Komentar: Izvjestaj o Srebrenici oslobodio Zapad odgovornosti

Bosanskohercegovacka javnost, a posebno prezivjeli clanovi porodica Srebrenicana koje je srpska vojska pod osobnom komandom generala Ratka Mladica svirepo pobila u julu 1995. godine, sa velikim su nestrpljenjem ocekivali objavljivanje holandskog izvjestaja o zlocinu u Srebrenici.

No, sudeci prema do sada prevedenom rezimeu na nekih tridesetak stranica, u Izvjestaju o masakru u Srebrenici holandskog Instituta za ratnu dokumentaciju nije tesko prepoznati rukopis holandskih i medjunarodnih zvanicnika koji ocito nisu u stanju da se nose sa vlastitom odgovornoscu za brutalnu smrt velikog dijela od deset hiljada civila u ovoj nekadasnjoj "zasticenoj zoni Ujedinjenih nacija".

Dosadasnje ponasanje holandske vlade prema vlastitoj odgovornosti za Srebrenicu budi sumnje u stvarne motive ovog cina. Holandski pisac Chris Culemans u intervju sarajevskom nedjeljniku "Dani" ovim povodom kaze: "Vlada je dala ostavku, ali je paradoksalno da se mogu izvuci nakon sto ne prihvate svoj dio odgovornosti za srebrenicki masakr, ali ne mogu da se izvuku zato sto je vojska u godinama nakon pada Srebrenice aktivno skrivala svoje greske od ministarstva.

I to je jedini razlog sto su dali ostavku: zato sto ministar odbrane nije bio u dobrim odnosima sa vojnim vrhom. Vlada je, dakle, dala ostavku iz unutrasnjih razloga, a ne zato sto prihvata svoj dio odgovornosti za Srebrenicu."

Zvanicnoj prezentaciji Izvjestaja u Hagu, uz najvise holandske politicke i vojne zvanicnike, prisustvovale su i cetiri zene iz Srebrenice ciji najmiliji, unatoc "zastiti" holandskog bataljona iz sastava UNPROFOR-a, nisu prezivjeli genocid. No, cinjenica da su one u znak protesta napustile salu u kojoj se prezentacija Izvjestaja odvijala bila je jasan signal da se ono kroz sta su prosle oni i njihovi najblizi uvredljivo ne slaze sa onim sto se nalazi u 7.606 stranica holandskog izvjestaja.

Zbog cega su zene iz Srebrenice mogle biti uvrijedjene Izvjestajem?

Iako kompletan Izvjestaj jos uvijek nije preveden niti na engleski, niti na bosanski jezik, mnogi dijelovi "Epiloga" koji mogu citati i oni koji ne razumiju holandski jezik, dali su vise nego dovoljno povoda Srebrenicankama za opisanu reakciju.

"Propustene su mogucnosti za skupljanje korisnih obavjestajnih podataka, narocito ogranicavanjem kretanja holandskih posmatraca iz komande UNPROFOR-a za BiH. Naredjenja za uspostavljanje blokada kako bi se sprijecilo napredovanje srpskih snaga bila su nejasna. Postojala je zabuna s obzirom na proceduru za trazenje zracne podrske i s obzirom na njene stvarne mogucnosti i ogranicenja. Dalje, djela poduzeta s obzirom na prijavljivanje ozbiljnih zlocina bosanskih Srba ne mogu izdrzati podrobno ispitivanje."

I to je sve. Samo se ovaj navedeni citat iz "Epiloga" odnosi na ono sto bi moralo peci savjest najvisih holandskih politickih i vojnih duznosnika iz vremena kada su dobrovoljno prihvatili sprovodjenje mandata Ujedinjenih nacija u srebrenickoj zasticenoj zoni. Ko bi iz ovako uopcenog opisa mogao i slutiti da on krije nevjerovatne greske koje su omogucile zlocincima generala Mladica da za sedam dana pobije preko osam hiljada Srebrenicana i u potpunosti sa mape zbrise jedan bosanski gradic koji su najvise diplomate sa East Rivera proglasili svojom zasticenom zonom?

U "Epilogu" Izvjestaja nema ni rijeci o tome da su holandski vojnici od samog dolaska u Srebrenicu, nekada sa blagim natruhama rasizma a nekad otvoreno rasisticki, bili u daleko boljim odnosima sa Srbima, koji su kidisali na Srebrenicu, od lokalnog bosnjackog, muslimanskog stanovnistva, koje su kao - o cinizma! - stitili od Srba!

Nema tu ni rijeci o cinjenici da je komanda holandskog bataljona odbila evakuaciju bolesnika i ranjenika iz srebrenicke bolnice, unatoc preklinjanjima srebrenickih ljekara.

Izvjestaj posebnu paznju posvecuje elementu iznenadjenja koji je imao srpski napad na Srebrenicu, elaborirajuci zasto su Ujedinjene nacije i holandski bataljon bili tako iznenadjeni. S jedne strane, holandska vlada je u nekoliko navrata odbila americku ponudu za instaliranje sistema za prisluskivanje "Comint", kojim bi bili u stanju prisluskivati radio-veze u okolini. S druge strane, njihov prezir prema lokalnom stanovnistvu onemogucio ih je u uspostavi prisnijeg kontakta iz kojeg bi mogli crpiti korisne informacije. Medjutim, prema svjedocenjima lokalnih Bosanaca koji su radili kao prevodioci za holandski bataljon, tim vojnih posmatraca je je vec u proljece 1995. imao pouzdane podatke o znacajnim pokretima srpskih snaga u okolini enklave. Ovi pokreti srpske vojske, kasnije ce se pokazati, koincidiraju sa dokumentiranim naredjenjem vodje bosanskih Srba Radovana Karadzica, o potpunom razdvajanju Zepe ( jos jedne zasticene zone Ujedinjenih nacija koju ce Srbi zauzeti nekoliko dana nakon Srebrenice) i Srebrenice i suzavanju zona sigurnosti na gradske dijelove. Te pokrete, na koje su ukazivali i oficiri 28. divizije Armije BiH, Holandjani su ignorisali, sto je proizvelo fatalne posljedice.

Enklava je bila skoro izgubljena 10. jula navecer, kada su bosanske snage spremale posljednji, odsudni kontranapad. U zgradi poste u Srebrenici, gdje su se sastali svi zapovjednici bosanske vojske, tada se pojavio komandant Duchbata, pukovnik Tom Karremans, i obavijestio ih da ujutru povuku sve svoje snage iz juznog dijela enklave, jer ce uslijediti masivni zracni napadi NATO avijacije. Uprkos protivljenju nekih potcinjenih, povjerovao mu je, nazalost, tadasnji nacelnik Staba 28. divizije Armije BiH Ramiz Becirevic. Avioni se, naravno, nisu pojavili, ali je zato generalu Mladicu narednog jutra bio otvoren put prema Srebrenici.

Medjutim, pomenuti Izvjestaj skoro potpuno presucuje ovu cinjenicu i navodi da je odluka o povlacenju, koju su donijeli Srebrenicani, donesena bez konsultacija sa UN-om i da je ona i razlog pokolju koji su pocinile Mladiceve trupe.

"Cini se da su bosanski Srbi racunali na predaju snaga Armije BiH i deportaciju cjelokupnog stanovnistva nakon sto ustanove ima li medju njima ratnih zlocinaca. Vrlo je vjerovatno da je odluka o masovnim pogubljenjima donesena nakon 11.jula, kada je postalo jasno da je proboj 28. divizije onemogucio prvobitni plan. To je ( proboj obruca od strane vise grupa Srebrenicana) potpuno iznenadilo Srbe i doslo u vrlo nezgodnom trenutku za Vojsku Republike Srpske. Mozda se moze smatrati i nenamjernim i nepredvidjenim okidacem masovnih ubistava koja su uslijedila..."

Da je prethodni citat Izvjestaja cinjenicno utemeljen, onda bi barem dvije hiljade muskaraca, koji su se u Potocarima predali Holandjanima, odnosno Srbima, bili postedjeni. Ali, kao sto se zna, nisu: stavise, u Potocarima su ubijani i djecaci mladji od 16 i muskarci stariji od 60 godina, koji ne spadaju u vojne obveznike i Holandjani ih nisu morali isporuciti Srbima. Ono sto je propusteno u Izvjestaju, jeste i to da je nakon sudjenja generalu Vojske Radoslavu Krsticu za genocid u Srebrenici, sasvim jasno dokazano da su Srbi od prvog trenutka znali sta cine i da je masovno pogubljenje svih muskaraca bilo dio plana.

Sve u svemu, koliko god ne doprinosio rasvjetljavanju sramne holandske i medjunarodne uloge u srebrenickoj tragediji, Izvjestaj Instituta za ratnu dokumentaciju Holandije je znacajan.

Znacajan je zbog toga sto svjedoci o nespremnosti najodgovornijih da pogledaju istini u oci. Frapantno su male razlike u toj nespremnosti medju svim akterima cija se odgovornost moze podijeliti u tri koncentricna kruga: prvi, srpskih politickih i vojnih lidera koji su upravljali svojim koljacima; drugi, holandskog bataljona i svih ostalih karika u medjunarodnom lancu odgovornih; treci, bosnjackog lidera Alije Izetbegovica i njegovih sitnih kalkulanata koji su pokusali Srebrenicu koristiti kao zeton za teritorijalne nagodbe sa srpskim zlocincima.

Zbog ovakvog holandskog, kao i prethodnih izvjestaja (Ujedinjenih nacija i francuskog) Tim Judah nema pravo da opominje lokalne aktere da njihovi izvjestaji jos nisu uradjeni. Podsjecanje da su narodi na prostoru bivse Jugoslavije zaista skloni optuzivati strance za svoju zlehudu sudbinu jeste tacno, ali je ovom prilikom u potpunosti neprimjereno.

Osim sto je nekriticno prema bijednom holandskom izvjestaju, ono odaje i staru boljku zapadnih analiticara - odnos prema Balkanu kao prema regiji gdje su "Srebrenice" uobicajena stvar. Zahvaljujuci takvim gledanjima jos od pocetka ratova u bivsoj Jugoslaviji, Srebrenica i jeste bila moguca. Kao i holandski izvjestaj o njoj, uostalom.

Novac koji je potrosen za izradu ovog izvjestaja ( oko sest miliona americkih dolara) mogao se potrositi znatno bolje. Recimo, za pruzanje neophodne pomoci prezivjelim Srebrenicankama, koje su i ovogodisnju bosansku zimu prezivjele u kolektivnim smjestajima, daleko do svojih jos uvijek neobnovljenih, srusenih kuca; ili za pomoc djeci Srebrenice, koja i dalje pohadjaju izbjeglicke skole, u gumenim cizmama i bez dovoljno udzbenika, sveski i olovki.

Senad Pecanin je urednik sarajevskog nedjeljnika "Dani".