SUDSKA HRONIKA: SLUCAJ BOSANSKI SAMAC

Advokati optuzenih Sime Zarica, Blagoja Simica i Miroslava Tadica su protekle sedmice porekli bilo kakvu povezanost svojih klijenata s tvrdnjama jednog svjedoka optuzbe, koga su navodno uhapsili i pretukli Srbi.

Optuzba smatra da pomenuta trojica snose individualnu krivicnu odgovornost za progon nesrpskog stanovnistva u Bosanskom Samcu. Naime, Simic i Tadic su bili predsjednik i clan kriznog staba koji je imao najvecu vlast u tom prodrucju tokom rata, a Zaric je predvodio paravojnom formacijom IV odred.

Svjedok Osman Jasarevic, po zanimanju bravar, opisao je sudu pripreme srpskih snaga da zauzmu oblast jos znatno prije izbijanja rata u aprilu 1992. Posebno je istakao zapaljive govore optuzenog Sime Zarica, koga je svjedok inace dobro poznavao. Tenzija u gradu je rasla uoci napada - Srbi su se jos par mjeseci ranije hvalisali da su citavoj oblasti iskljucili struju, kao i da su srusili most na rijeci Savi.

Organizovani su i kontrolni punktovi, na kojima je svjedok vidio vojnike u uniformama jugoslovenske vojske i srpske policije, dok je pored ceste koja vodi za Bosanski Samac jednom prilikom primijetio zakopane topove sa cijevima uperenim ka gradu. Od kolega s posla je cuo da se po lokalnim selima organizuje obuka specijalnih jedinica.

Jasarevic tvrdi da su se Muslimani i Hrvati morali udruziti i organizovati straze buduci da lokalna policija nije reagovala na nekoliko ubistava i eksplozija u gradu. U strazama je ucestvovao i sam svjedok koji tvrdi da se straza sastojala u nadgledanju situacije iz automobila.

Nekoliko dana uoci napada, bosanska teritorijalna odbrana je podijelila oruzje svima koji su se - za razliku od Jasarevica - odazvali pozivu za mobilizaciju. Kada ga je jedna prijateljica, srpkinja, upozorila da se "nesto" sprema, svjedok je odlucio da skloni porodicu iz grada, dok je sam ostao u kuci.

Na dan 17. aprila ga je probudila pucnjava, medjutim Jasarevic je ipak odlucio da ode na posao. Telefonske linije su bile prekinute, a svjedok je na putu do radnog mjesta vidio ljude u maskirnim uniformama kako pljackaju prodavnice, dok je bilo pucnjave izmedju zavadjenih etnickih grupa.

Jasarevic je uhapsen 20. aprila 1992., i tvrdi da su ga tukli tokom zatocenistva na raznim lokacijama. Pusen je na slobodu 26. maja, zahvaljujuci programu razmjene Medjunarodnog crvenog krsta. Svjedok tvrdi da se od silnih udaraca slomio pendrek kojim su ga tukli. Odjeca mu je bila natopljena krvlju, a narednih sedam dana je mokrio krv.

U svojoj pisanoj izjavi, svjedok je opisao da su od sedmodnevnog premlacivanja on i ostali zatvorenici urlali od boli. Napomenuo je da se njegova celija nalazila odmah do Zariceve kancelarije, cija su vrata bila dovoljno odskrinuta da se untura cuju zvuci iz neposredne okoline. Jasarevic je posvedocio da je jednom prilikom Zaric i licno posmatrao kako ga tuku.

Nakon sto je prebacen u zgradu teritorijalne odbrane koju su zauzeli Srbi, svjedoka su - zajedno s jos tridesetoricom zatvorenika - svakodnevno prisiljavali da pjeva dok ga tuku. On tvrdi da se su se krici mogli cuti nadaleko, cak i u Zaricevoj kancelariji.

Po dolasku u logor vojne policije u Brckom, svjedok je s ostalim zatvorenicima navodno morao protrcati kroz postrojbu vojnika koji su ih redom udarali i sutirali. Posto je miris njihove krvave odjece postao nepodnosljiv, strazari su im tada - po prvi put od njihovog zatocenja - dozvolili da se okupaju. U Brckom je Jasarevicu ponudjeno da se prikljuci Cetvrtom odredu, sto je on odbio. Potom je bio odveden dalje, na istok, u Bijeljinu, gde su ga ponovo tukli, iako su mu rebra vec bila polomljena.

Svjedok tvrdi da je po povratku u Bosanski Samac, zajedno s ostalim zatvorenicima bio zatvoren u jednu skolsku ucionicu, gdje su ih tjerali da tuku jedni druge - sto je opisao kao naponizavajuce iskustvo. Nakon sto je pusten 26. maja, Jasarevic se, iako Musliman, pridruzio Hrvatskom vijecu odbrane, u cijem se sastavu borio tokom narednih 18 mjeseci. Odbrana je Jasarevicevo svjedocenje opisala kao "beznacajno" po njihove klijente, isticuci da optuzeni ne mogu snositi odgovornost za zlocine koje su pocinile "srpske specijalne jedinice".

Naredni svjedok optuzbe, Jelena Kapetanovic, posvjedocila je o svom zatocenistvu u Bosanskom Samcu. Nakon sto je, kao Hrvatica, bila uhapsena, dospjela je zajedno sa stotinama hrvatskih porodica na stadion blizu Crkvina. Rekla je da su uslovi na stadionu bili "uzasni", i da su vojnici odvodili veliki broj zena "u noc", a te zene je poslije bilo "stid" ispricati sta im se dogadjalo.

Kapetanovicevu su bili privremeno oslobodili, da bi je nekoliko dana kasnije ponovo uhapsili i odveli u logor u Zasavici. Nakon sestomjesecnog zatocenistva jedna njena prijateljica je uspjela "kupiti" njenu slobodu za 200 njemackih maraka, kantu benzina i par zavjesa.

Mirna Jancic je pomocni urednik IWPR.