IZVJESTAJ IZ REGIJE: MILOSEVICEVI SURADNICI STIZU U HAG?
Postoje nagovjestaji da se Srbija priprema poslati u Hag Miloseviceve poslusnike
IZVJESTAJ IZ REGIJE: MILOSEVICEVI SURADNICI STIZU U HAG?
Postoje nagovjestaji da se Srbija priprema poslati u Hag Miloseviceve poslusnike
U Srbiji je ovog tjedna receno da ce dvojica nekadasnjih Milosevicevih saradnika, Jovica Stanisic i Franko Simatovic - u slucaju da dodje do takvih zahtjeva - biti isporuceni Hagu.
Njih dvojica su, zajedno sa jos oko 1.000 ljudi, uhapseni u velikoj policijskoj operaciji pokrenutoj nakon atentata na premijera Zorana Djindjica.
Djindjicev nasljednik, Zoran Zivkovic, najavio je raskid s dosadasnjom politikom odbijanja izrucenja glavno osumnjiceni, napominjuci da Beograd sa Zapadom zeli sto bolje odnose.
Ministar inozemnih poslova Goran Svilanovic jasno je rekao da ce, ukoliko Hag to bude trazio, Stanisic i Simatovic biti izruceni - cak i usprkos okolnosti da bi obojica mogla biti optuzena i za Djindjicevo ubojstvo.
"Protiv njih sada se vodi postupak zbog sudjelovanja u organiziranom kriminalu i atentatu", kaze Svilanovic. "Ali ukoliko protiv njih bude podignuta optuznica, mi cemo ih - nakon sto bude promijenjen Zakon o suradnji s Haskim tribunalom - sigurno izruciti."
Stanisic, nekadasnji sef tajne policije, i Simatovic bivsi zapovjednik elitne jedinice Ministarstva unutrasnjih poslova (MUP), poznatije kao Crvene beretke - navodno su sudjelovali u zlocinackom poduhvatu, kojim je rukovodio Milosevic i u okviru kojeg su u Bosni i Hrvatskoj, kao i na Kosovu, pocinjeni brojni ratni zlocini.
Medjutim, beogradske izjave otvaraju i pitanje: je li realno ocekivati optuznice protiv spomenutih osoba?
Ne cini se vjerojatnim da je Tribunal protiv njih vec podigao zapecacene - odnosno, tajne - optuznice: da je tako nesto ucinjeno, Stanisic i Simatovic do sada bi vec bili prebaceni u Nizozemsku.
Njihova su imena medjutim bila prilicno cesto spominjana u dosadasnjem toku sudjenja Milosevicu, na kojem se trenutno odvija dokazni postupak optuzbe.
Stanisic je cesto bivao imenovan kao veza izmedju bivseg jugoslavenskog predsjednika i zlocina koje su u Bosni pocinili pripadnici tajne policije i paravojnih jedinica.
A Simatovic je navodjen kao pravi pokretac citavog zlocinackog poduhvata u Hrvatskoj i Bosni, buduci da je kao zapovjednik Crvenih beretki najveci dio vremena provodio na terenu.
Tuzioci Haskog tribunala za sada odbijaju odgovoriti na pitanje hoce li protiv njih dvojice uopce biti podizane optuznice.
Stanisic je uspon doziveo pocetkom devedesetih, kada mu je Milosevic dao zaduzenje da redove vojske ocisti od svih koji se protive srpskom nacionalistickom projektu.
On je i oformio Crvene beretke - kao borbenu jedinicu koja je bila potpuno lojalna Milosevicu i nad kojom vojska (buduci da je bivsi predsjednik oduvijek bio nepovjerljiv prema generalima) nije imala nikakvu kontrolu.
Sto je rat vise odmicao, Stanisicev utjecaj postajao je sve veci.
U jednom kratkom razdoblju, tokom kojeg su srpske snage kontrolirale jednu trecinu Hrvatske i cak cetiri petine Bosne, Srbi su u Stanisicevim ljudima vidreli heroje i patriote.
Izdajnikom je nazivan svakot ko bi se usudio nagovijestiti da su oni pocinili ratne zlocine.
Osim toga, smatra se da je Milosevic Stanisica zapravo zaduzio i za obuzdavanje onih koji su kritizirali njegove poteze - odnosno, za slabljenje opozicije.
Svakodnevno djelovanje Crvenih beretki bilo je pak u nadleznosti Simatovica, njihovog zapovjednika, po nacionalnosti Hrvata.
No, usprkos vlastitoj etnickoj pripadnosti, on je na polozaju zapovjednika Crvenih beretki procvjetao. Ljudi su ga obozavali zbog njegove nemilosrdnosti, a plasili su ga se jer su znali da je blizak sa Stanisicem.
Haski tuzioci tvrde da su Crvene beretke, u vrijeme dok je njima zapovijedao Simatovic, odigrale kljucnu ulogu u naoruzavanju Srba izvan Srbije.
Vjeruje se i da je Simatovic osobno odlucio da nekadasnji placenik, Dragan Vasiljkovic, vrsi obuku srpskih odmetnickih snaga u podrucju Krajine tokom gerilskog rata u Hrvatskoj.
Poznatiji po nadimku Kapetan Dragan, Vasiljkovic je vojni zanat ispekao kao pripadnik francuske Legije stranaca, boreci se na ratistima Angole i Tanzanije.
Zahvaljujuci poziciji koju je zauzimao u zapovjednistvu krajiskih Srba, on je bio jamstvo da ce pobunjenicke snage slijediti Miloseviceva naredjenja, kao i da nece posezati za projektilima "zemlje-zemlja" - barem dok im Beograd tako nesto ne dozvoli.
Stanisic je u jednom trenutku dozivio i uspjeh na medjunarodnoj sceni. Bilo je to u lipnju/junu 1995., kada je vodio pregovore o oslobadjanju 150 pripadnika mirovnih trupa UN-a, koji su bili taoci Radovana Karadzica, lidera bosanskih Srba.
Nakon Stanisiceve intervencije, Plave kacige bile su prebaceni u Srbiju i oslobodjene uz veliku pompu, a sve uz izdasne pohvale inozemnih medija na njegov racun.
On je pak nastupio skromno, rekavsi da su predstavnici Republike Srpske (RS) samo prihvatili Milosevicev poziv na oslobadjanje pripadnika mirovnih trupa, "i time potvrdili svoju spremnost za mirno rjesenje krize".
U tuzilastvu zapravo vjeruju da je Stanisiceva intervencija jasno pokazala da je Milosevic i u Bosni vukao sve konce - te da je otuda on izravno odgovoran za mnoge zlocine koji su se tamo odigrali.
Nekoliko dana nakon raspleta krize s taocima, javnoscu su se pronijele navodne Karadziceve rijeci: "Jovici nisam mogao reci ´ne´."
Sredinom devedesetih Stanisic je bio na vrhuncu svoje moci.
Tajnu sluzbu napustio je 1998. U to vrijeme sve veci uticaj na vodjenje drzavnih poslova ima Miloseviceva supruga (Mira Markovic), dok se na beogradskim ulicama sire protesti protiv njegove vlasti.
I Simatovic je ucinio istu stvar: povukao se s polozaja, da bi se navodno posvetio biznisu i trgovini.
Pocetkom 1998., u vrijeme kada je Milosevic pripremao rat na Kosovu, Stanisic vec uveliko nije bio u zizi zanimanja javnosti.
Medjutim, mediji su mu pripisivali i mnoge zakulisne odluke koje su donesene za vrijeme trajanja rata.
Vjeruje se na primjer da je upravo on smislio strategiju popunjavanja sastava oruzanih snaga - osudjenicima.
Ukoliko bi se pristali boriti, oni bi bili pomilovani, a davana im je i dozvola da pljackaju.
Tokom svrgavanja Milosevica u listopada/oktobru 2000., Crvene beretke su se drzale po strani. Postoje sumnje da su im oni koji su tada preuzeli vlast obecali da nece biti pozivani na odgovornost za zlocine koje su prije toga pocinili.
Medjutim, u studenome/novembru 2001., ta jedinica je - ocito uznemirena time sto je sef tajne policije Goran Petrovic zelio rasvijetli politicka ubojstva iz razdoblja Miloseviceve vladavine - demonstrirala silu u znak protesta protiv Djindjiceve vlade.
Petrovic je bio smijenjen nakon sto se nekoliko stotina Crvenih beretki pojavilo u Beogradu, gdje je organiziran protest za koji se u jednom trenutku cinilo da ce se pretvoriti u drzavni udar.
Neki beogradski novinari smatraju da je pobunu Crvenih beretki, kao i smjenjivanje Petrovica, isposlovao upravo Stanisic.
Nakon njegovog silaska s polozaja, u francuskom dnevnom listu Poan objavljeno je da Stanisic ima "sigurno zivotno osiguranje" - sto je bila aluzija na to da bi, u slucaju bilo kakvih prijetnji, bivsi sef tajne policije mogao otkriti sve sto zna o onome za sta se tereti njegov sef.
U medjuvremenu se mnogo toga promijenilo, ali Beograd jos uvijek ceka da vidi moze li spomenuta "polica osiguranja" biti i unovcena.
Milanka Saponja-Hadzic dopisnica je IWPR-a iz Beograda.
