KOMENTAR: NEIZBJEZAN RIZIK
Sudjenje Milosevicu je dugo i mucno, ali ga je - zbog uspjeha svih buducih sudskih procesa koji ce se ticati ratnih zlocina - neophodno privesti kraju
KOMENTAR: NEIZBJEZAN RIZIK
Sudjenje Milosevicu je dugo i mucno, ali ga je - zbog uspjeha svih buducih sudskih procesa koji ce se ticati ratnih zlocina - neophodno privesti kraju
Vec i samo nastojanje Slobodana Milosevica da isposluje dvogodisnju pauzu, tokom koje bi se kao optuzeni posvetio pripremi vlastite obrane pred Tribunalom, vise nego jasno ilustrira opasnost od toga da bi sudski proces mogao potrajati do unedogled.
Milosevic je 2. rujna/septembra pred sudom rekao da se kao optuzenik koji nema pravnog zastupnika nalazi pred nevjerojatno teskim zadatkom. Ukratko: u narednom sljedecem razdoblju, on mora "procesljati" dokumentaciju od pola milijuna stranica, te da pri tom - iako mu nece biti dozvoljeno da napusti vlastitu celiju nizozemskoog zatvora - nadje nacina da obavi preliminarne razgovore s potencijalnim svjedocima iz bivse Jugoslavije i citavog svijeta, kako bi na samom kraju odlucio o tome koga ce sve pozvati pred sud u okviru dokaznog postupka obrane.
Tuzilac Dzefri Najs na to je spremno uzvratio tvrdnjom da Milosevicu, premda nema pravnog zastupnika u Tribunalu, na raspolaganju stoji veliki broj beogradskih pravnih eksperata na koje se moze osloniti.
Najs je, osim toga, konstatirao i da sama obrana predstavlja postupak koji je u nacelu jednostavniji od optuzbe. Pod pretpostavkom da je istina na njegovoj strani, sve sto optuzenik treba uciniti jeste da - koristeci u tu svrhu svjedoke i dokumentaciju - opovrgne navode optuzbe. Tu ne postoji gotovo nikakva potreba za bilo kakvom dodatnom istragom.
Najzad, pauza kakvu je zatrazio Milosevic ne postoji nigdje u svijetu - na svim se sudjenjima ocekuje da odmah nakon dokaznog postupa optuzbe i obrana pristupi izvodjenju dokaza.
Cini se da su se sa ovakvim stavom suglasili i suci. Oni su smjesta odbacile zahtjev za dvogodisnjom pauzom - premda se stekao utisak da su spremni prihvatiti izvjesno krace odlaganje (koje bi potrajalo nekoliko mjeseci).
Milosevic je s razlogom stekao reputaciju osobe koja postavlja prepreke normalnom radu suda. On ne priznaje Tribunal, odbija imenovati branioca i cak ne zeli da tokom saslusanja koristi slusalice za prijevod.
Ali, mnogi promatraci smatraju da Milosevic na sve to ima pravo. Nezavisno od toga sto o njemu kao optuzeniku mislimo, samo sudjenje mora biti posteno. Jedan od temelja Tribunala predstavlja upravo okolnost da optuzenik, cak i ukoliko odluci da se brani sam, ima pravo na cjelovit postupak obrane.
Drugim rijecima, sudski postupak mora biti korektan - pa makar oni kojima se sudi i ne bili takvi.
Medjutim, na ovom sudjenju pojavio se i problem "skretanja s kursa". Milosevic se tereti za ratne zlocine koji su pocinjeni u tri odvojena ratna sukoba. A njegova optuznica ima 125 stranica. Cak ni ubrzani dokazni postupak optuzbe nece moci biti okoncan prije kraja godine - sto znaci da ce trajati ukupno 22 mjeseca.
Tuzioci strahuju da ce Milosevic u nastavku sudjenja na svaki moguci nacin pokusavati odugovlaciti.
On ima pravo na jednaku kolicinu vremena - dakle, po svemu sudeci, na 22 mjeseca - kao i na jednak broj svjedoka. A ukoliko zeli ometati sudski proces, na raspolaganju mu stoji citavo mnostvo mogucnosti.
Prije svega, na popisu njegovih svjedoka vjerojatno ce se naci ne samo Zak Sirak (Jacques Chirac) ili Bil Klinton (Bill Clinton), nego i neka druga imena - poput Tonija Blera (Tony Blair) - oko kojih ce u sudu postojati izvjesne nedoumice kada se bude odlucivalo o tome ima li optuzenik pravo pozvati ih.
Zatim, Milosevic bi zaista mogao iskoristiti svoje pravo da pozove jednak broj svjedoka kao i tuzilastvo - dakle, vise od 150.
Ukoliko to bude zelio, Milosevic bi mogao izazvati pravi kaos. Njegovi bi svjedoci mogli kasniti, simulirati bolest ili cak trositi prevelike svote novca na hotelske usluge - ukratko, nastojati da na svaki nacin produze ovaj ionako dug sudski proces i povecaju njegove ionako velike materijalne troskove.
No, pravu nocnu moru za tuzioce predstavlja mogucnost da se sudjenje otegne do trenutka kada Milosevic zbog bolesti nece moci u njemu sudjelovati - ili cak do same optuzenikove smrti.
S daljim odmicanjem sudjenja, tuzioci ce sve vise osjecati posljedice svoje kljucne odluke - da se Milosevicu sudi za ratne zlocine koji su pocinjeni u tri odvojena ratna sukoba.
U stvari, Milosevic je mogao biti osudjen vec i na osnovu optuznice koja je podignuta zbog zlocina pocinjenih na Kosovu. Te je zlocine najlakse dokazati, buduci da je Milosevic u vrijeme trajanja kosovskog konflikta neposredno zapovijedao jedinicama za koje se tvrdi da su pocinile ratne zlocine.
Naravno da su tuzioci opravdano zeljeli da se Milosevicu sudi i za zlocine pocinjene u Bosni i Hrvatskoj. Nastojanje da se pruzi satisfakcija zrtvama kosovskih zlodjela nece imati nikakvog smisla ukoliko ista takva zadovoljstina ne bude pruzena i onima koji su stradali u Bosni i Hrvatskoj.
U tom smislu, ovo sudjenje zapravo predstavlja i jedinstvenu priliku da kompleksno pitanje odgovornosti za balkanske ratove vodjene tokom devedesetih bude u potpunosti rasvijetljeno.
Ali, rizici ostaju. Dok bi sudjenje koje bi se ticalo iskljucivo Kosova bilo relativno predvidivo, insistiranje na sva tri ratna sukoba usloznjava citav proces do te mjere da ce on vjerojatno potrajati citavih sest godina.
Pa ipak, ako Milosevic bude proglasen krivim za zlocine pocinjene u sva tri rata, bit ce to istinska prekretnica u povijesti medjunarodnog sudstva. Ukoliko se pak proces pokaze kao predug, preglomazan, preskup i isuvise kompliciran - past ce sjenka i na ideju sudjenja za ratne zlocine.
A sirom svijeta postoje ljudi - prije svega, sami gospodari ratova - koji ce biti veoma zadovoljni okolnoscu da je citav koncept medjunarodnog kaznjavanja ratnih zlocina doveden u pitanje.
Jedini zakljucak koji se namece jeste da nikada do sada ulog nije bio tako visok.
Chris Stephen je rukovodilac projekta IWPR-a u Hagu.
