OVK i teroristicka taktika

Na sudjenju trojici bivsih pripadnika Oslobodilacke vojske Kosova (OVK) ovoga tjedna je svjedocio nekadasnji britanski vojni atase u Beogradu, koji je govorio o rasplamsavanju sukoba na Kosovu 1998. i ponasanju pripadnika OVK-a prema onim svojim sunarodnjacima koji su vazili za “kolaboracioniste”.

Fatmira Ljimaja (Fatmir Limaj), Isaka Musliju (Isak Musliu) i Haradina Balju (Haradin Bala) tereti se za azpovijedanje logorom u selu Lapusnik u razdoblju od svibnja/maja do srpnja/jula 1998. Radi se o logoru u kojem su Srbi, zajedno s navodnim albanskim izdajnicima, bili pritvarani, premlacivani, pa cesto i ubijani.

Da bi doticne optuzbe bile pravno validne, tuzioci ce morati dokazati da je u naznacenom periodu na Kosovu trajao oruzani sukob – sto je pretpostavka koju obrana pokusava osporiti.

Prema propisima Tribunala, da bi se dokazalo da je na Kosovu 1998. zaista postojao oruzani sukob, neophodno je pokazati da je OVK u to vrijeme predstavljala “organiziranu naoruzanu grupu”.

Pitanje ustrojstva OVK-a je utoliko vaznije zbog cinjenice da se Ljimaja i Musliju za izvjesne zlocine tereti po osnovu zapovjedne odgovornosti – odnosno, na temelju pravila da zapovjednik moze biti smatran odgovornim za postupke osoba koje su se nalazile pod njegovom komandom cak i nezavisno od toga je li ih zaista naredio.

Tuzioci ce ocito biti u prilici primijeniti tu taktiku samo ukoliko prvo uspiju dokazati da su Ljimaj i Musliju obavljali izvjesne odgovorne funkcije u sklopu nekakve organizirane strukture.

Bivsi atase, pukovnik Dzon Kroslend (John Crosland) – cije je lice ponovo, kao i u srpnju/julu 2002. (kada je svjedocio protiv Slobodana Milosevica), bilo skriveno iza pregrade i neprepoznatljivo na ekranu – rekao je sucima ovog cetvrtka da su sukobi izmedju tek formiranog OVK-a i srpskih snaga izbili znatno prije no sto je navodni logor u Lapusniku osnovan, te da su se intenzivirali tokom 1998.

Takodje je ispricao kako je OVK pribjegavala otmicama Srba u cilju vrsenja terora nad stanovnistvom, te kako je napadala i one Albance koje je sumnjicila za toboznju kolaboraciju.

Iako je govorio o programima obuke, putevima snabdijevanja i regionalnim stabovima, svjedok je ipak izrazio izvjesnu sumnju u pogledu stupnja u kojem je OVK u to vrijeme posjedovala organiziranu zapovjednu strukturu.

Kroslendovo se svjedocenje uglavnom ticalo niza “diplomatskih telegrama” koje je na zahtjev tuzilastva komentirao. A buduci da je vecina tih dokumenata jos uvijek povjerljivog karaktera, u sudnici su bila prisutna i dvojica pravnih savjetnika britanske vlade, koji su se starali o tome da se ta cinjenica postuje.

Govoreci o dogadjajima koji su u spomenutim dokumentima opisani, Kroslend je sucima ispricao kako su se sukobi izmedju srpskih snaga i albanskih pobunjenika vec u ozujku/martu i travnju/aprilu 1998. prosirili iz Drenicke doline – gdje je boravilo jezgro OVK-a – na pogranicnu oblast ka samoj Albaniji, odakle je OVK-u uhodanim svercerskim kanalima, zajedno s ljudstvom, pristizala i oprema.

U diplomatskim se izvjestajima navodi i da su u drugoj polovini travnja/aprila zapadni novinari konstatirali da OVK ima potpunu kontrolu nad pogranicnim podrucjima.

Takodje je bilo indicija i da je OVK formirao centre za obuku u nekim albanskim gradovima – Tropoji, Bajram Curiju i Kukesu.

Po rijecima svjedoka, tesko naoruzane i dobro obucene srpske specijalne snage su na Kosovu bile prisutne od pocetka 1998. On je takodjer rekao i da je Vojska Jugoslavije (VJ), ciji je primarni cilj bila zastita jugoslavenskih granica, postepeno dobijala sve aktivniju ulogu u desavanjima unutar Kosova.

Kroslend je potvrdio da je do ozujka/marta te godine prisustvovao i pokretanju teskog naoruzanja kao sto su protuzracni sustavi i oklopni transporteri. Kasnije je, kaze, vidio kako je nadomak Decana bio formiran i artiljerijski polozaj sa sest orudja.

Mnogi od izvjestaja koje je predocila optuzba odnosili su se na direktne sukobe izmedju srpskih snaga i OVK-a. Tuzioci su ukazali i na srpsku taktiku pustosenja citavih podrucja s ciljem stvaranja “zona slobodne vatre”, ciju je neposrednu posljedicu predstavljala rijeka izbjeglica koja se slivala Kosovom.

Kroslend je situaciju koja je na Kosovu vladala 1998. opisao kao “fluidnu”, buduci da je u razlicitim podrucjima izmedju OVK-a i srpsko-jugoslavenskih formacija vladao razlicit odnos snaga.

Do lipnja/juna je, prema Kroslendovim recima, OVK uspjela uspostaviti kontrolu nad 35, i bila u stanju pokrenuti akcije na 65 psoto kosovske teritorije, sto je pored ostalog potvrdjeno i akcijom u rudniku Belacevac, svega desetak kilometara od pokrajinske prijestolnice Pristine.

Tuzilac Endrju Kejli (Andrew Cayley) predocio je Kroslendu izvjestaj koji je potpisao komandant Pristinskog korpusa VJ-a, general Nebojsa Pavkovic, a u kojem se tvrdi da je OVK mobilizirala izmedju 3.500 i 4.500 ljudi i kako je sve vise “poprimala svojstva vojne organizacije”.

Kroslend je, medjutim, osporio Pavkoviceve brojke, procjenjujuci da je na Kosovu u to vrijeme bilo svega oko 400 do 500 “okorjelih pripadnika OVK-a”, mada je priznao i da Pavkovicevi podaci mozda i nisu bili toliko “pretjerani” ukoliko su se odnosili na ukupan broj ljudi koji su duz granice s Albanijom navodno pohadjali vojnu obuku.

Svjedok je takodjer rekao da pet ili sest stabova OVK-a, koliko ih je on vidio, nisu bili ustrojeni onako kako ih je opisao Pavkovic. Postojao je osnovni sistem komande, ali je Kroslend naglasio da je to vazilo samo nacelno, te da su na primjer postojale oblasti omedjene putem ili rijekom, unutar kojih bi pojedinci uspostavljali sopstvenu “vlast”.

Ali, po Kejlijevom misljenju zapravo i nije neophodno pokazati da je OVK u to vrijeme predstavljala modernu, sofisticiranu vojnu organizaciju da bi se dokazalo postojanje oruzanog sukoba, koje bi onda opravdalo i posezanje za kategorijom zapovjedne odgovornosti.

Kroslend je takodjer opisao i svoj posjet lokalnom stabu OVK-a u Malisevu, srpnja/jula 1998. A taj stab je, prema njegovoj procjeni, bio nadlezan i za selo Lapusnik.

U njemu je, tvrdi svjedok, vladao kudikamo visi stupanj discipline i organizoranosti nego u ostalim stabovima koje je posjetio, posto su se prisutni unekoliko doista ponasali “kao vojnici”.

Tokom sastanka s dogodio i incident, kada su izvjesni pripadnici OVK-a zaprijetili da ce svjedoka i one koji su bili s njim uzeti kao taoce. No, osoba koja je po svemu sudeci raspolagala izvjesnim ovlascenjima ipak je – po svjedokovim recima – pokazala dovoljno zdravog razuma. Upitan za ime te osobe, Kroslend je odgovorio kako nije siguran da ga je dobro zapamtio. “Izgovoreno je ime 'Celiku'“, rekao je on. “Nisam siguran da li je to bio on ili nije.”

Navodno je upravo Ljimaj, u vrijeme dok je bio u OVK-u, koristio taj nadimak. Tuzioci tvrde da je on bio zapovjednik lokalnog OVK-a, te da se u zoni njegove nadleznosti nalazio i Lapusnik.

Kroslend je potvrdio i da je, u uvjetima sve izrazenijeg nasilja, OVK pribjegavala praksi kidnapiranja etnickih Srba.

“U nastojanju da izazovu strah medju Srbima, oni su ih relativno cesto kidnapirali”, rekao je on pred sudom.

U jednom od diplomatskih izvjestaja koje je predocila optuzba stoji i da su otmice do te mjere postale ucestale da su Srbi poceli izbjegavati bilo kakva putovanja Kosovom.

“U listopadu/oktobru po nasim je procjenama vec bilo oko 200 nestalih Srba, za koje se pretpostavljalo da ih je kidnapirala albanska strana”, rekao je Kroslend sudijama.

Svjedok je takodjer prokomentirao i medijske izvjestaje po kojima je OVK u Peci podigla u zrak trgovine i restorane koji su bili u vlasnistvu onih Albanaca koji su sumnjiceni za “kolaboraciju” sa Srbima.

“Ti napadi . . . bili su slicni onome sto se dogadjalo sve vrijeme te kampanje, u kojoj su Albanci za koje se smatalo da podrzavaju srpsku administraciju bili odvodjeni, njihove trgovine dizane u zrak, a oni ubijani”, rekao je Kroslend.

Sudjenje se nastavlja.

Michael Farquhar je izvjestac IWPR-a iz Haga.