SUDJENJE MILOSEVICU: POCECI RASPADA JUGOSLAVIJE
Povjesnicarka objasnjava kako je Milosevic, po njenom misljenju, proizveo slom balkanske federacije
SUDJENJE MILOSEVICU: POCECI RASPADA JUGOSLAVIJE
Povjesnicarka objasnjava kako je Milosevic, po njenom misljenju, proizveo slom balkanske federacije
Time sto je potkraj osamdesetih godina proslog stoljeca potkopao federalni aparat na kojem je drzava pocivala, Slobodan Milosevic je pripremio scenu za raspad Jugoslavije. To je proteklog tjedna izjavila povjesnicarka koja se u Tribunalu pojavila kao ekspertski svjedok.
Dr. Odri Bading (Audrey Budding) s Harvardskog sveicilista (Fakultet za medjunarodne i regionalne studije) istakla je – svjedoceci na sudjenju Milosevicu – da je jugoslavenska vlada pocivala na principu konsenzusa, sto znaci da nijedna vazna odluka na federalnom nivou nije mogla biti usvojena bez suglasnosti svih republika koje su u to vrijeme u zemlji postojale.
Medjutim, sto je Milosevic postajao mocniji, ovo nacelo je sve cesce bivalo krseno, buduci da je on poceo nametati odluke koje su bile iskljucivo u srpskom interesu, ne obaziruci se na sve intenzivnije proteste ostalih jugoslavenskih naroda.
Pocetkom 1991., politicka kriza prerasta u rat, a Milosevic – po rijecima Badingove – vise nije spreman prihvatiti nijedno drugo razrjesenje slozenih jugoslavenskih problema izuzev teritorijalnog.
Tuzilastvo je Badingovu prvobitno pozvalo kao ekspertskog svjedoka u nadi da ce ona predociti povijesni kontekst i pomoci sudskom vijecu da shvati okolnosti pod kojima je Milosevic krenuo u kobni pohod na Jugoslaviju.
Potom je cak pokusalo izbrisati Badingovu s popisa najavljenih svjedoka, sto je bila posljedica nametnutih strogih vremenskih ogranicenja i obaveze da se broj osoba koja ce svjedociti svede na najmanju mogucu mjeru.
Sudsko vijece je, medjutim, ocito osjetilo potrebu za razjasnjenjem povijesnog konteksta, jer je upravo na njegov zahtjev tuzilastvo ipak saslusalo Badingovu.
Ona je tokom svjedocenja napomenula da je jedan od kljucnih trenutaka jugoslavenske krize bio lipanj/jun 1990., jer je ondasnji srpski predsjednik prvi put nagovijestio mogucnost da – u slucaju da se zemlja raspadne – dodje i do promjene njenih unutrasnjih granica.
“Reakcija izvan Srbije bila je zgranutost, s obzirom da su ljudi bili i te kako svjesni toga koliko je stanovnistvo izmijesano”, izjavila je Badingova.
Na drugoj strani, Miloseviceve ideje bile su u skladu sa shvacanjima srpskih nacionalista, koji su smatrali da je Jugoslavija tek neka vrsta logickog nastavka srpske drzave koja je postojala prije Prvog svjetskog rata.
Badingova je objasnila kako se Milosevic, podigavsi temperaturu nacije, zapravo stavio na celo vala srpskog protivljenja onim ustavnim promjenama zahvaljujuci kojima su – tokom prve polovine sedamdesetih godina – jugoslavenske republike u svakom pogledu (osim po svom nazivu) postale drzave.
Tim je promjenama – koje su izvrsene 1974. – visok stepen autonomije bio dat i Kosovu i Vojvodini. Rijec je o onim oblastima koje su mnogi Srbi, usprkos tome sto u njima postoji veliki postoci nesrpskog stanovnistva, dozivljavali kao integralni dio vlastite teritorije.
Za Milosevicev uspon, po recima Badingove, od presudne je vaznosti bilo to sto je uspio iskoristiti masovnu predodzbu o albanskom progonu kosovskih Srba. U to je vrijeme odredjeni broj srpskih intelektualaca tvrdio da Albanci na Kosovu sprovode genocid nad srpskim stanovnistvom.
Godine 1989., Milosevic je organizirao niz manifestacija poznatih pod nazivom “mitinzi istine”. Na taj nacin je izvrsio smjenu pokrajinskog i republickog rukovodstva u Vojvodini i Crnoj Gori.
“Masovna podrska bila je koristena u namjeri da se sruse i rukovodstva ostalih republika”, rekla je Badingova.
Nakon sto je eliminirao opoziciju, Milosevic se vratio na Kosovo. Napokon su, pocetkom 1990., bile usvojene i izmjene srpskog ustava, na osnovu kojih je autonomija Kosova znacajno umanjena.
Milosevic se od ranijih srpskih rukovodilaca izrazito razlikovao po tome sto nije cijenio multietnicnost Jugoslavije. Njegove ideje bile su mnogo blize tadasnjim razmisljanjima srpske elite. Godine 1986., Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU) izdaje famozni Memorandum, u kojem se zastupa teza da je Jugoslavija neodrziva i da se Srbija treba iskljucivo starati o vlastitim interesima. Po misljenju Badingove, nema nikakve sumnje u to da je Memorandum Milosevicu pomogao u njegovom daljem usponu.
Badingova je istakla kako je Milosevic nakon toga pokazao da ce se zalagati za “onakav koncept Jugoslavije koji ce biti u skladu sa srpskim interesima, cak i po cijenu da ostali budu otjerani”.
Dok je uspostavljao srpsku kontrolu nad Kosovom i Vojvodinom i pomagao da se uspostavi saveznicka vlada u Crnoj Gori, Milosevic nije vodio racuna da ce na taj nacin poremetiti ravnotezu slozenog drzavnog aparata jugoslavenske federacije i tako natjerati i ostale republike da stupe u akciju.
“Kosovo i Vojvodina imali su svoje predstavnike u federalnim institucijama, pa promjena njihovog statusa nije bila moguca bez promjene odnosa snaga na federalnoj razini”, izjavila je Badingova.
Od tog trenutka su Srbija i Crna Gora – po rijecima Badingove – fakticki imale cetiri glasa u jugoslavenskom predsjednistvu.
Nakon sto je uspostavio potpunu kontrolu nad pokrajinama, Milosevic je svoju paznju usmjerio ka polozaju Srba u ostalim jugoslavenskim republikama, obecavajuci im da ce veze s njima biti “ocuvane” kako bi se “ocuvao njihov nacionalni i kulturno-povijesni identitet”.
Bio je to vec nagovjestaj dezintegracije federalne zajednice i zalaganja za nezavisnu Srbiju, koje ce dovesti do izmjene granica unutar onoga sto je do tada nazivano Jugoslavijom.
Pocetkom devedesetih pokreti za nezavisnost su vec postojali i u Hrvatskoj i u Sloveniji, ali im je upravo Milosevic – svojim postupcima i retorikom, kojima je presudno utjecao na dinamiku jugoslavenske krize – pomogao da dodju na vlast.
U kolovoznu/avgustu 1990., neosjetljivost koju je nova hrvatska vlada pokazala prema srpskoj manjini i njenom strahu od ponavljanja masovnih ubijanja pripadnika te zajednice – koja bi nalikovala onima sto su ih, pedeset godina ranije, izvrsili pripadnici hrvatskog ustaskog (tj. fasistickog) pokreta – Milosevicu je pomogla da uspostavi kontrolu nad Srbima u Kninu (Hrvatska).
Sestorica predsjednika jugoslavenskih republika pokusavali su izaci iz politicke slijepe ulice u kojoj su se nasli. U vrijeme dok se razbuktavao rat u Hrvatskoj, organizirali su niz medjusobnih sastanaka. Na jednom od njih, koji je bio odrzan ozujka/marta 1991. u Hrvatskoj, Milosevic je nagovijestio kako je “resenje jugoslavenskog pitanja moguce samo na osnovu samoopredjeljenja”, do kojeg pak treba doci na nacionalnom referendumu.
“Osnovna karakteristika tog prijedloga bila je da on nije bio sprovodiv u jugoslavenskom kontekstu i da nije bilo moguce ni zamisliti kako bi to izgledalo”, izjavila je Badingova.
Milosevic se, medjutim, nastavio protiviti “manjinskom” statusu Srba izvan Srbije i odbijati garancije koje su predsjednici ostalih republika u tom smislu nudili.
Inace, Milosevic nije negirao teze koje je Badingova iznela u svom svjedocenju. Umjesto toga, odlucio je da sudu osobno ukaze i na povijesne nepravde koje su ucinjene Srbima, ocigledno u uvjerenju da ce time opravdati sve sto su oni ucinili.
Emir Suljagic je izvjestilac IWPR-a iz Haga.
