Sudjenje Milosevicu: priprema pozornice za radikalne promjene
Prijatelji suda i tuzilastvo pripremaju teren za donosenje dalekoseznih sudskih odluka
Sudjenje Milosevicu: priprema pozornice za radikalne promjene
Prijatelji suda i tuzilastvo pripremaju teren za donosenje dalekoseznih sudskih odluka
Ovog se tjedna desilo nesto neocekivano: bivsi jugoslavenski predsjednik Slobodan Milosevic prvi put se suglasio s tuziocima Haskog tribunala oko necega sto se tice njegovog slucaja. Naime, obje strane su 27. srpnaj/jula izrazile zelju da se mamutski sudski proces i ubuduce odvija simultano po sve tri optuznice koje su protiv Milosevica podignute, i koje se odnose na dogadjaje u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu.
Tuzioci su, medjutim, istovremeno insistirali i na tome da su pogorsano zdravstveno stanje optuzenika i njegovo odbijanje da imenuje advokata, a ne obim ili slozenost objedinjenih optuznica, stvarni razlozi usporavanja sudskog procesa. Oni su jos jednom pozvali suce da bivsem jugoslavenskom predsjedniku odrede advokata i preporucili im da tom zastupniku dozvole da vodi postupak obrane na nacin koji se njemu ili njoj cini najprikladnijim.
Spomenuti stavovi uneseni su i u mnostvo dokumenata – koji su ovog tjedna podnijeti sudu, a potom i prezentirani javnosti – cime je sucima pripremljen teren za uvodjenje radikalnih promjena u ovaj proces koji se, izgleda, umnogome oteo kontroli. To su ujedno i za sada najsnazniji nagovestaji da ce te dalekosezne promjene vjerojatno biti uvedene uskoro – mozda cak tokom ljetnje pauze, koja bi trebalo da pocne sljedeceg tjedna.
Promatraci su suglasni da bi suci prije donosenja odluka mogli zatraziti jos neke dokumente – kao sto su sluzbene pisane reakcije Milosevica i “prijatelja suda” (amici curiae) na tuziocev posljednji podnesak u kojem se insistira na imenovanju branioca. No, sudsko vijece nema nikakvu obavezu da tako nesto ucini; ocekivane odluke mogu biti usvojene i na temelju dokumenata kojima ono vec raspolaze.
Stavovi tuzilastva o ulozi advokata kojeg bi optuzenome trebalo nametnuti ili dodijeliti zasigurno ce razbjesniti Milosevica, koji je dokazni postupak obrane na ovom sudjenju namjeravao iskoristi tako sto ce osobno iznijeti ono sto on sam naziva “istinitom verzijom dogadjaja” koji su se odigrali u bivsoj Jugoslaviji.
Ipak, 27. srpnja/jula tuzioci i Milosevic bili su nedvosmisleno suglasni barem oko jedne stvari: da se ne slazu s prijedlogom koji su suci iznijeli prehodnog tjedna, a po kojem bi neka ili neke od tri optuznice po kojima mu se trenutno sudi trebalo da budu posebno razmatrane.
Buduci da ne priznaje Tribunal i da se s njim ne upusta u pisanu komunikaciju, Milosevic svoje neslaganje nije neposredno izrazio. Umjesto toga, on je o prigovorima koje ima obavijestio prijatelje suda, i to posredstvom svojih pravnih pomocnika. Amici curiae su potom izasli s vlastitim podneskom, u kojem su uzeli u obzir i Miloseviceve stavove.
Ima neke ironije u cinjenici da prijatelji suda i tuzioci zastupaju umnogome iste stavove kada je rijec o tome zbog cega ne bi trebalo odvajati optuznice.
I jedni i drugi polaze od toga da je Milosevic vec pripremio dokazni postupak obrane na temelju triju optuznica po kojima mu se do sada sudilo, te konstatiraju da bi reorganizacija sudjenja i sama iziskivala vrijeme i da bi vjerojatno dovela do novih odlaganja (umjesto ubrzanja) procesa koji vec traje dvije i po godine.
Takodje su suglasni i da ce, ukoliko se u sljedecoj fazi proces bude ticao samo jedne od optuznica koje su protiv njega podignute, Milosevic biti ostecen zbog toga sto su suci vec upoznati s dokazima protiv njega koji se odnose na ostale optuznice. I tuzioci i amici curie su u tom smislu istakli da suci nece biti u stanju istisnuti potonje dokaze iz svog pamcenja. A Milosevicu u tom slucaju ne bi bila pruzena prilika da ih ospori.
Razdvajanjem optuznica bi se, prema tvrdnji prijatelja suda, desilo zapravo sljedece: “Optuzenom bi prakticno bila uskracena prilika da se punom snagom suprotstavi optuzbama koje su protiv njega podnesene.”
No, optuzba je iznijela jos neke teze, koje se znacajno kose s opcim vjerovanjem da je sudjenje Milosevicu dovedeno u pitanje, i kojima se pokrece rasprava o tome moze li sudjenje samo po sebi biti i prece od donosenja presude.
Suci su raspravu o razdvajanju optuznica otvorili u nastojanju da ispitaju sve mogucnosti koje im stoje na raspolaganju kako bi se to dugo i slozeno sudjenje sto prije privelo kraju.
Sudski proces protiv Milosevica poslednjih mjeseci tece otezano zbog sve losijeg zdravstvenog stanja optuzenika – koji inace pati od visokog krvnog tlaka, sto ga je omelo u pripremanju obrane i dovelo do visestrukog odlaganja pocetka drugog dijela procesa.
Razdvajanje optuznica bilo je jedna od mjera koje su suci razmatrali u sklopu svog nastojanja da se optuzeniku smanji broj radnih sati, a da se ujedno i osigura izricanje barem jedne presude u relativno bliskoj buducnosti.
Tuzilastvo pak smatra da Milosevicevo zdravlje ne bi trebalo utjecati na to po kojim ce mu se optuznicama suditi.
Povrh svega, tvrde oni, njegovo je naruseno zdravlje umnogome u njegovim rukama, i predstavlja posljedicu preopterecenosti radom na vlastitoj obrani.
Ali, nijedan od tih problema ne bi trebalo da “odvrati vijece od toga da pravednu presudu po sve tri optuznice podari citavom svijetu, kao i samim zrtvama zlocina pocinjenih u sva tri rata”.
Tuzilastvo je odbacilo neizrecenu primjedbu po kojoj je rasprava o razdvajanju postupaka pokrenuta uslijed strahovanja sudskog vijeca da na sudjenju Milosevicu mozda nikada nece ni biti nikakvih zakljucaka – s obzirom da optuzenikovo zdravlje i vremenska i financijska ogranicenja Tribunala “rade” protiv toga.
Tuzioci su, naprotiv, istakli kako bi “takav pristup bio preuranjen i izazvan spekulacijama, te prekomjernim vodjenjem racuna o vanjskom utisku, umjesto o samoj realnosti”.
Istovremeno, oni su prvi put otvoreno iznijeli stav da je – cak i nezavisno od toga sto postoji rizik da sudjenje nece biti nikada privedeno kraju – sam proces sudjenja Milosevicu zapravo mnogo vazniji od svake nepotpune presude koja bi mu eventualno bila izrecena.
“Mnogo je vaznije da se optuzeniku, sve dok okolnosti to dozvoljavaju, sudi na pravi nacin i javno, umjesto da se dodje do nekakvog zakljucka koji bi uvijek mogao biti opisivan kao posljedica ´jurnjave za pravdom´”, rekli su oni.
“Razdvojiti . . . optuznice i preuzeti rizik . . . privodjenja kraju samo jednog dijela slucaja, znacilo bi ostaviti neistrazeno citavo more dokaza koje je od neizmjerne vaznosti za sve ljude koji danas zive na podrucju bivse Jugoslavije.”
Tuzilastvo i prijatelji suda nisu suglasni koja bi optuznica prvo trebalo da bude razmatrana ukoliko bi bila donesena odluka o njihovom razdvajanju. Amici curiae preporucili su sudu da pocne s kosovskom optuznicom, posto je ona bila prva potvrdjena od strane Tribunala, i posto jedino ona pokriva dogadjaje u kojima je Milosevic i “de jure” i “de facto” imao kontrolu nad jugoslavenskim oruzanim snagama.
Tuzilastvo se, medjutim, uzdrzalo od bilo kakvih jasnih preporuka, ali je nagovijestilo kako smatra da bi za obranu bilo prikladnije da sa izvodjenjem dokaza otpocne kronoloski – dakle, od Hrvatske i Bosne.
Pritom, tuzilac smatra da odlaganjima nije uzrok slozenost optuznica, nego Milosevicevo uporno insistiranje da se sam brani. Tako je tuzilastvo i ovog tjedna, po tko zna koji put, ponovilo svoj stav da je u nastavku sudjenja bivsem jugoslavenskom predsjedniku neophodno odrediti advokata.
Osim optuzenikovog narusenog zdravlja, tuzilastvo je navelo jos jedan razlog zbog kojeg bi Milosevicu trebalo dodijeliti branioca: vjerojatnoca da ce optuzeni pokusati “preoteti” sudjenje kako bi ga “iskoristio u vlastite politicke svrhe”.
Od samog pocetka sudjenja, Miloseviceva obrana ima umnogome politicki karakter; svi su izgledi da ce se on na isti nacin braniti i tokom predstojeceg dokaznog postupka. On je vec i najavio da ce pokusati dokazati da su rat zapravo izazvale one zapadne vlade koje su skovale zavjeru rasturanja Jugoslavije, umjesto da odgovori na materijalne dokaze o ratnim zlocinima koje su pocinile politicke i vojne strukture pod njegovim zapovjednistvom i njegovim utjecajem.
Milosevic odbija priznati Tribunal i ne upusta se ni u kakvu pisanu korespondenciju s Medjunarodnim sudom. Pa ipak, za razliku od svog zemljaka Vojislava Seselja – koji sud bombardira podnescima koje vlastorucno ispisuje, tvrdeci da ga posredstvom racunala koje mu je stavljeno na raspolaganje sud zapravo pokusava ubiti – Milosevic je pokusao hodati po tankoj zici izmedju opstrukcije i stvarne obrane, koristeci direktan prijenos sudjenja kao medij za slanje politickih poruka na domaci, beogradski teren.
Tuzilastvo je, medjutim, pozvalo sud da okonca tu akrobatiku.
“Optuzeni je nastojao preusmjeriti sudjenje u pravcu koji mu odgovara, lukavo pribjegavajuci cas opstrukciji, cas remecenju postupka”, izjavili su tuzioci. Krajnji rezultat, po njihovom misljenju, jeste to da Milosevic “evidentno nije zainteresiran za pravedan i posten nastavak procesa”.
Po misljenju tuzilaca, u takvoj situaciji, obaveza suda da postuje osnovna prava optuzenog – ukljucujuci i njegovo pravo da zastupa samog sebe – ne bi trebalo da bude izvrsavana “po cijenu toga da Tribunal postane fakticki nesposoban za nastavak sudjenja”.
Tuzioci su nasiroko obrazlagali svoju poziciju stavljanjem Milosevicevog slucaja u odgovarajuci kontekst medjunarodne jurisprudencije, te ukazujuci na odredjen broj slucajeva koji su u postupku pred Haskim tribunalom, kao i pred drugim medjunarodnim institucijama, a u kojima su optuzenicima koji odbijaju priznati sud i pribjegavaju opstrukciji ipak dodijeljeni advokati.
Ono sto su tuzioci, medjutim, propustili spomenuti jeste cinjenica da nijedan od spomenutih optuzenika nije bio toliko visokog ranga kao Milosevic, te da bi odredjivanje advokata jednom nekadasnjem sefu drzave – i to u trenutku kada je on trebalo da pocne sa samostalnim izvodjenjem dokaza – vjerojatno dovelo do opce zapitanosti je li sudjenje posteno, a izazvalo bi i novi val kritike protiv ionako zestoko napadanog Tribunala.
Promatraci su pak suglasni da bi upravo imenovanje advokata Milosevicu moglo biti onaj presedan kojim ce uteg na vagi medjunarodne jurisprudencije konacno preci na stranu dodjeljivanja advokata svim sefovima drzava koji se nadju u slicnim situacijama – pa i bivsem irackom diktatoru Sadamu Huseinu (Saddam Hussein), cije bi sudjenje uskoro trebalo poceti u Bagdadu.
Tuzioci su sudcima savjetovali da poduzmu mjere koje bi, kako su i sami priznali, “na prvi pogled djelovale drakonski”.
“Jedino prakticno rjesenje jest imenovanje advokata koji ce u potpunosti preuzeti obranu”, rekli su oni, dodajuci kako bi to znacilo da bi i sama strategija obrane bila povjerena zastupniku, koji bi u tom slucaju umjesto Milosevica odlucivao koje svjedoke treba pozvati, koju taktiku primijeniti itd.
Takodje, tuzioci su savjetovali suce da prvo pruze priliku Milosevicu da sam odabere vlastitog advokata, nagovijestivsi da bi njegovi pravni savjetnici iz Beograda bili sasvim podesni za tu vrstu posla. Tek ukoliko on to odbije uciniti, sud bi trebalo da mu nametne advokata; no, cak bi i u tom slucaju optuzenom – po misljenju tuzilastva – trebalo u redovnim razmacima pruzati priliku da aktivno sudjeluje u procesu tako sto ce postavljati pitanja svjedocima nakon sto to ucini njegov advokat.
Postoje, medjutim, veliki izgledi da Milosevic nece htjeti imenovati vlastitog advokata, buduci da je on tako nesto vec i javno najavio. Osim toga, malo je vjerojatno da ce on zeljeti na bilo koji nacin suradjivati s advokatom kojeg bi mu imenovao, odnosno odredio sud.
U praksi bi to moglo znaciti da bi taj nametnuti zastupnik mogao biti doveden u izuzetno nezavidnu situaciju – da pokusava zastititi interese jednog optuzenika vrlo visokog ranga koji ce najvjerojatnije neprekidno pokusavati da ga se odrekne, odbijajuci da se s njim konzultira oko strategije, svjedoka ili dokumenata. Povrh svega, taj bi eventualni zastupnik citav slucaj morao pripremi do 31. kolovoza/augusta, za kada je zakazan pocetak nove faze sudjenja.
Tuzilastvo je takodjer nagovijestilo da su najbolji ljudi za tu nezavidnu ulogu upravo osobe koje trenutno obavljaju duznost prijatelja suda.
Posao trojice prijatelja suda sastoji se u staranju o tome da se prava optuzenika postuju.
U tom smislu, najbolje su s Milosevicevim slucajem upoznati beogradski advokat Branislav Tapuskovic, njegov australijski kolega Timoti MekKormak (Timothy McCormack), te Britanac Stiven Kej (Stephen Kay). Nakon sto je okoncan dokazni postupak optuzbe, Tapuskovic je prestao obavljati duznost prijatelja suda; druga dvojica advokata jos je uvijek obavljaju, a nedavno im se pridruzila i advokatica Dzilijen Higins (Gillian Higgins).
Suci su do sada postupali vrlo obazrivo, pokazujuci vrlo visok stupanj svijesti o politickim i pravnim posljedicama eventualnih vlastitih odluka. Na osnovu posljednjih poteza koje su povukli, reklo bi se da ipak razmisljaju u pravcu imenovanja zastupnika “u pripravnosti”, sto znaci da bi najveci dio obrane mogao ostati u Milosevicevim rukama. Nejasno je u kojoj ce mjeri na stavove sudac utjecati najnovije preporuke tuzilastva.
Teorijski govoreci, suci Tribunala vec sada raspolazu svim dokumentima koji su im neophodni za to da sljedecih dana donesu neke dalekosezne odluke u slucaju Milosevic – cak i prije pauze u radu suda, koja pocinje sljedeceg tjedna.
Ana Uzelac je voditeljica programa IWPR-a u Hagu.
