Višegrad Poriče Jezivu Prošlost

Na pitanje da li zna šta se u Višegradu dešavalo tokom rata, konobarica se umjesto odgovora samo namrštila.

Ona ne zna ništa, kaže nam prekrstivši ruke, dok joj pogled nervozno luta po praznom, neosvijetljenom hotelskom kafeu. I dodaje kako tada nije živjela ovde.

Čini se da je to raširena pojava u ovom istočnobosanskom gradu.

Smješten u brdima i ponosan na svoj otomanski kameni most – koji se veličanstveno izvija nad smaragdnom rijekom Drinom – Višegrad teško da bi mogao biti slikovitiji.

Ali prirodne ljepote grada i okoline u oštroj su suprotnosti sa užasom koji je ovo područje zadesio u ljeto 1992. godine, kada su pripadnici paravojnih formacija bosanskih Srba sproveli kampanju nasilja sa ciljem protjerivanja bosanskih Muslimana, tj. Bošnjaka.

Tog ljeta je – kako su potvrdili mnogi svjedoci na suđenjima u Haškom tribunalu – drevni most (koji je pod zaštitom UNESCO-a) bio poprište egzekucija bošnjačkih muškaraca, žena i dece, čija su tijela – često i usred dana – bacana u rijeku.

Trenutno je pred Haškim tribunalom u toku suđenje rođacima Milanu i Sredoju Lukiću – bosanskim Srbima koji se terete za brojna zvjerstva počinjena u to vrijeme.

Oni tvrde da su nevini, a optuženi su da su 140 bošnjačkih muškaraca, žena i djece zabarikadirali u kuće i žive spalili.

Mitra Vasiljevića, saradnika Milana Lukića, Tribunal je 2002. osudio na 20 godina zatvora, zbog toga što je pomogao i podsticao ubistvo sedmorice Bošnjaka u Višegradu.

U presudi koja je tom prilikom izrečena, sudije su napisale i da je Višegrad bio podvrgnut „jednoj od najobuhvatnijih i najnemilosrdnijih kampanja etničkog čišćenja sprovedenih tokom bosanskog sukoba“. Dodali su i to da nijedan bosanski grad, izuzev Srebrenice, nije pretrpio drastičniju promjenu etničkog sastava.

Prije rata su, od ukupno 20,000 stanovnika Višegrada, 60 procenata činili Bošnjaci. Do sada se tek nekolicina preživjelih vratila u grad koji je gotovo u potpunosti postao srpski.

Višegradska pogubljenja pominju se i u prvoj tački optužnice za genocid protiv Radovana Karadžića, bivšeg predsjednika bosanskih Srba, koji je u julu uhapšen poslije 13 godina provedenih u bjekstvu.

TVRDNJE O HOTELU KAO POPRIŠTU ZVJERSTAVA

Hotel i banjsko lječilište Vilina Vlas, gdje radi i konobarica koja se obrecnula na pitanje o ratnim zločinima, nalazi se nedaleko od centra grada i okružen je šumom i strmom, šljunkom prekrivenom jarugom. Na veb-sajtu hotela reklamira se ljekovitost banjskih voda, a pohvalno se govori i o velikom hotelskom restoranu, navodno savršenom za poslovne ručkove.

Na temelju takvog opisa niko ne bi mogao ni pomisliti da je Vilina Vlas tokom rata bila korištena u sasvim druge svrhe.

Prema navodima iz tužiočevog pred-procesnog podneska u slučaju Lukić, Vilinu Vlas su „Milan Lukić i pripadnici njegove paravojne jedinice koristili za pritvaranje i saslušavanje muslimanskih civila, kao i za silovanje i seksualno porobljavanje muslimanskih djevojaka i djevojčica“.

Pomenuti događaji, uključujući i navode o silovanjima, nisu uvršteni u konačnu verziju optužnice protiv Lukića. Stoga za njih mora važiti pretpostavka o njegovoj nevinosti.

Međutim, postoji veliki broj izvještaja iz kojih se vidi da se u Vilinoj Vlasi zaista dešavalo nešto užasno. Navodna zlostavljanja – koja su još 1993. dokumentovale Ujedinjene nacije, Amnesti Internešenel (Amnesty International) i strani novinari – bila su toliko surova da su, kako se tvrdi, neke žene izvršile samoubistvo, skačući kroz prozor sa drugog ili trećeg sprata. Tvrdi se i da ih je više stotina danima i nedeljama držano u hotelskim sobama, gde su navodno brutalno silovane, sakaćene, a često i ubijane.

U jednoj od brojnih izjava koje je prikupio sarajevski Istraživačko-dokumentacioni centar (IDC), neimenovana Bošnjakinja govorila je o tome kako ju je mučio Srbin koji ju je doveo u hotel.

„Tog dana me je silovao od 12.00 do 21.00 sat. Sve vrijeme je u ruci, ili nadohvat ruke, držao nož“, kazala je ona.

Nekolicina preživjelih žena odbile su da nam daju izjavu, tvrdeći da i razgovor o tome za njih predstavlja traumu.

Ovih dana u Vilinoj Vlasi borave stariji posjetioci, koji se kupaju u ljekovitim vodama. U samom hotelu, na većini prozora spuštene su teške zavjese, a u zraku se osjeća dim od cigareta. Namještaj u holu i kafeu je tamno crven, ali pohaban i propao.

Sredovječna srpska konobarica, koja je očigledno bila uznemirena zbog pitanja o prošlosti hotela, polako se niz stepenice uputila ka holu. Pojavila se nekoliko trenutaka kasnije u pratnji vitkog muškarca, koji je sjeo i nekoliko minuta posmatrao jedine goste u kafeu. Ubrzo mu se u tome pridružio i jedan krupniji čovjek.

Svi pokušaji da razgovaramo sa osobljem Viline Vlasi završili su se na isti način – navodno niko ne zna šta se na ovom mjestu dešavalo za vrijeme rata.

Ne znamo da li su sadašnji zaposlenici u Vilinoj Vlasi tu radili i početkom devedesetih, ali ipak smo im se obratili, jer se i od njih – kao i od ostalih stanovnika ovog gradića – moglo očekivati da imaju bar neko sjećanje na skorašnju istoriju, te da – s obzirom na m,esto gdje rade – znaju i za priče koje se odnose na sam hotel.

„Višegrad je mali grad. Nije moguće da ne znaju“, kaže Mirsada Tabaković, Bošnjakinja koja je iz Višegrada pobjegla u junu 1992. Ona se pridružila novinarima IWPR-a u Vilinoj Vlasi, i prisustvovala je susretima sa hotelskim osobljem.

Tabakovićeva danas živi u Sarajevu, gdje radi u centru za pružanje pomoći žrtvama silovanja. Pomagala je i u prikupljanju izjava velikog broja onih koji su preživjeli navodna zlostavljanja u Vilinoj Vlasi.

„Oni su u užasnom stanju“, kaže ona. „Pate od depresije i post-traumatskog stresnog poremećaja. Većina nije u stanju da vodi normalan život.“

I sama Tabakovićeva je preživjela traumu.

Na dan povlačenja tadašnje jugoslovenske vojske iz Bosne – 19. maja 1992. – vojnici sa srpskim akcentom su se pojavili na njenim vratima, da bi joj zatim – kako kaže – odveli muža, zeta i svekra. Nikoga od njih više nikada nije vidjela živog.

Tabakovićeva se u Višegradu skrivala kod svoje prijateljice srpske nacionalnosti, sve dok joj 14. juna iste godine nije omogućeno da u organizovanom konvoju napusti grad. Tijelo njenog supruga nađeno je osam godina kasnije, u jednoj masovnoj grobnici.

Tabakovićeva sa lica sklanja pramen plave kose i osvrće se po trpezariji – iza aparata za espresso vidi konobaricu zamrznutog izraza lica, dvojicu menadžera koji puše, starije goste u trenerkama koji se penju uz stepenice i pogled joj se zaustavlja na napola pojedenom kolaču u starinskom frižideru.

„Kako se ovi ljudi mogu ponašati kao da se ovdje ništa nije desilo?“, pita s nevjericom.

Boravak na mjestima poput Viline Vlasi očito predstavlja mučno iskustvo za Tabakovićevu, koja se, umjesto da pije kafu, vrpolji na stolici.

„Gledala sam te zidove razmišljajući o tome koliko će bolnih i neizgovorenih priča oni nastaviti da kriju“, rekla nam je kasnije. „Čuli smo mnogo toga o onome što se dešavalo u Vilinoj Vlasi, ali toliko je toga što još nismo čuli, pogotovo zato što su odlučili da u optužnicu protiv [Milana] Lukića ne uključe silovanje.“

IWPR je u julu izvijestio o tome kako je odluka da se Milan Lukić ne optuži za silovanje izazvala gnjev i zaprepaštenje među žrtvama i u nevladinom sektoru (Vidi: Slučaj Lukić: Odluka Suda Izaziva Negodovanje).

Tadašnja glavna tužiteljica Haškog tribunala, Karla del Ponte (Carla Del Ponte), izostavila je te optužbe u nastojanju da ubrza suđenje, budući da se na Tribunal vrši pritisak da sve slučajeve okonča prije isteka 2009. godine.

Del Ponteova se sa pomenute funkcije povukla krajem 2007. godine; tužilaštvo je optužbe za silovanje ponovo podnijelo tek u junu 2008., svega mjesec dana uoči početka suđenja. Sudije su ocijenile da je taj podnesak stigao kasno, pa je suđenje počelo bez ikakvih izmjena u optužnici.

„MI NIŠTA NE ZNAMO“

Pojava da se ljudi ponašaju kao da se ništa nije dogodilo, ili tvrde da ništa ne znaju, nije ograničena samo na Vilinu Vlas.

U uskoj, hladnoj prostoriji u centru Višegrada, nekoliko pripadnika desničarskog Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), okupili su se oko dugačkog stola. Namjera im je bila da razgovaraju o ekonomskim problemima koji muče grad, kao i o planovima za porast zaposlenosti i razvoj turizma.

„Mnogo očekujemo od turizma“, kaže Brane Topalović, lokalni lider SNSD-a sa naočalama i sijedom kosom. „Imamo banju, Vilinu Vlas. Očekujemo proširenje njenog kapaciteta, a postoje i planovi o izgradnji još jednog hotela i bazena.“

Na postavljeno pitanje, Topalović odgovara da ne zna za silovanja i ubistva koja su tokom rata navodno počinjena u Vilinoj Vlasi – hotelu koji je, inače, u državnom vlasništvu.

„Vidite, ja ni danas ne znam šta se dešavalo u Višegradu“, kaže on, naglašavajući da se ovdje doselio tek 1996. „Znam samo ono što su mi ljudi rekli.“

A to je?

„Neki pričaju jedno, a drugi nešto sasvim drugo“, kaže on, naizgled sve nervozniji. Dodaje i da ne prati suđenja u Haškom tribunalu, ali da se sa Milanom Lukićem sreo 1996.

„[Milan] je izgledao kao naočit momak“, kaže on. „Tada nije imao nikakvih problema sa zakonom.“

Drugi član SNSD-a, stariji čovjek u plavoj jakni, klima glavom u znak potvrde, prije nego što počinje priču o „muslimanskim ekstremistima“ – koji su, po njegovim riječima, započeli sukob.

„Propaganda tvrdi da je ovdje ubijeno 3,000 Muslimana“, kaže on. „Garantujem da je to laž. Ono što se ovde desilo je građanski rat.“

U raspravi koja je potom uslijedila postalo je jasno: niko za stolom ne zna šta se događalo tokom ljeta 1992., jer su svi živjeli negdje drugdje, ili su već bili napustili ovo područje. Kažu i da sami nisu vidjeli nikakve zločine, te da stoga vjeruju kako su priče o zvjerstvima puke glasine.

A da li misle da su i priče o onome što se desilo u Vilinoj Vlasi samo glasine?

„Ne znam“, odgovara stranački lider Topalović.

U tom trenutku u razgovor se umiješao sredovječni muškarac, koji je do tada nijemo sjedio u dnu prostorije. Činilo se da mu je neprijatno zbog izjava njegovih prijatelja, pa je pokušao pojasniti neke stvari.

Čedomir Guzina je odrastao u Sarajevu, a tokom opsade tog grada – koja je trajala 44 mjeseca – bio je pripadnik vojske bosanskih Srba. Po okončanju rata dolazi u Višegrad, gdje naredne četiri godine – zajedno sa ostalim Srbima koji su napustili druge gradove – živi u Vilinoj Vlasi.

„Nikada niko nije pomenuo te zločine o kojima ljudi sada govore“, kaže Guzina. „Čuo sam da ljudi o tome govore tek pošto je Milan Lukić otišao iz grada, nakon što je izdat nalog za njegovo hapšenje. Možda ljudi koji su [u to vrijeme] bili sa njim znaju više, ali niko ne priča o tome i mi ne znamo ništa.“

Visoki mladić u teksasu i bijelom džemperu, Darko Andrić, sjedio je i napeto slušao Guzinine riječi. Za vrijeme rata je bio dijete i kaže da je njegova porodica iz Višegrada otišla u proljeće 1992.

„Čak i da se ovdje nešto dogodilo, niko ne zna za to“, kaže on. „Zato je glupo što postavljate ta pitanja. Čuo sam da je ovdje [u Vilinoj Vlasi] tokom rata bila nekakva bolnica. Kažu da voda ima iscjeliteljsku moć. Ovdje su boravili ranjenici i ljekari su brinuli o njima . . . stotine ljudi je spašeno. Ko zna koliko je amputacija ovdje izvršeno?“

Stručnjaci tvrde da je ova vrsta poricanja veoma česta – pa čak i očekivana – nakon zlodjela koja su počinjena nad civilnim stanovništvom.

„Zbog toga što osjećate da ste krivi za ono što je vaša grupa učinila drugoj grupi, vi na kraju to ne želite da priznate. To utiče na vas“, izjavio je za IWPR antropolog Gregori Stenton (Gregory Stanton), osnivač i predsjednik međunarodne organizacije Dženosajd Voč (Genocide Watch). Stenton je svojevremeno radio i za američki Stejt Department, a doprinio je i izradi rezolucije Ujedinjenih nacija o osnivanju tribunala za ratne zločine počinjene u Ruandi.

Njemačkoj je, na primjer, bilo potrebno više od 20 godina da bi počela izlaziti na kraj sa holokaustom – objašnjava Stenton.

Iako je rat u Bosni zvanično okončan prije 13 godina, neki posmatrači slute da će, pogotovo Srbima, trebati još dosta vremena prije nego što počnu da se suočavaju sa vlastitom ulogom u počinjenim zlodjelima, pogotovo kada je u pitanju zločin silovanja.

„Postoje muškarci koji će prije priznati da su počinili zločine protiv čovječnosti nego silovanje“, kaže Sara Šarat (Sara Sharratt), koja je kao klinički psiholog tokom posljednje tri godine bila jedan od rukovodilaca projekta posvećenog ženama koje pred Haškim tribunalom i bosanskim sudovima svjedoče o seksualnom nasilju.

„Češća su priznanja po velikim gradovima, ali skoro nigdje ih nema u potrebnoj mjeri“, izjavila je ona za IWPR. „Imam osjećaj da se to neće desiti ni u bliskoj budućnosti . . . Nije bilo značajnijeg napretka.“

Drugi pak kažu kako jedan dio problema proističe i iz opšte atmosfere poricanja koja je još uvijek prisutna u srpskom dijelu Bosne – Republici Srpskoj (RS) – pa i samoj Srbiji.

Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog komiteta za zaštitu ljudskih prava u Srbiji, kaže da su u Srbiji tokom rata mediji u ogromnoj mjeri širili prosrpsku, odnosno antibošnjačku propagandu.

„Bio je to preventivni rat protiv genocidnih [bošnjačkih] snaga – mediji su to tako predstavili“, kaže ona.

Čak i sada – po njenim riječima – mnogi Srbi se opiru suočavanju sa onim što se desilo tokom rata, i čini se da su zadovoljni time da „istoriji“ prepuste da utvrdi šta se desilo.

Uobičajena fraza koja se u Srbiji i danas ponavlja glasi „istorija će pokazati šta se dogodilo“, kaže ona. To je ono što sve vrijeme čujete, čak i u medijima.“

„Ali šta je istorija?“, pita Biserko. „Proticanje vremena?“

OSUMNJIČENI NAVODNO ŽIVE U GRADU

Sjedeći u jednom kafiću na otvorenom, kraj same Drine, jedan bosanski Srbin pali cigaretu i pokazuje u pravcu starog, otomanskog mosta.

„Pogledaj, ovaj most je sagrađen 1571.“, kaže on. „Ovdje je [u ratu] ubijeno onoliko ljudi koliko ima cigli u mostu. To je veliko groblje.“

A trenutak kasnije, dodaje: „Nikada ne prelazim taj most. Koristim onaj drugi da bih otišao na posao.“

Ovaj čovjek, koji je u Višegradu živio i tokom ljeta 1992., a nastavio je da živi i do danas, kaže kako je tog ljeta, kada bi se Drina do kraja napunila tijelima, neko u određeno vrijeme dizao branu kako bi ih voda mogla odnijeti.

Pristao je da govori za IWPR pod uslovom da mu ne otkrijemo ime, jer strahuje da bi zbog toga mogao biti kažnjen. Dok priča, povremeno se osvrće da vidi da li ga neko posmatra. Ovdje ljudi ne pričaju o ratu.

Mnogim stanovnicima su, objašnjava on, nuđene velike svote novca samo da bi šutjeli, pogotovo otkako se zna da neki osumnjičeni – pa čak i osuđeni – ratni zločinci žive u gradu.

Jedan od onih koji se poimence spominju je i Oliver Krsmanović, bivši saradnik Milana Lukića. Obojicu je 2003. krivični sud u Beogradu u odsustvu osudio na 20 godina zatvora.

Lukić i Krsmanović su, zajedno sa još dvije osobe, osuđeni za otmicu 16 Bošnjaka iz autobusa, koja se 22. oktobra 1992. dogodila u srbijanskom pograničnom gradu Sjeverinu. Kidnapovani ljudi su odvedeni u Višegrad, gdje su mučeni, a potom – kako su naveli tužioci – i pogubljeni na obali Drine. Njihovi posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni.

Predstavnica za štampu beogradskog ureda tužioca za ratne zločine, Jasna Šarčević-Janković, potvrdila je da je Krsmanović još uvijek na slobodi. Ona kaže i da njen ured ne raspolaže nikakvim novim informacijama o tome gdje on boravi, te da je policija dužna da ga uhvati.

No, stanovnik Višegrada sa kojim je IWPR razgovarao tvrdi kako tačno zna gdje se Krsmanović skriva.

„Olivera Krsmanovića sam vidio prekjuče“, kaže on. „Godinama nije napuštao svoju kuću. Ako žele da ga uhapse, trebali bi doći kod mene, i ja ću im pomoći da se po noći prikradu njegovoj kući. Garantujem da će ga zateći u njegovoj sobi.“

Nakon što je popio gutljaj espresa, on kaže i kako ne zna zbog čega Krsmanović nije uhapšen, pošto njegovo prebivalište za grad predstavlja javnu tajnu.

Upitan da li ga optrećuje ono čemu je bio svjedok, naš sagovornik na trenutak oklijeva da odgovori.

„Prve godine [po završetku rata] nisam mogao da spavam“, kaže on. „Uzimao sam pilule za spavanje. Ali nikada nisam nikome naudio i mislim da sam mnogo učinio da pomognem.“

U nekoliko navrata je, kako kaže, u svojoj kući krio bošnjačku djecu sve dok ne bi došao u priliku da ih prebaci na teritoriju pod bošnjačkom kontrolom.

I dok sjedi u žutoj restoranskoj fotelji, u njemu se smjenjuju strah da će biti otkriven i odlučnost da o svemu govori otvoreno.

„Ne bojim se“, kaže on. „Mogu mi raditi šta god žele. Tri hiljade ubijenih ljudi su mi važniji.“

Rachel Irwin izvještava za IWPR iz Haga. Edina Bećirević je docent na Univerzitetu u Sarajevu.