SUDSKA HRONIKA: SUDJENJE ZA GENOCID U PRIJEDORU

Zatocenik logora Trnopolje svjedoci o silovanjima i zlostavljanju.

SUDSKA HRONIKA: SUDJENJE ZA GENOCID U PRIJEDORU

Zatocenik logora Trnopolje svjedoci o silovanjima i zlostavljanju.

Svjedok, doktor iz Prijedora, posle je sedmice svjedocio o uslovima u


logoru Trnopolje, gdje su Srbi pritvarali Muslimane nakon sto su u


proljece 1992. preuzeli vlast u toj opstini.


Optuzba tvrdi da su Trnopolje i ostali logori u toj oblasti bili


organizovani kao centri za ubijanje Muslimana i Hrvata. A Milomir


Stakic, - tadasnji predsjednik prijedorskog Srpskog kriznog staba - tereti


se za genocid, buduci da je u njegovoj nadleznosti bila izvrsna kontrola


nad samim logorima.


Dr Idriz Merdzanic bio je zatocen u Trnopolju, ali mu je pri tom bilo


dozvoljeno da radi u tamosnjoj ambulanti. On je nacinio niz fotografija


pretucenih ljudi koje je pregledao, a ovom prilikom je te fotografije


pokazao i sudu. Svjedok tvrdi da su zrtve zadobile te povrede prilikom


"saslusavanja" koja su odrzavana u laboratoriji pokraj ambulante, odakle


su do Merdzanica dopirali njihovi krici. Takodje je ispricao kako su mu se


u nekoliko navrata zatocenice zalile da su ih silovali srpski vojnici.


Nakon vise takvih prituzbi tokom juna 1992, svjedok je uspio da


izdejstvuje da te zene pregleda srpski ljekar Dusko Ivic, koji je njih oko


desetak prebacio u prijedorsku bolnicu. Ivic je Merdzanicu kasnije


potvrdio da su one zaista bile silovane.


Pocinioci tih zlocina su navodno bili tenkisti koji su logor posjecivali


bez icijeg odobrenja. Nakon sto su saznali da su zene upucene na


zdravstveni pregled, ti vojnici su protestvovali kod komandira logora


Slobodana Kuruzovica, koji je prethodno navodno pokusao da sprijeci takva


zlostavljanja.


Drugom prilikom, Merdzanica je posjetila jedna zena koja nije bila


zatocenica, i koja je jedva hodala. Pozalila mu se da su ju deset dana


silovali vojnici sa srpskog kontrolnog punkta. Nedugo potom, posjetio ga


je jedan srpski porucnik, koji je - u pratnji inspektora u civilu - tragao


za tom zenom. Tvrdili su da bi ona trebalo da svjedoci protiv silovatelja,


ali im Merdzanic nije povjerovao, odbivsi da prizna da ju je vidio.


Policajac ga je potom upozorio da se pricuva, jer ce svi oni koji "rade


protiv Srba" biti likvidirani.


Merdzanic je izjavio da su, tokom vremena, zene i djeca iz logora


Trnopolje uglavnom bili prebacivani sa teritorija pod srpskom kontrolom,


kako bi se oslobodio prostor za nove zatvorenike. Rekao je da je to bio


nacin na koji se postepeno sprovodilo etnicko ciscenje.


Odgovarajuci na pitanja sudija, Merdzanic je rekao da nikad nije bio clan


nijedne politicke stranke, te da zato nije mogao shvatiti zbog cega je


odveden u logor, kao ni zasto su ga njegove srpske komsije preko noci


poceli mrziti. On smatra da su vodeci srpski politicari koristili


propagandu kako bi mobilisali Srbe protiv Hrvata i Muslimana. "Neko je


morao ubijediti mog komsiju Srbina, koji je rodjen kad i ja i s kojim sam


proveo citav zivot, da sam ja njegov neprijatelj i da me treba ubiti. Dan


danas mi nije jasno kako su to uspjeli postici".


I dok je odbrana protestvovala zbog ovakvih licnih komentara, sudija


Volfgang Somburg nije prekidao svjedoka, napominjuci da se tribunal od


ostalih sudova razlikuje upravo po tome sto ima i dodatnu obavezu da


rasvijetli prirodu minulih sukoba, kao i da narodima u Bosni omoguci da


ubuduce zive u miru.


Merdzanic je bio zaposlen u Kozarcu u vrijeme kada su Srbi, 23. maja


1992., poceli da granatiraju to mjesto. Srpske vlasti iz Prijedora su


uputile ultimatum Muslimanima iz Kozarca da predaju svo svoje naoruzanje.


Svjedok je tvrdio da su jedini naoruzani ljudi u Kozarcu pripadali grupi


koju je organizovao Sead Cirkin, ali da su se oni na dan kada je pocelo


granatiranje nalazili izvan mjesta, te da su tu bili prisutni uglavnom


civili.


Granatiranje je trajalo dva dana i prouzrokovalo brojne zrtve. Merdzanic


je ispricao kako je nastojao obezbijediti prevoz ranjenika, te se posluzio


radio-uredjajem koji je pripadao muslimanskim strazarima sa periferije


grada. Medju pacijentima je bilo i dvoje ranjene dece koja su bila na


samrtii, a jedno od njih je bila djevojcica koja je izgubila obje noge.


Posredstvom radio-veze, Merdzanic je cuo glasove sa srpske strane koji su


odbijali da pruze garancije za bezbjedan prolaz ranjenika. Izjavio je da


je s druge strane cak dopirao i smijeh. Uskoro se citav grad predao, a


srpski vojnici su potom sproveli prezivjele u Trnopolje.


U televizijskom intervjuu koji je 1993. dao za stanicu ITN, Stakic je


izjavio da je bilo neophodno da se Muslimanima iz Kozarca obezbijedi


"skloniste" u Trnopolju - kako bi im se pruzila zastita od ekstremista iz


njihovih vlastitih redova, a i zbog toga sto su im kuce bile unistene u


borbama.


Frontline Updates
Support local journalists