FRANCUSKI GENERAL UPOZORAVAO NA OPASNOST PADA SREBRENICE

General Filip Morijon (Philippe Morillon) predstavlja u izvjesnom smislu legendarnu licnost iz povijesti jugoslavenskih ratova. Najpoznatiji je po tome sto je osobnom intervencijom 1993. pokusao okoncati opsadu Srebrenice.

Na poziv tuzilastva, Morijon je proteklog tjedna svjedocio na sudjenju Slobodanu Milosevicu.

Bivsi zapovjednik mirovnih trupa Ujedinjenih naroda (UNPROFOR) izjavio je pred sudom da po njegovom misljenju nije sporno da je Milosevic imao znatan utjecaj na vojsku bosanskih Srba, te da je kao tadasnji srpski predsjednik jos 1993. bio svjestan da se u Srebrenici mogu dogoditi upravo onakvi stravicni zlocini kakvi su se kasnije i dogodili.

Izgleda da je generalovo svjedocenje prije svega u skladu sa vjerojatnom namjerom tuzilastva da se usredotoci na onu tocku optuznice koja se tice suucesnistva u genocidu. Za razliku od optuzbe za genocid, optuzba za suucesnistvo ne iziskuje dokaze o postojanju namjere, koje tuzilastvo u dosadasnjem toku procesa – cini se – nije ni uspelo pribaviti.

Da bi dokazali suucesnistvo, tuzioci bi trebalo da pokazu da je Milosevic znao da su oni s kojima je kovao zavjeru, ili koje je u znacajnoj mjeri podrzavao, namjeravali pociniti genocid.

U svom svjedocenju, Morijon je izjavio da je 1993., nakon boravka u Srebrenici, koja se vec tada nalazila pod opsadom, stupio u kontakt s Milosevicem. Smatrao je da je jedino tadasnji srpski predsjednik kadar kontrolirati vojnog zapovjednika bosanskih Srba, generala Ratka Mladica.

Prilikom susreta s Milosevicem, Morijon je zatrazio da uvjeri vojsku bosanskih Srba da omoguci ulazak humanitarnih konvoja u enklavu, kao i izlazak jednog broja ranjenika iz nje. Morijon je potvrdio da je verovao kako jedino Milosevic moze to uciniti, posto je jedino on imao nekakav utjecaj na generala Mladica.

Govoreci o tom utjecaju, Morijon je izgleda vise na umu imao izvjestan stupanj osobnog autoriteta, nego formalnu kontrolu posredstvom vojne zapovjedne strukture. Medjutim, vec i samo postojanje takve moci, koliko god ona bila neformalna, dovoljno je za dokazivanje krivice.

Prilikom spomenutog susreta, Morijon je od srpskog predsjednika zatrazio da mu “pomogne u pokusaju da spase ljude”.

Nedugo potom, snage bosanskih Srba su – prema Morijonovim rijecima – zaista pocele propustati konvoje; takodjer, nekim ranjenicima je bio dozvoljen izlazak iz Srebrenice. Ali je opsada bila nastavljena i u sljedece dvije godine, da bi napokon kulminirala napadom koji je izvrsen u srpnju/julu 1995., kada su Srbi zauzeli enklavu i likvidirali oko 7.000 muskaraca i djecaka.

A kada je tuzilac Dermot Grum (Dermot Groom) od svjedoka zatrazio objasnjenje za strahovanje od takvog scenarija jos tokom 1993., Morijon nije bio u stanju pruziti ga. “Moglo se dogoditi nesto strasno”, rekao je uopceno, isticuci da ce se ono od cega je on tada strahovao zaista i dogoditi dvije godine kasnije, kao i da ga svi ti dogadjaji jos uvijek progone.

Premda Morijon tokom svjedocenja nije posezao za pojmom genocida, tuzioci izgleda namjeravaju dokazati da je Milosevic jos 1993. bio svjestan mogucnosti odigravanja zlocina takvih razmjera, pri cemu ne samo da nije ucinio nista kako bi to sprijecio, nego je nastavio podrzavati i snabdijevati vojsku bosanskih Srba.

Morijon je ukazao na izvjesne situacije u kojima je Milosevic pokazao da je i te kako u stanju kontrolirati rukovodstvo bosanskih Srba.

Spomenute 1993., francuski general je naime od Milosevica zatrazio da zaustavi bombardiranje Sarajeva, sto je on i ucinio. Na sastanku kojem je prisustvovao i tadasnji zapovjednik UNPROFOR-a, general Satis Nambijar (Satish Nambiar), Milosevic je Morijonu obecao da ce iskoristiti vlastiti utjecaj na predsjednika bosanskih Srba Radovana Karadzica kako bi ga nagovorio da zaustavi granatiranje – ali i da ga upozori da ce, ukoliko se artiljerijski napadi ne okoncaju, svojim sunarodnjacima uskratiti svaku daljnjuu podrsku.

I tako je zaista ugovorena obustava vatre; doduse, i ona se, poput nekih kasnijih, pokazala kao privremena.

Tim povodom je general Morijon jos jednom ukazao na Mladica kao glavnog krivca.

Medjutim, protiurjececi svojoj ranijoj izjavi da je Milosevic bio u stanju kontrolirati Mladica, francuski general je rekao kako je po njegovom misljenju Karadzic zaista nastojao zaustaviti bombardiranje, ali da ga je u tome sprecavao vrhovni zapovjednik njegove vojske.

Mladic nije slusao nikoga osim samog sebe, a pogotovo ne Karadzica – rekao je Morijon.

Morijon je Milosevica okrivio da je “pustio pse”, ali je takodjer rekao i da smatra kako je bivsi srpski predsjednik nakon svibnja/maja 1993. izgubio kontrolu nad Mladicem. Tada je naime skupstina bosanskih Srba odbacila takozvani Vens-Ovenov (Vance-Owen) mirovni plan, za koji se predsjednik Srbije inace snazno zalagao.

Tokom unakrsnog ispitivanja, Milosevic se pozvao na izvjestaj glavnog tajnika Ujedinjenih naroda Butrosa Butros-Galija (Boutros Boutros-Gali), kojim Vijece sigurnosti obavijestava da vojska bosanskih Srba “ocigledno” vise nije pod kontrolom Beograda.

Morijonov odgovor bio je da akcent treba stavljiti upravo na rijec “ocigledno”.

Dok je glavni tajnik boravio u Njujorku, Morijon se nalazio na terenu: “Zapravo smo vrlo dobro znali da Beograd i dalje ima utjecaj na Mladica.”

A kada ga je Milosevic upitao koji su, po njegovom misljenju, bili kljucni razlozi za izbijanje jugoslavenskog rata, Morijon je odgovorio: “Povijest ce utvrditi . . . Mislim da je sve pocelo sjecanjima na zlocine iz proslosti i raspirivanjem drevne mrznje, a vi ste netko tko je odgovoran za bujanje tog straha, i za naoruzavanje – i huskanje – onih su kojima su popustile sve kocnice, i koji su se potom razbjesnjeli, da bi se najzad oteli i vasoj kontroli.”

Judith Armatta radi za Koaliciju za medjunarodnu pravdu (www.cij.org) pri Tribunalu u Hagu.