrtvovanja nevinih ljudi doslo zbog necije izdaje."

Vojin Dimitrijevic, predsjednik Centra za ljudska prava, izjavio je da general ispasta tudje grijehe.

"Slusajuci naredjenja, Trifunovic je bio prinudjen izabrati hoce li biti odgovoran za nepotrebne zrtve ili ce casno pobjeci iz tog blata. Trifunovic je obustavio vatru i spasao svoje vojnike iz zivotne opasnosti. Grupa nekompetentnih visokih vojnih oficira - generala i pukovnika - skovala je zavjeru i za vlastitu nesposobnost svalila svu krivicu na njega", rekao je Dimitrijevic.

Zahvaljujuci pritisku sto su ga na vladu izvrsili nezavisni mediji, nevladine organizacije i medjunarodna javnost, Trifunovic je pomilovan i pusten iz zatvora. Slobode je bio lisen 18 mjeseci, tokom kojih je dozivio i dva srcana udara i prezivio operaciju raka. Zivot mu se pretvorio u dronjke.

Zbog optuzbi za ratne zlocine koje su protiv njega podignute u Hrvatskoj, strahovao je od odlaska iz Srbije i nije se usudio posjetiti sina i kcerku, koji su ostali zivjeti u Zagrebu usprkos tome sto su otpusteni s posla i istjerani iz vlastitih stanova.

Njegova je zena Milka odavno otisla u Njemacku, odakle pokusava izdrzavati sve siromasniju obitelj.

Uoci ozujskog/martovskog atentata na srpskog premijera Zorana Djindjica, Trifunovicevi advokati su se ponadali da bi drzava mogla donijeti odluku o odsteti za nepravde koje je general prezivio pod Milosevicevom vlascu, pa su otpoceli proces s ciljem da general napokon bude rehabilitiran.

Ali tek sto su se Trifunovic i oni koji ga podrzavaju ponadali, jedan slovenski sud zatrazio je od Beograda da ispita generala zbog optuzbi za ratne zlocine koje su podignute jos 1995. Slovenci tvrde da je Trifunovic odgovoran za smrt jednog pripadnika Slovenske narodne garde, koja se odigrala 27. lipnja/juna 1991. na granicnom prijelazu Gornja Radgona.

Beograd je obavio saslusanje i poslao tekst razgovora s generalom slovenskom sudu u Murskoj Soboti.

Trifunovicev advokat Milan Stanic rekao je za IWPR kako se nada da ce slovenski tuzilac povuci optuzbe. U protivnom ce Trifunovicu ipak biti sudjeno u odsustvu, tako da nece morati izaci na jos jedno sudjenje.

Milanka Saponja-Hadzic je suradnica IWPR-a iz Beograda.