BOLAN POVRATAK

Nekoliko hiljada ljudi je hrabro otislo u Srebrenicu u pokusaju da obnove svoje zivote.

BOLAN POVRATAK

Nekoliko hiljada ljudi je hrabro otislo u Srebrenicu u pokusaju da obnove svoje zivote.

U julu 1995. godine, dok su srpske snage napadale Srebrenicu, Hasib Huseinovic je posmatrao sta se desava iz svoje kuce u planinskom zaseoku Suceska, koje ima pogled na grad.


Znao je da je samo pitanje trenutka kada ce srpske trupe stici do njegovog praga, pa je poslao svoju zenu Timu i svog sina Fadila u bazu Ujedinjenih nacija u Potocarima, nadajuci se da bi ih mogle evakuisati holandske mirovne trupe koje su tamo bile stacionirane. On je, medjutim, ostao u selu, sakrio se u polju kukuruza kada su srpske trupe dosle, i posmatrao kako razaraju njegovo selo. "Video sam ih kako spaljuju selo, ulaze u moju kucu i pale je", kaze on.


Huseinovic je otisao u brda i proveo sledecih 85 dana izbegavajuci srpske trupe, skrivajuci se u sumama dok se polako kretao ka teritoriji pod kontrolom bosanske vlade. U Tuzlu je stigao na rodjendan svoje zene i saznao je da je ona ziva napustila Srebrenicu. Ona je odvezena kamionom iz Potocara sa vecinom drugih zena iz sela.


Medjutim, njegov sin nije bio te srece. On se pridruzio koloni muskaraca koji su pokusali da izbegnu iz Potocara krecuci se kroz sumu, ali je zarobljen i poslednji put je vidjen kako ga odvode u skladiste u Kravici gde je ubijeno preko 1.000 muskaraca i decaka iz Srebrenice.


Tima, koja je verovala da joj je muz nastradao, bila je van sebe od srece. Ipak, Hasiba je potom porazila vest da njegov sin nije uspeo da se izvuce.


U junu 2000. godine, uprkos protivljenju njegove zene, Huseinovic se vratio u zaselak Suceska.


"Zeleo sam da budem tamo gde je moj sin odrastao. Zeleo sam da osetim tu vezu s njim. Stalno imam taj osecaj da cu ga jednom ugledati kako dolazi preko brda, da ce se vratiti", kaze Huseinovic.


Mada su se Muslimani, koji su bili proterani iz nekih delova Bosne pod kontrolom Srba, vratili u neka podrucja entiteta koji je sada poznat pod imenom Republika Srpska, niko se jos nije vracao u podrucje oko Srebrenice. Uraditi tako nesto cinilo se nezamislivim zbog brutalnosti s kojom su proterani, a medjunarodni donatori nisu bili spremni da finansiraju takav povratak jer nisu verovali da je odrziv. Ipak, Huseinovic je bio cvrsto resen da se vrati.


"Kada sam prvi put dosao, srce mi se slamalo kada sam sve to video", kaze on. "Svaka kuca je bila razorena do temelja. Sve je bilo zaraslo u zbunje... Tokom nekoliko prvih nedelja ziveli smo u satorima i polako smo obnavljali kuce, jednu po jednu".


Dosta dugo, Huseinovic i njegova zena nisu znali da li ce jos neko iz njihovog sela slediti njihov primer, ili ce proziveti ostatak zivota u samoci, okruzeni ljudima koji su ih brutalno proterali iz njihovog doma samo nekoliko godina ranije.


Ipak, tokom sledece dve godine, nesto se izuzetno desilo. Malo po malo, Bosnjaci, koji su proterani iz doline reke Drine, poceli su da se vracaju svojim kucama. U pocetku, povratnike u oblast Zvornika docekala je snajperska vatra, kamenje i uvrede. Uprkos tome, bili su uporni. Do danas, oko 4.000 Bosnjaka se vratilo u sela u okolini Srebrenice.


"Bosnjacke zajednice su odlucile da okupe svoje ljude i krenu", rekla je Margriet Prins, koja je angazovana u Grupi za povratak i obnovu kancelarije Visokog predstavnika medjunarodne zajednice u Bosni, Pedija Esdauna.


U Sucesci, zaseoku koji je spaljen pre pet godina, sada ponovo zivi sedam muskaraca i trideset zena. Ovaj projekat je pazljivo nadgledao Esdaunov covek za ovaj kraj – Carli Pauel.


"Zadivljuju me, ti ljudi, svojom inicijativom i odlucnoscu, jer se vracaju tamo odakle su na takav nacin proterali", kaze Pauel. Medjutim, brzo je ukazao na cinjenicu da bi se proces mogao preokrenuti ako bi mestani bili prepusteni sami sebi.


Huseinovic se slaze. "Ovde su sve ove starije zene, koje su izgubile svoje muzeve i sinove. Njima su potrebne masine da pokose travu. Potrebni su im traktori i pomoc oko stoke".


Povratak Muslimana u Srebrenicu je znatno opasniji nego sto je to povratak u okolinu grada gde se nalaze sela u kojima su uglavnom homogene etnicke zajednice.


Sija Mustafic, stara 72 godine, koja je izgubila svog muza Mehmeda i sina Seada u masakru, vratila se u grad, postavila daske na ulazna vrata, a broj policijske stanice cuva pored telefona.


Sija Mustafic je jedna od prvih zena koje su se vratile, i u Srebrenici je vec tri godine. Njena fotografija s vencanja i slika njenog mrtvog sina ukrasavaju zid kuce koju je povratila od jedne srpske porodice.


"Srebrenica je bila cela srpska tada", kaze ona, "a ljudi koji su ziveli ovde nisu mi dopustali da dodjem i vidim sopstvenu kucu. Rekla sam im, "ali sedeli smo ovde i pili kafu zajedno pre rata – vi znate da je kuca moja". Ostala sam na spratu tri meseca, i konacno sam dobila sudsko resenje kojim se nalaze njihovo iseljenje".


Nakon sto su Srbi napustili kucu, Sija Mustafic kaze da su oni odneli sve sa sobom, cak i telefonsku liniju. Morala je da proda ogrlicu da bi kupila osnovne potrepstine – neko posudje, lonce i tiganje – ali dodaje da joj nije zao zbog toga.


"Uradila sam to njima u inat", kaze ona. "Necu da im dopustim da zive u mojoj kuci. Moj muz i brat su je podigli; moja je i hocu da umrem ovde."


Dok govori, jedan covek prolazi pored prozora, ocitavajuci strujomere. "On to sada radi", kaze Sija, "ali tokom rata je spaljivao kuce. Znam da su ubili mog muza i sina. Znam da su moji susedi umesani u to. Ne mozes reci da je ovaj palio kuce, a onaj ubio tog coveka. Svi su oni bili umesani. Ja znam ko je ubijao".


Sija Mustafic kaze da su je zvanicnici iz Haskog tribunala zamolili da dodje i svedoci na jednom od sudjenja u vezi sa srebrenickim zlocinom, ali je strahovala od odmazde njenih sugradjana, pa je odbila. Kaze da ima malo kontakta sa Srbima koji sada tu zive.


"Ne pricam s njima. ...Oni imaju sopstveni zivot, a ja imam svoj", kaze ona.


Mozda je najneverovatniji povratak porodice Risanovic u svoju kucu koju su posmatrali dok je gorela 1992. godine u varosi Glogova.


Glogova je mesto gde se nalazi masovna grobnica u kojoj su sahranjeni mnogi od zrtava egzekucije u skladistu u Kravici, a porodicni dom Risanovica, skromna kuca koju je porodica obnovila, nalazi se na samo sto metara od te masovne grobnice.


Munira Risanovic veruje da su ostaci njenog brata i muza Hasana, koji su ubijeni u Kravici, sahranjeni ovde.


"Bili smo ovde", objasnjava ona, "kada su iskopavali grobnice. Bas ovde, u polju. Vojnici su dosli da ih obezbedjuju. Bilo je to veoma neobicno i veoma zastrasujuce. Sve vreme sam mislila da bi moj muz i brat mogli biti tu, bas tu".


Risanovici su domacinstvo ophrvano tugom; nas razgovor sa njima je isprekidan dugackim pauzama, tisinom. Munirina jednogodisnja unuka Alma pati od uzasne ocne bolesti. Sira porodica Risanovica je izgubila 35 muskaraca u masakru, a preziveli su se vratili 2001. godine.


"Ali to je bilo iz nuzde", kaze Munira. "Volela bih da imam novca da ostanem u Federaciji Bosne i Hercegovine. Volela bih da sam mogla da ostanem sa ostatkom naseg naroda. Ali tamo nismo imali nista. Ovde nas vredjaju, ali makar imamo dve krave".


Munirin otac Meho je posmatrao ubistvo 63 Muslimana ispred dzamije u Glogovi i video je kako mu kuca gori 1992. godine, pre nego sto je izbegao u srebrenicku enklavu. On je takodje uveren da je njegov sin ubijen u Kravici, i da je, stoga, sahranjen u polju pored kuce.


"Nisam trazio rat", kaze Meho, "on je samo razorio nase zivote i nasu familiju. A kad pogledate oko sebe, Srbi svi kazu da nisu krivi za to sto se desilo. Ali, ako je to tako, gde su svi ovi ljudi sada?"


Povratak u Glogovu je bio medju najtezima. Povratak je predvodio lokalni biznismen Senad Avdic, koji se priseca dana 1998. godine kada je prvi put dosao da pregovara sa lokalnim Srbima, ali su na autobus kojim je putovao ispaljeni meci. Kada su ljudi poceli masovnije da se vracaju, automobil jednog povratnika je izresetan mecima. Ubrzo zatim, jedan povratnik je nastradao u svojoj kuci u kojoj je bila podmetnuta bomba.


Avdic je medju onima koji su preziveli tokom bega iz Srebrenice kroz sumu, a iz kafea i prodavnice koje drzi u Glogovi on moze da vidi "put smrti", sto je naziv koji su preziveli dali putu kojim su bezali iz Srebrenice.


"Samo je pet minuta nedostajalo da i ja zavrsim u Kravici", kaze Avdic. "Zaselak Kamenicu su okruzili i odveli sve mestane, neposredno nakon sto sam prosao kroz njega. Secam se vrisaka, pucanja..."


Na dan 11. jula, desetogodisnjicu srebrenickog masakra, Avdic i ostali planiraju da se podsete svog bega iz obruca tako sto ce ponovo proci "putem smrti".


Ed Vulijami je dopisnik britanskog dnevnog lista "The Guardian". Nerma Jelacic je menadzer IWPR/BIRN projekta u Bosni.


Frontline Updates
Support local journalists