Milosevic bio upozoren na zlocine na Kosovu
Dan 58
Milosevic bio upozoren na zlocine na Kosovu
Dan 58
donekle problematicna, tuzioci nastavljaju da dokazuju jedan po jedan navod optuznice.
Bivsi istrazivac Human Rights Watch-a, Fred Abrahams, dodao je vazan detalj kada je
posvedocio da je obavestio Milosevica i druge vladine funkcionere o prekrsajima ljudskih i humanitarnog prava na Kosovu od 1996 do 2000.
Tokom ovog perioda, Abrahams je dokumentovao rasprostranjene i teske slucajeve
krsenja ljudskih prava na Kosovu, ciji su pocinioci mahom bili pripadnici srpskih i
jugoslavenskih snaga, a zrtve albanski civili. Izvestaje nastale iz ovih istrazivanja je
Human Rights Watch slao srpskim i jugoslavenskim vlastima, i Milosevicu direktno,
postom, telefaksom i mejlom. Uz to, barem jedan izvestaj, “Sedam dana terora u
Drenici,” bio je obradjen u medijima, ukljucujuci i u srpskoj stampi. Abrahams je
posvedocio da je vise puta trazio sastanke sa clanovima vlade, i da im se licno
obracao pismenim putem. Samo jednom ili dva puta je Abrahams, ili Human Rights
Watch, dobio ikakav odgovor.
Ipak, cinjenica da je barem sest detaljnih i dokumentovanih izvestaja ove organizacije kruzilo u javnosti
potvrdjuje tezu tuzilastva da je Milosevic barem morao da zna za prekrsaje ljudskih i
humanitarnog prava protiv kosovskih Albanaca, te da u nekoliko godina nije nista uradio
da te navode proveri i spreci dalja zlostavljanja. Tuzilastvo ima sledeci stav o komandnoj
odgovornosti: “Nadredjeni je odgovoran za zlocine svojih podredjenih ako je znao ili je
imao razloga da zna da se podredjeni pripremaju da izvrse ili da su izvrsili zlocine, a da
on(a) kao nadredjeni nije preduzeo potrebne i razumne mere da spreci takva dela i da
kazni pocinioce.” (Clan 7(3) Statuta Medjunarodnog suda; Paragraf 19 Druge ispravljene
Optuznice.)
Abrahamsova izjava se tako pridruzila izjavama Lorda Pedija Esdauna, doktora Ibrahima Rugove,
Batona Hadzija, Ratomira Tanica, Pukovnika Ricarda Ciaglinskog i Generala Karola
Drevinskievica. Ashdaunova izjave je bila najjaca medju njima, jer je posvedocio da je u
direktnim razgovorima upozorio optuzenog na krsenja ljudskih prava i na njegovu
odgovornost da to spreci. Iako ne postoji dokaz da je Milosevic procitao ili da je bio
upoznat sa sadrzajem izvestaja Human Rights Watch-a koji su njemu i saradnicima bili
poslati postom, telefaksom i mejlom, cinjenica da su ovi izvestaji dobili siroki publicitet
je cvrsta (premda ne pravno dovoljna) indikacija da su clanovi Vlade, ukljucujuci
Milosevica, te izvestaje primili i da su bili upoznati sa njihovim sadrzajem.
S obzirom da za sada nemaju svedoka koji je bio u Milosevicevom najuzem krugu,
tuzioci moraju mukotrpno da dokazuju da je optuzeni morao da zna da su ljudi na
Kosovu ubijani, premlacivani i deportovani dok je njihova imovina unistavana, i da je
besmislena pretpostavka da se sve to desavalo bez njegovog znanja. Sud bi prihvatio kao
dokaz Miloseviceve krivice i ako bi tuzioci uspeli da dokazu da su ovi zlocini pocinjeni u
sklopu strateskog plana. Premda nemaju dramski efekat svedoka koji bi rekao, “Da, znali
smo za zlocine; oni su bili deo naseg plana da ocistimo Kosovo od Albanaca i ja sam bio
prisutan kada je Milosevic dao naredjenje,” dokazi koji eliminisu svako drugo logicno
objasnjnje osim onoga da je Milosevic znao za zlocine a nije ih sprecio bi isto bili
dovoljni da optuzeni bude osudjen.