ANALIZA: HAG BI TREBAO IMATI I PRAVO PRIVODJENJA OKRIVLJENIH

Protjece jos jedna godina i vec je sacinjen i novi godisnji izvestaj, u kome je predsjednik Tribunala Klod Zorda (Claude Jorda) - bez trunke vlastite krivice - bio prinudjen jos jednom ukazati na ono na sto se i inace cesto zali: da njegov sud nije u stanju raditi bez vanjske pomoci.

Rijec je o devetom godisnjem izvjestaju, koji je nedavno stigao pred Vijece sigurnosti UN-a i u kome je konstatirano da se Haski sud i dalje suocava s odavno poznatim problemom - odbijanjem Hrvatske i Jugoslavije da predaju svoje optuzenike.

Hrvatska jos uvijek pruza zastitu Janku Bobetku, svom nekadasnjem vojnom zapovjedniku, koji se tereti za ratne zlocine pocinjene prilikom napada na Medacki dzep (1993).

Na drugoj strani, Jugoslavija odbija predati 11 osumnjicenih osoba, medju kojima je i aktuelni srpski predsjednik, Milan Milutinovic.

Problem je posljedica cinjenice da Hag ne raspolaze nikakvim sredstvima kojima bi mogao primorati drzave da se povinuju njegovim nalozima.

I sam Zorda u svom izvjestaju precizira da takvu moc ima jedino medjunarodna zajednica. Optuznice i potjernice odavno su izdate, ali Hrvatska i Jugoslavija se na to ne obaziru. Jedino sto Zapad moze uciniti jeste da pribjegne odredjenim vidovima pritiska.

Ispostavlja se da upravo to za Tribunal predstavlja stalni izvor problema: otprilike jednom godisnje, predsjednik ili glavna tuziteljica prisiljeni su da krenu na turneju po svjetskim prijestolnicama kako bi isposlovali podrsku za ovu ili onu vrst sankcija.

Doduse, takve su kampanje do sada uglavnom bile uspjesne. Tako je bivsa glavna tuziteljica, Luiz Arbur (Louise Arbour), uspjela uvjeriti NATO da tokom 1997. sudjeluje u hapsenju jednog broja osumnjicenih.

Cetiri godine kasnije, njena nasljednica Karla del Ponte (Carla Del Ponte) nagovorila je Vasington (Washington) da izvrsi pritisak na Beograd. Posto joj je zaprijeceno obustavom dalje financijske pomoci, Jugoslavija je Milosevica uhapsila, a ubrzo i isporucila Tribunalu.

I Hrvatskoj i Jugoslaviji ocajnicki su potrebne donacije, povoljni krediti i ostali oblici financijske pomoci. Otuda ce ih prijetnje uskracivanjima, po svoj prilici, dovesti u red.

Istovremeno, treba uzeti u obzir i cinjenicu da dosadasnja suradnja Zagreba i Beograda i nije bila toliko losa.

Hrvatska je prosljedjivanjem trazenih podataka Tuzilastvu zapravo nacinila u tom pravcu i nekoliko krupnih koraka. Ali su se vlasti nasle u dilemi povodom Bobetka, kao popularne i utjecajne licnosti cije bi izrucenje svakako razbjesnilo nacionaliste.

Hrvatska ga za sada odbija predati. Umjesto toga hoda po tankoj zici: podnosi zalbu, koja joj vjerojatno nece biti usvojena, ali ce njome makar biti kupljeno vrijeme.

I Jugoslavija ima slican problem. Nova vlada je nestabilna, te stoga strahuje od sukoba s radikalnim elementima, a narocito s pripadnicima oruzanih snaga za koje se vjeruje da pruzaju zastitu kljucnim optuzenicima, ukljucujuci i Ratka Mladica (okrivljenog za masakr u Srebrenici).

Uprkos sluzbenom insistiranju na trenutnom izrucenju svih osumnjicenih, Hag bi mogao pristati i na izvjesno "vrludanje", narocito kada se radi o Milutinovicu. Naime, diplomati ne zele da on s polozaja na kom se nalazi ode prije sijecnja/januara (kada je to inace duzan uciniti), jer su zabrinute da bi novi izborni ciklus mogao izazvati porast politickih napetosti.

I tako nastaje spomenuti problem. Hag ne sebi smije dozvoliti prihvacanje tvrdnji iz Beograda i Zagreba, po kojima za izrucenje ne postoji povoljna politicka klima. Uostalom, kao sto je u svom nedavnom izlaganju pred Vijecem sigurnosti rekla i sama Del Ponte, "pravi" trenutak za tako nesto nikada nece ni nastupiti.

Na kraju krajeva, sve ce zavisiti od Vijeca sigurnosti, kao tijela koje ce se morati izjasni o tome da li ce se posegnuti za prijetnjama i koliko bi ozbiljne te prijetnje trebalo da budu.

Ukoliko bi se drzavama na Balkanu dopustilo zadrzati svoje osumnjicene, ugled Tribunala umnogome bi bio potkopan. Izricanje kazni Beogradu i Zagrebu dovelo bi, medjutim, do slabljenja dviju vlada, koje su - i jedna i druga - u medjuvremenu ipak pokazale da su privrzene demokraciji i medjusobnoj suradnji. Odluka koja treba biti donijeta otuda nece biti nimalo laka.

Chris Stephen je sef ureda IWPR-a u Hagu.