ANALIZA: Cena priznanja

Strazarima iz Keraterma su, nakon sto su priznali vlastitu odgovornost za neke od zlocina koji su u logoru pocinjeni, ZNACAJNO umanjene zatvorske kazne.

ANALIZA: Cena priznanja

Strazarima iz Keraterma su, nakon sto su priznali vlastitu odgovornost za neke od zlocina koji su u logoru pocinjeni, ZNACAJNO umanjene zatvorske kazne.

Bivsi zatocenici Keraterma, kao i porodice onih koji su ubijeni ili nestali u tom zloglasnom logoru nadomak Prijedora, u severozapadnoj Bosni - izrazili su nezadovoljstvo niskim kaznama na koje su trojica zapovednika logorske straze osudjena zbog zlocina pocinjenih u leto 1992.


Dana 13. novembra 2001, sudija Patrik Robinson je, zakljucujuci sudjenje, izrekao Draganu Kolundziji, Damiru Dosenu i Dusku Sikirici zatvorske kazne u trajanju od tri, pet i 15 godina.


Nakon sto su samo dve sedmice pre toga trojica optuzenih koji su zauzimali slicne pozicije u obliznjem logoru Omarska osudjeni na pet, sest i sedam godina zatvora, presuda u slucaju Keraterm za zrtve I njihove porodice, prema njihovom shvatanju pravde, predstavlja neku vrstu uvrede.


Ova dva slucaja se, medjutim, razlikuju u barem jednoj stvari - koju sudije i optuzba ocito smatraju veoma bitnom. Za razliku od trojke iz Omarske, koja je do samog kraja sudjenja insistirala na svojoj nevinosti, trojka iz Keraterma priznala je svoj deo odgovornosti za zlocine u pomenutom prijedorskom logoru.


Dok je u slucaju Omarska optuzba evidentno zatajila pri dokazivanju komandne odgovornosti Dragoljuba Prcaca, Milojice Kosa i Miroslava Kvocke, u slucaju Keraterm su trojica optuzenih prihvatili da je tokom sudjenja izneto dovoljno dokaza o tome da je njihova pozicija u logoru podrazumevala i znatna ovlascenja.


No, od presudnog znacaja pri odmeravanju visine kazne trojici iz Keraterma bilo je njihovo priznanje da su se u tom logoru tokom leta 1992. zaista dogodili zlocini koji su u optuznicama i navedeni: ubistva, premlacivanja, mucenja, silovanja, seksualni delikti, sikaniranja, ponizavanja i psiholoska zlostavljanja zatocenih bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata.


Takva su priznanja, barem do sada, bila prava retkost u haskim sudnicama, uprkos primamljivoj ponudi koju je, pre vise od pet godina, optuzenima uputio tuzilac. Sredinom 1996. - tokom pred-procesnog saslusanja u postupku protiv Drazena Erdemovica - tuzilac je, naime, izjavio da optuzeni koji budu priznali krivicu i saradjivali sa tuzilastvom mogu da racunaju na znacajan "popust" pri utvrdjivanju kazne: od 50 do 75 odsto.


Posto je priznao da je tokom jula 1995. ucestvovao u streljanju vise od 1000 Muslimana zarobljenih nakon pada Srebrenice (zlocin za koji bi, da mu je sudjeno, najverovatnije bio osudjen na dozivotnu robiju), Erdemovic je dobio maksimalan "popust": osudjen je najpre na 10, a potom - nakon ulozene zalbe - na svega pet godina zatvora.


Uprkos tako primamljivoj ponudi tuzioca - za koju sudije, reklo bi se na osnovu dosadasnje prakse (buduci da tuzilac samo predlaze "popust" koji sudije ne moraju da prihvate), imaju razumevanje - Erdemovic je i posle vise od sest godina ostao jedini optuzeni koji je priznao krivicu vec pri svom prvom pojavljivanju pred sudom. Ali, on je to, zapravo, ucinio jos pre nego sto je dosao u Hag: pricu o streljanju na farmi Branjevo kod Srebrenice Erdemovic je, pod punim imenom i prezimenom, ispricao zapadnim medijima, te tako prakticno sam sebi ispisao optuznicu.


Optuzeni, naravno, imaju pravo da se predomisle i promene svoju prvobitnu izjavu o tome da se ne osecaju krivim.


Tako se, do sada, "predomislilo" pet optuzenih koji su se na prvim pojavljivanjima pred tribunalom izjasnili da nisu krivi. Dvojica (Goran Jelisic i Stevan Todorovic)su to ucinili pre pocetka sudjenja, a trojica (Dusko Sikirica, Damir Dosen i Dragan Kolundzija) pred sam kraj procesa.


Suocen sa dokazima tuzilastva, Jelisic je oktobra 1998. priznao krivicu za 12 od nekoliko desetina ubistava koje je, prema iznetim optuzbama, maja 1992. pocinio u Brckom. Priznanje iznudjeno dokazima i "prociscena" verzija dogadjaja izneta u intervjuima sa istraziteljima, njemu medjutim nisu doneli "popust" pri odmeravanju kazne: osudjen je na 40 godina zatvora, da bi ta kazna potom bila potvrdjena i u zalbenom postupku.


Ostala priznanja postignuta su na temelju "sporazuma o izmeni iskaza" sklopljenih izmedju odbrane i optuzbe. Stevan Todorovic je, posle jednog takvog sporazuma, decembra prosle godine priznao krivicu za progon na politickoj, rasnoj i verskoj osnovi i obecao da ce svedociti protiv svojih bivsih SUoptuzenih u slucaju Bosanski Samac. Nakon sto su odbrana i optuzba sporazumno sudijama predlozile kaznu u trajanju od sedam do 12, on je osudjen na 10 godina zatvora.


Sredinom novembra izrecene su kazne optuzenima koji su se predomislili pred sam kraj sudjenja, nakon zavrsetka dokaznog postupka optuzbe i, nakon sto je i odbrana za dvojicu od njih trojice, okoncala izvodjenje dokaza. Pri tom su sva trojica sa tuzilastvom sklopili "sporazum o izmeni iskaza", u kome su priznali svoj deo odgovornosti za neljudske uslove koji su u leto 1992. godine vladali u logoru Keraterm. Rec je o krivicnim delima koja se kvalifikuju kao zlocini protiv covecnosti (progon na politickoj, rasnoj ili verskoj osnovi), dok je jedan od optuzenih (Dusko Sikirica) priznao i ubistvo koje je licno pocinio.


Obrazlazuci presudu trojici "pokajnika" iz Keraterma, sudija Patrik Robinson se posebno osvrnuo na znacaj koji priznanje krivice ima kao takvo: "Priznanje krivice olaksava rad Tribunala na dva nacina", rekao je on. "Najpre, ukoliko krivicu prizna pre pocetka sudjenja, optuzeni ce Tribunalu ustedeti vreme i napore koje podrazumevaju opsirna istraga i sudjenje".


U slucaju "keratermske trojke", takva je usteda izostala. Tokom 52 radna dana sudjenja, tokom kojeg se pred sudom pojavilo nekoliko desetina svedoka optuzbe i odbrane, potroseni su znacajno vreme i sredstva. No, kako je obrazlazuci presudu za Keraterm istakao sudija Robinson, usteda u vremenu i sredstvima nije jedina korist od prihvatanja krivice.


"Uprkos trenutku u kojem se dogodilo, priznanje je za sudsko vece korisno, buduci da predstavlja neposredan doprinos ispunjenju jednog od osnovnih ciljeva samog Tribunala: naime, utvrdjivanju istine. Kao sto je konstatovano i u slucaju Todorovic, 'priznanje krivice je uvek znacajno radi utvrdjivanja istine u pogledu samog zlocina'.


"U skladu s tim, dok ce za onog optuzenog koji optuzbe prihvati pre pocetka sudjenja biti uobicajen potpuni popust zbog tog priznanja, onaj koji se izjasni kao kriv u bilo kojoj kasnijoj fazi takodje ce zasluziti izvestan popust, premda ne onoliki koliki bi zasluzio da je do priznanja doslo pre pocetka sudjenja".


Najveci - i, kako ga je opisao sudija Robinson, "skoro potpuni" - popust zbog priznanja krivice dobio je Dragan Kolundzija, koji se na priznanje odlucio pre pocetka dokaznog postupka odbrane. Vece je uz to, kako se navodi u presudi, "saslusalo i dovoljno dokaza o tome da je Kolundzija nastojao da mnogim zatocenicima olaksa surove uslove zivota u logoru Keraterm". On je, stoga, osudjen na tri godine zatvora, pa ce - posto je u njoj proveo vec skoro dve i po godine - pocetkom decembra napustio Pritvorsku jedinicu Tribunala.


Damir Dosen, koji je imao ista ovlascenja kao i Kolundzija (komandir strazarske smene), i za koga je takodje potvrdjeno da je "cesto doprinosio poboljsanju uzasnih uslova koji su vladali u logoru Keraterm", osudjen je na pet godina zatvora. Popust na kaznu u njegovom slucaju je nesto manji, buduci da se on na priznanje odlucio tek nakon sto je njegova odbrana privela kraju svoj dokazni postupak.


Konacno, Dusko Sikirica - koji je priznao da je bio sef obezbedjenja logora Keraterm - osudjen je na 15 godina zatvora. Polozaj koji je zauzimao tretira se kao jedna od otezavajucih okolnosti, dok je sam Sikirica osim toga priznao i da je licno - metkom u glavu - ubio jednog zatocenika. Izricuci mu kaznu, sudije su posebno naglasile kako bi "da Sikirica nije priznao krivicu, pod ovim okolnostima, bez obzira na zakasnelost samog priznanja, on dobio mnogo duzu kaznu".


Mada zbog zakasnelog priznanja nije postignuta usteda vremena i sredstava, Tribunal ce - zahvaljujuci cinjenici da sepresuda zasniva na priznanju optuzenih - ipak, ostvariti dvostruku naknadnu ustedu . Kao prvo, odbrana i optuzba su se obavezale da nece ulagati zalbe na kazne ukoliko one budu unutar raspona koji su zajednicki predlozile sudijama: tri do pet godina za Kolundziju, pet do sedam godina za Dosena i 10 do 17 godina za Sikiricu. Buduci da kazne i jesu unutar tih okvira, sudjenje za Keraterm ulazi u istoriju kao prvo sudjenje pred Tribunalom koje nece imati i svoj nastavak pred zalbenim vecem.


Druga usteda mogla bi da bude jos znacajnija. U godinama koje dolaze, pred Tribunalom ce se odrzati jos najmanje sest sudjenja na kojima ce, u razlicitoj meri, biti reci o zlocinima koji su tokom leta 1992. pocinjeni u Keratermu i ostalim prijedorskim logorima. neljudski uslovi u Keratermu - koji se pravno kvalifikuju kao zlocin protiv covecnosti - su ovom presudom postali postali takozvana "presudjena cinjenica", koja se na predstojecim sudjenjima vise ne mora iscrpno dokazivati.


Pored vec osudjene trojke, istom optuznicom za zlocine u logoru Keraterm optuzeni su i braca Predrag i Nenad Banovic (koji su se nedavno, nakon hapsenja i transfera u hag, izjasnili da "nisu krivi"), dok se Dragan Fustar i Dusan Knezevic jos uvek nalaze u bekstvu.


Presuda za keraterm uticace i na postupak koji se vodi protiv Milomira Stakica, bivseg predsednika srpskog Kriznog staba za Prijedor, koji je organizovao logore i upravljao njihovim funkcionisanje. To sudjenje bi trebalo da zapocne u februaru 2002.


Neljudski uslovi u Keratermu i ostalim zloglasnim prijedorskim logorima takodje ce biti sastavni deo dokaznog postupka optuzbe na predstojecim sudjenjima Radoslavu Brdjaninu i generalu Momiru Talicu (optuzenima za genocid na podrucju Bosanske Krajine), kao i Momcilu Krajisniku i Biljani Plavsic, koji su - poput Radovana Karadzica i Ratka Mladica - optuzeni za genocid u Bosni. Zlocini pocinjeni u Keratermu, Omarskoj i Trnopolju pominju se u svakoj od tih optuznica.


Konacno, logor Keraterm i drugi bosanski logori pomenuti su i u bosanskoj optuznici protiv najvaznijeg od svih optuzenih - a to je, naravno, bivsi jugoslovenski predsednik Slobodan Milosevic.


Mirko Klarin je visi urednik IWPR za pitanja Tribunala za ratne zlocine i glavni urednik novinske agencije SENSE.


Frontline Updates
Support local journalists