HOLANDSKI MIROTVORCI PONOVO U SREBRENICI

Već više od 11 godina, holandske mirovne trupe koje nisu spriječile masakr nad preko 8,000 muškaraca i dječaka u Srebrenici suočavaju se sa javnim reakcijama, koje se kreću od saosjećanja do prezira i gnjeva.



A sada, mala grupa veterana planira da se vrati na mjesto koje mnogi od njih nisu vidjeli još otkako su leševi žrtava srpske vojske preplavili masovna gubilišta oko ovog grada.



Ovo putovanje – u organizaciji Instituta holandskih veterana, Memorijalnog centra logora Vesterbork iz Holandije, te Memorijalnog centra Potočari iz Bosne – planira se ya iduću jesen.



Ali, neizvesno je da li će bivši vojnici naići na dobrodošlicu tamošnjeg stanovništva.



Mnogi Bošnjaci još uvek krive Treći holandski bataljon („Dačbat“) da je 1995. u Srebrenici omogućio Srbima da pobiju na hiljade bošnjačkih muškaraca i dječaka.



Holandske su trupe na Balkanu djelovale u sklopu Zaštitnih snaga UN-a (UNPROFOR), štiteći civile tokom krvavih ratova koje su bosanski Srbi vodili protiv bosanskih Hrvata i Bošnjaka.



Mirovne snage u Srebrenici brojale su gotovo 400 ljudi, i trebalo su šititi izbjeglice i stanovnike tog bosanskog grada, kojeg je UN 1993. proglasio bezbjednom zonom.



Međutim, te trupe su se tek malo ili nimalo suprotstavile srpskom napadu.



Masakr koji je uslijedio najveći je slučaj genocida koji se u Evropi dogodio nakon Drugog svjetskog rata.



Kao istoričar Instituta holandskih veterana koji se i sam zatekao u Srebrenici, Viebe Arts (Wiebe Arts) je – zajedno s Anom Biterberg (Anne Bitterberg) iz Memorijalnog centra logora Vesterbork – glavni organizator ovog putovanja. On smatra da su i holandski vojnici, kao i same žrtve, bili „bespomoćni“ pred srpskim snagama.



Arts kaže da je institut veterana odlučio da organizira ovu posjetu nakon što su brojni bivši pripadnici mirovnih trupa pokazali interes za povratak u Srebrenicu.



„Tako će [vojnici] biti u prilici da razgovaraju sa onima koji su preživjeli genocid“, rekao je on. „Neki od vojnika su već razgovarali sa preživelima, i to će i njima pomoći. Prošle godine su neki veterani ovdje došli samostalno i rekli su nam da je to prava stvar.“



U vrijeme kada je boravio u Srebrenici – od januara do aprila 1995., dok su trajali sukobi koji su prethodili masakru – Arts je imao 28 godina. Od tada se nije vraćao u ovaj grad.



„Radujem se tome“, rekao je on. „Zanima me šta se promijenilo, da li su kuće ponovo izgrađene, da li su putevi obnovljeni. Kad sam ja bio, vrijeme je bilo stalo. Svaki dan je bio isti, ništa se nije mijenjalo, i mislim da bih želio vidjeti promjene.“



Čak 25 procenata vojnika koji su boravili u Srebrenici doživjelo je – prema riječima portparola holandskog ministarstva odbrane Rodžera Vande Veteringa (Roger Vande Wetering) – psihološku traumu, što je bila posljedica boravka u ovoj enklavi, te negativnog medijskog izvještavanja i stava javnog mnjenja o tamošnjim događajima. Taj broj je znatno veći od desetak procenata, koliko ih među veteranima iz mirovnih misija obično pati od takvih poremećaja.



Iako se Arts nada da će ova posjeta biti ljekovita i za vojnike i za lokalno stanovništvo, on naglašava da se ona organizira za svakog vojnika koji je tokom ili nakon masakra boravio u Srebrenici, a ne samo za one koji pate od post-traumatskog stresnog poremećaja (PTSP).



„[Veteranima] je u sjećanju ostala određena slika tog područja, tih ljudi, patnje, bola“, rekao je on. „Sada će vidjeti da je u Srebrenici došlo do napretka . . . To će im omogućiti da tamo borave a da se ne osjećaju ugroženi. Mogu otići gdje god žele. Moći će vidjeti ono što prije nisu mogli vidjeti sa druge strane komandnog mjesta.“



Biterbergova priznaje da bi se mogle pojaviti i izvjesne tenzije između veterana i pripadnika lokalne zajednice, ali se nada da će ovo putovanje ipak doprinijeti boljem razumijevanju između preživjelih i vojnika.



Ona smatra da će većina biti vrlo gostoljubiva i želi organizirati susrete sadašnjih mještana i veterana. Već je kontaktirala i jednu psihijatricu, koja u toj regiji radi i sa Bošnjakinjama i sa Srpkinjama, kako bi domaćine pripremila za susret sa Holanđanima.



„Ona će ih pitati da li bi željeli da se sretnu s veteranima i pripremiti ih za ono što se može desiti ukoliko do susreta dođe“, kaže Biterbergova. Ona je objasnila da će veterani takođe razgovarati sa psihijatrom prije nego što krenu iz Holandije, kako bi bili pripravni za ono što bi se moglo ispostaviti kao vrlo emotivan susret.



No, neki od onih koji su preživjeli masakr još uvijek se bore sa stravičnim uspomenama iz Srebrenice. Oni smatraju da Dačbat nipošto nije bio bespomoćan, i nadaju se da će vojnicima ova posjeta pomoći da se konačno suoče sa svojom ulogom u ovom zločinu.



„[Holandski vojnici] se trebaju suočiti sa istinom, jer su i oni učestvovali u zločinu u Srebrenici“, kaže Zumra Šehomerović, predstavnica Žena Srebrenice, nevladine organizacije čija je misija pronalaženje stanovnika koji se još uvijek vode kao nestali.



Šehomerovićeva (54) je ostala bez supruga i još četrdesetak rođaka. Julski događaji – kao i nemoć UN-a – još uvijek je progone.



„11. jula 1995. bila sam u logoru UN-a u Potočarima nadomak Srebrenice“, kaže Šehomerovićeva. „Vojnici bosanskih Srba došli su i počeli da siluju i ubijaju ljude samo zbog toga što pripadaju drugoj vjeri, jer su Muslimani. Mogli ste osjetiti zadah ljudske krvi.“



Šehomerovićeva tvrdi da je jedan vojnik UN-a bio prisutan kada je na njene oči srpski vojnik ubio tek rođenu bebu. Više od 11 godina kasnije, ona još uvijek traga za kostima svog muža, kako bi ga dostojanstveno sahranila.



„Kao žrtve, mi smatramo da su holandski vojnici, zajedno sa vojnicima bosanskih Srba i Jugoslovenske Narodne Armije (JNA), učesnici i počinioci zločina“, kaže ona.



Šehomerovićeva je, sa ostalima koji su tokom masakra ostali bez članova svoje porodice, podnijela i žalbu protiv UN-a i holandske vlade, navodeći kako holandske trupe nisu zaštitile bošnjačke civile, te da nisu dovoljno brzo o zločinima obavijestile UN i zatražile dodatnu pomoć.



Oko 7,930 žrtava i njihovih porodica obuhvaćeno je slučajem koji se trenutno vodi pred Haškim Okružnim sudom.



Gradonačelnik Srebrenice, Abdurahman Malkić, izjavio je da će pozdraviti dolazak Dačbat-a u Srebrenicu, pod uslovom da oni izraze žaljenje zbog svoje pasivnosti u vrijeme masakra. Da li će oni to i učiniti ostaje u ovoj fazi neizvjesno – jer je trenutno cilj njihovog putovanja da vide promjene koje su se desile na tom području, kao i susret sa preživjelima.



Malkic je izrazio i svoje neslaganje sa priznanjem koje je holandska vlada nedavno dodijelila veteranima iz Dačbata, uz obrazloženje da želi odati priznanje vojnicima za ono što su uradili pod teškim okolnostima.



„Vlada Holandije dodijelila im je orden“, rekao je on. „[Vojnici] su sudjelovali u zločinu i znaju šta se dogodilo.“



Vande Vetering je, međutim, nastojao istaći da nije u pitanju orden, nego znamenje. „Ne radi se o nagradi za poseban doprinos ili hrabrost. To je veoma važna razlika“, rekao je on.



On je naglasio i da je nekoliko istraga holandskog parlamenta i tamošnjeg Instituta za ratnu dokumentaciju pokazalo da su greške koje su u Srebrenici počinjene prije bile propusti UN-a i nekih holandskih političara, nego samih vojnika.



„UN [i holandska vlada] napravili su neke važne greške u procjeni onoga što se tamo dešavalo“, rekao je on. „UN je mogao učiniti više, a neki holandski ministri su se mogli više potruditi oko opremanja vojnog personala u sigurnoj zoni i dati im mandat za upotrebu nasilja nad ljudima koji, prema pravilima, nisu smjeli biti tamo.“



Takođe je istakao da postoji ogromna razlika između onih koji su odgovorni za pogrešne procjene i onih koji su odgovorni za masovno ubistvo.



„Za tih deset godina nakon pada Srebrenice, [veterane] su krivili strani mediji, holandski mediji, holandski narod, holandski političari“, dodao je on. „Kao što su istrage pokazale, to je bilo neopravdano, i oni zaslužuju neku vrstu priznanja zbog toga što su dugo periodu vremena nakon pada sigurne zone bili nepravedno optuživani.“



Arts se sa time slaže i ističe da je štampa nakon pada enklave bila „veoma gruba“ prema vojnicima.



„Vojnici su učinili ono što su mogli, ali je glavni problem bio lanac komandovanja“, rekao je on. „Sve posljedice masakra i loše izvještavanje medija jako su uticali na holandske veterane, dok su za sva ubistva, zapravo, odgovorni Srbi.“



Biterbergova kaže da je veliki broj veterana koji su dobili znamenje od Memorijalnog centra logora Westerbork zatražio savjet o tome šta da učini sa priznanjem. Mnogi se nadaju da će svoja znamenja pokloniti nekoj organizaciji za pomoć žrtvama srebreničkog masakra.



Ona smatra da je dodjela znamenja od strane holandske vlade odraz promjene stava holandskog javnog mnjenja prema Srebrenici. Objavljivanje vladinih istraga, kao i knjige ličnih ispovijesti pod nazivom Sećanja na Srebrenicu – u kojoj su zabilježena iskustva 171 holandskog vojnika koji su bili tamo raspoređeni – bacilo je, po njenim riječima, novo svjetlo na izazove sa kojima su se oni suočavali.



Memorijalni centar već ima dugu listu čekanja na kojoj su imena osoba koje bi željele krenuti na ovaj put, ali namjerava organizirati odlazak u manjim grupama, sa najviše 20 učesnika. Ali pošto će veteranima biti dozvoljeno da sa sobom povedu porodicu ili bliske prijatelje, otputovaće ih otprilike samo osmorica.



Međutim, ukoliko posjeta bude uspješna, Biterbergova tvrdi da će biti organizirane i druge – što će veteranima omogućiti da svoje vlastite probleme i žaljenje zbog onog što se desilo stave u istorijski kontekst.



Katherine Boyle i Aleksandar Roknić izvještavaju za IWPR iz Haga.