KOMENTAR: METODOLOGIJA UBOJSTVA
Pojavio se vrlo znacajan izvjestaj o sistematskom ubijanju u Srebrenici - ali stanovnici tog podrucja tek treba da iznesu vlastito vidjenje tih dogadjaja
KOMENTAR: METODOLOGIJA UBOJSTVA
Pojavio se vrlo znacajan izvjestaj o sistematskom ubijanju u Srebrenici - ali stanovnici tog podrucja tek treba da iznesu vlastito vidjenje tih dogadjaja
Ubiti vise tisuca ljudi za svega nekoliko dana - nije nimalo lak zadatak. Potpuniji uvid u logistiku sistematskog ubijanja ponudjen je Haskom tribunalu u vidu novog izvjestaja o srebrenickom masakru.
Ono sto uznemirava jeste cinjenica da se u spomenutom izvjestaju ne navodi nijedan slucaj da su oni bosanski Srbi, koji su muslimanske zatvorenike odvodili iz "sigurne zone Ujedinjenih naroda" ili na kasnija masovna pogubljenja, odbili ulogu koja im je bila dodijeljena.
Rijec je o izvjestaju koji predstavlja rezultat sestogodisnjeg rada tima koji su formirali Ujedinjeni narodi. Sacinio ga je americki strucnjak za vojnu sigurnost Ricard Batler (Richard Butler). On je - proucivsi vise tisuca dokumenata bosanskih Srba koje je zaplijenio NATO - nastojao dokazati postojanje obrasca i metoda masakra. Izvjestaj donosi podatke o kretanju vojnih jedinica i zapovjednog kadra, zatim o mjestima na kojima su se ubijanja odigrala, kao i o angaziranju autobusa pri prijevozu ljudi i buldozera pri sahranjivanju mrtvih.
Tokom svega nekoliko srpanjskih/julskih dana 1995., izvrsen je niz masovnih pogubljenja i grupnih ubojstava u kojima je poginulo vise od 7.000 bosanskih Muslimana.
Dokument UN-a predstavlja dokazni materijal od izuzetne vaznosti.
U prakticnom smislu, njime je potvrdjena povezanost dvojice srpskih oficira - Vidoja Blagojevica i Dragana Jokica - s masakrima za koje im se i sudi. Batler je ovog mjeseca vec svjedocio pred Tribunalom.
Medjutim, ovaj izvjestaj ima i siri znacaj. On pokazuje da vojni zapovjednik bosanskih Srba, Ratko Mladic, i nekolicina njemu potcinjenih oficira nisu odgovorni za nekakav proizvoljan masakr, vec da se radilo o planiranom i organiziranom zlocinu. U njemu je sudjelovao veliki broj ljudi: ne samo vojni zapovjednici, nego i politicari i duznosnici; ne samo vojnici, nego i gradjanske osobe (vozaci i snabdijevaci gorivom). Sve je to iziskivalo i logisticku podrsku - u hrani, gorivu i municiji.
Batler je iznio podatke o djelovanju Drinskog korpusa - najznacajnije srpske vojne snage u zoni zlocina - tokom nekoliko kobnih dana. Navodeci imena zapovjednika bataljuna i visih oficira, on pokazuje na koji su nacin jedinice Drinskog korpusa - poglavito Zvornicka i Bratunacka brigada - povezane s pojedinim pogubljenjima i grobnicama.
Identificirani su cak i neki vojnici koji su sudjelovali u pogubljenjima. U izvjestaju se govori kako je jedan od njih, koji je sudjelovao u ubijanju vise od tisucu muskaraca i djecaka na brani Petkovci, kasnije poginuo u sukobima s muslimanskom kolonom koja je, nekoliko dana nakon zlocina, uspjela probiti srpski obruc.
Iz izvjestaja se vidi jos nesto. Sudeci po podacima dobijenim iz arhive bosanskih Srba, tesko da se itko - kako medju vojnicima, tako i medju civilima - usudio odbiti naredjenja.
Na vise tisuca stranica dokumenata iz vojne arhive, kojima su obuhvacene i naredbe o isporuci goriva i angaziranju buldozera, nema ni traga od bilo kakvog protesta.
Nije bilo slucajeva da zapovjednici jedinica odbijaju narediti svojim ljudima da hladnokrvno ubijaju prvo stotine, a potom i tisuce nenaoruzanih muskaraca i tinejdzera.
Ukoliko je takvih protesta ipak bilo - ako je, recimo, neki vozac buldozera odbio iskopati grobnicu, ili neki upravitelj autobusnog depoa osigurati vozila - oni nisu zabiljezeni.
Naravno, potpuno je netocna tvrdnja da je cjelokupno lokalno stanovnistvo srpske nacionalnosti na neki nacin bilo umijesano u zlocin; no, podjednako je tesko povjerojati u tvrdnje koje su se mogle cuti neposredno nakon rata - da ti ljudi nisu imali ni najblazu predodzbu o onome sto se desavalo.
Srebrenica lezi u dugoj i uskoj dolini, okruzenoj brdima i sumom. Postoji svega nekoliko putova i samo jedan autoput, koji vodi do najznacajnijeg srpskog grada u ovom podrucju - Bratunca. Upravo su tim putem Muslimani bili odvodjeni u smrt. Pocinioci su koristili buldozere i vojna vozila. Pokreti vozila i trupa, koji su bili neophodni za ubojstvo tolikog broja ljudi, morali su biti vidljivi svakome tko se zatekao u blizini. Najveci pojedinacni masakr, u kojem je poginulo vise od tisucu muskaraca i djecaka, odigrao se u jednom skladistu koje se nalazi pokraj puta.
Citava operacija bila je izvedena na relativno malom prostoru. Od Bratunca do Zvornika ima 42 kilometra. Ta dva grada spaja samo jedan put, kojim je i prevezeno vise tisuca ljudi. Nekoliko stotina autobusa, u koje su bili ukrcani muslimanski zatvorenici, prenocilo je u Bratuncu 13. srpnja/jula 1995. Sljedeceg su se jutra, u dugom konvoju, uputili ka Zvorniku - gdje je izvrseno pogubljenje.
Osim ukoliko vojnici, vozaci, funkcionari, policajci i mehanicari nisu uspjeli sve to prikriti, tesko je povjerovati da lokalno stanovnistvo nije culo za masakre.
Naravno, cuti za zlocin je jedna stvar, a uciniti nesto da mu se suprotstavite je nesto sasvim drugo.
Republika Srpska (RS) bila je okrutna drzava. Oni koji su sudjelovali u ubijanju posvjedocili su kako su strahovali da bi, ukoliko odbiju naloge koji su im upuceni, i sami mogli biti ubijeni. U tom smislu, mozda je i razumljivo da nitko nije zelio biti prvi koji ce protiv svega toga protestirati.
No, to je mozda vazilo tokom 1996. U medjuvremenu se dogodila promjena vlasti, pa su se mnogi nekadasnji celnici nasli iza resetaka. Mladic se, zajedno s nekadasnjim predsjednikom bosanskih Srba Radovanom Karadzicem, nalazi u bijegu: obojica su optuzeni za ratne zlocine. O Bosni se staraju NATO i UN, pa je tesko povjerojati da je strah od eventualne odmazde osnovan.
Sada je pravi trenutak da se progovori. Mnogi predstavnici srpske vlasti jos uvijek poricu da se srebrenicki masakr dogodio, ili nastoje minimizirati razmjere i stravicnost zbivanja. Zato bi za obitelji zrtava i sve Bosance - ukljucujuci, nadajmo se, i same Srbe - bilo vrlo znacajno da ljudi iz Bratunca konacno progovore o svemu onome cemu su prisustvovali.
Emir Suljagic je dopisnik IWPR-a iz Haga.
