Kosovski preduzetnici u nevoljama

Carinske dazbine i neuspesi u marketingu samo su neki od razloga zasto poslovni ljudi na Kosovu imaju teskoca da opstanu na trzistu.

Kosovski preduzetnici u nevoljama

Carinske dazbine i neuspesi u marketingu samo su neki od razloga zasto poslovni ljudi na Kosovu imaju teskoca da opstanu na trzistu.

Monday, 21 February, 2005

Zijah Lenjani je ocajan covek. “Investirao sam 1,5 milion evra u ovu fabriku”, kaze vlasnik pivare HUGOS u Kamenici, mestu 70 kilometara jugoistocno od Pristine. “To je sve sto sam uspeo da ustedim za 12 godina rada u Svedskoj – ali sada se kajem sto sam to uradio.”


Zbog niza problema, od carinskih dazbina do nedostatka sredstava za marketing, malo je verovatno da ce HUGOS opstati na duzi rok.


Od zavrsetka NATO bombardovanja na Kosovu 1999. godine, cime je ucinjen kraj srpskoj upravi na ovoj teritoriji, lokalna ekonomija je na nizbrdici.


Dolazak politickih sloboda za vecinu Albanaca nije doneo i novi ekonomski osvit. Cak i poljoprivreda – glavni izvor prihoda za ovu nekada ruralnu zajednicu – nalazi se u velikim teskocama.


Inostrani novac stize na Kosovo preko nevladinih organizacija i medjunarodne administracije koja kontrolise ovu teritoriju, ali odmah potom odlazi sa Kosova jer osiromaseni Kosovari trose svoje prihode na uvezenu stranu robu.


Zapanjuijucih 90 procenata robe siroke potrosnje cini roba uvezena iz susednih zemalja, kao sto su Makedonija i Srbija, kao i zapadnoevropskih zemalja.


Lokalni proizvodjaci kazu da su hendikepirani rezimom uvoznih taksi kojima je odredjena pausalna carina od 10 procenata za gotovo sve robe koje se uvoze, od sirovina do gotovih proizvoda.


Lenjani kaze da litar dizela koji na jugu Srbije kosta 0,15 evra njega posle placanja carine kosta 0,70 evra, cime se smanjuje njegov profit. “Dnevno trosim od 480 do 520 litara dizela za proizvodnju piva. Voda je jedina sirovina koju ne moram da uvozim!”


“Na kraju, pivo proizvedeno izvan Kosova kosta manje nego ono koje je proizvedeno ovde.”


Ne slazu se svi da su uvozne takse jedini krivac za ekonomske probleme na Kosovu. “Trgovinska politika za Kosovo 2004”, izvestaj koji su zajednicki sacinile lokalne i medjunarodne finansijske vlasti u aprilu ove godine (Ministarstvo trgovine i industrije i EU segment u okviru UNMIK-a), sadrzi drugacije ocene. “Kosovske unutrasnje i pogranicne takse su medju najnizim u regionu”, kaze se u izvestaju.


Ibrahim Redzepi, lokalni ekonomski analiticar izjavio je da i pored toga sto su uvozne dazbine, kao sto se navodi u izvestaju, nize od onoga sto je uobicajeno u regionu, lokalni proizvodjaci imaju pravo da se zale na njihov neselektivan karakter.


“Carina (od 10 procenata) je ista bez obzira na to da li uvozite flasu piva – ili jecam, koji je osnovna sirovina u pivarstvu”, izjavio je Redzepi za IWPR. Ovaj ekonomista je dodao da takva tarifna stopa obeshrabruje investitore i da bi bilo bolje sasvim ukinuti dazbine na uvoz siovina, da bi se tako podstakla domaca proizvodnja i otvaranje radnih mesta.


“Carinska politika treba da ustanovi razliku izmedju razlicitih vrsta uvezenih roba, bilo da su u pitanju gotovi proizvodi ili sirovine, kao sto je gorivo”, zakljucuje Redzepi.


Formiranje varijabilnih carinskih razreda za uvoznu robu nije jednostavan zadatak, upozoravaju ekonomisti. Andreas Vitkovski, ekonomski savetnik unutar EU Odeljenja za privrednu obnovu unutar UNMIK-a, kaze da bi takav sistem na Kosovu bio skup i tezak za administriranje.


“Mali je broj materijala koji se mogu koristiti iskljucivo za proizvodnju”, upozorava Vitkovski. “Vecina se moze koristiti i za potrosnju. Nije lako osigurati da sirovine budu koriscene samo za lokalnu proizvodnju.”


Beskrupulozni biznismeni bi ubrzo zloupotrebili sistem oslobadjanja od carina, kaze on. Vitkovski je dodao da vlasti vise vole da dazbine naplacuju na granici nego putem poreza na dodatu vrednost, jer je to znatno lakse, uprkos tome sto se na taj nacin carinsko opterecenje prebacuje na proizvodjace umesto na potrosace.


Carinske dazbine obezbedjuju najveci deo kosovskih javnih prihoda i budzeta iz koga se isplacuju lekari, nastavnici i druge javne sluzbe.


Iznos javnih prihoda od poreza naplacenog u zemlji jedva dostize trecinu iznosa prihoda od carina, uglavnom zato sto loklane vlasti nisu ni uvele niti kontrolisale opterecenje porezom na dodatu vrednost za proizvode koji se prodaju na Kosovu. Neuspeh kosovskih privatnih preduzetnika ne moze se svesti samo na problem carina. Proizvodi nemaju uspeha zbog loseg marketinga i rasirene predstave o njihovom losem kvalitetu.


Redzep Zeka, vlasnik kafica XL u centru Pristine, nudi za sankom vise od pet vrsta piva, ali u pitanju su samo uvozne vrste, sa izuzetkom Birra e Pejes, lokalnog piva iz Peci.


Imao je u ponudi i HUGOS kada se to pivo prvi put pojavilo pre nekoliko godina, ali ta vrsta nije stekla popularnost. “Hteo sam da ga zadrzim u ponudi, zato sto je domace i zeleo sam da ga podrzim”, kaze Zeka. “Ali jednostavno se nije prodavalo i morao sam da odustanem”.


Tesko je dokuciti da li su takve predrasude prema domacim proizvodima posledica loseg kvaliteta ili samo mode. Britanske, norveske i svedske jedinice KFOR-a na Kosovu sluze HUGOS u barovima u svojim kasarnama i kazu da je pivo isto kao i pivo bilo kog zapadnoevropskog proizvodjaca.


“Pivo HUGOS je veoma slicno pivu koje pijemo u Svedskoj”, izjavio je kapetan Jesper Lidholm, oficir za kontakte sa javnoscu u svedskoj jedinici KFOR-a.


Drugim recima, nedostatak sredstava i strategije za marketing takodje bi mogao biti jedan od uzroka neuspeha lokalnih poslovnih inicijativa.


Isuf Kiku, direktor hotela “Kristal”, u Gnjilanu, izjavio je da tradicija ima presudnu ulogu u izborima potrosaca, zbog cega pivo “Birra e Pejes”, koje se nalazi na trzistu vec trideset godina, i dalje drzi vodecu poziciju.


“Ispijanje piva je slicno pusenju”, kaze Kiku. “Ako se naviknete na jedan ukus tesko vam je da predjete na drugi. Cak i ako vam ponude novu svetski poznatu marku, drzacete se piva na koje ste navikli.”


Sticanje lojalnosti potrosaca zasnovano na “tradiciji” moze trajati godinama, a proizvodjaci u medjuvremenu moraju pokrivati troskove. Novopridoslice, kao sto je Lenjani, jednostavno ne uspevaju u tome.


Visoki troskovi prozivodnje ispraznili su rezerve gotovog novca pivare HUGOS, tako da nije ostalo sredstava za marketing proizvoda.


Buducnost izgleda sumorno. “Znamo da ne mozemo biti konkurencija za “Birra e Pejes”, kaze Lenjani, “ali cinjenica da je HUGOS imao uspeha kod stranih vojnika pokazuje da zasluzujemo bolje uslove za pristup sirem trzistu.”


Arben Salihu i Muhamet Hajrulahu su polaznici osnovnog novinarskog kursa u organizaciji IWPR-a, koji podzava Organizacija za evropsku bezbednost i saradnju, OEBS.


Frontline Updates
Support local journalists