SVJEDOCENJA PREZIVELIH IZ GRABOVICE

Ukoliko putujete iz Sarajeva ka Mostaru i dalje ka jadranskoj obali, sva je prilika da necete ni primijetiti zaselak Grabovicu, koji se nalazi sezdesetak kilometara juzno od bosanske prijestolnice.

Nije tesko previdjeti spaljene kuce bez krova zarivene jedne naspram drugih duz obje obale rijeke Neretve: prekrivene mahovinom i zbunjem, one se ni po cemu ne izdvajaju iz okolnog pejzaza.

Na sudjenju Seferu Halilovicu – najvisem bosanskom oficiru koji se do sada pojavio pred Haskim tribunalom – ovoga tjedna su saslusane dvije starice, koje su svjedocile o masakru kojim je u rujnau/septembru 1993. jedna do tada zivopisna naseobina pretvorena u prebivaliste duhova.

Osim toga, jedan od zapovjednika bosanske vojske, Stanko Gusic, potvrdio je pred sudom da odgovornost za ono sto se dogodilo u Grabovici snosi iskljucivo okrivljeni.

Tuzioci tvrde da je u rujnu/septembru 1993. Halilovic bio nadlezan za izvodjenje operacije “Neretva 93”, koja je bila uperena protiv hrvatskih snaga u Hercegovini i kojom je trebalo da bude uklonjena blokada Mostara.

U optuznici se navodi da su vojnici pod Halilovicevom zapovjednistvom u sklopu te operacije 8. i 9. rujna/septembra u Grabovici ubili 33 civila, te da je samo nekoliko dana kasnije u obliznjem Uzdolu ubijeno jos 29 ljudi.

Halilovic je okrivljen po nacelu zapovjedne odgovornosti – zato sto nije sprijecio spomenuta ubojstva ili makar naknadno kaznio pocinitelje. Izjavio je da se ne osjeca krivim ni po jednoj tocki optuznice koja je protiv njega podignuta pred Tribunalom.

Svjedoceci uz mjere zastite identiteta, jedna zena hrvatske nacionalnosti ispricala je pred sudom da prilikom prve okupacije Grabovice od strane bosanskih trupa – u svibnju/maju 1993. – nije bilo nikakvih problema. Vojnici su – tvrdi svjedokinja – bili smeteni po radnickim barakama koje su bile vlasnistvo lokalne elektrane; i ona im je, stovise, povremeno kuhala i prala im odjecu.

Medjutim, vec u rujnu/septembru – kada su u selo stigle sarajevske jedinice koje su navodno bile pod Halilovicevom zapovjednistvom – atmosfera postaje sasvim drugacija.

“Izgledali su zastrasujuce”, rekla je svjedokinja suciama. “Bili su maskirani i nosili su crvene marame. Najnemirniji medju njima bili su smjesteni u kucama sa druge strane rijeke, preko puta moje.”

Tuzioci tvrde da je upravo Halilovic naredio izmjestanje zloglasnih sarajevskih jedinica Prvog korpusa bosanske vojske u Hercegovinu, te da je to ucinio uprkos cinjenici da su doticne jedinice prije toga mjesecima maltretirale civile u prijestolnici.

Takodjer je, prema navodima tuzilaca, upravo Halilovic naredio spomenutim jedinicama da se pocevsi od 8. rujna/septembra 1993. razmjeste po hrvatskim kucama.

Kao i ostali seljani, i svjedokinja je bila duboko uznemirena pocasnom paljbom, bahatim pjevanjem i urlikanjem, kojima su jedinice proslavile svoj ulazak u selo.

Svjedokinja je zatim suciama ispricala kako ju je jos istog popodneva posjetio njen rodjak Marinko – koji je zivio s druge strane rijeke – i obratio joj se za pomoc. “Bio je prestrasen dolaskom vojnika”, rekla je ona. “Kazao mi je da misli kako nece preziveti taj dan.”

Te veceri je svjedokinja u postelju otisla oko deset sati, ali – kako kaze – nije mogla zaspati jer su se preko rijeke culi “jezivi krici”, koji su se nastavili i tokom citave noci.

“Samo sam lezala u mraku, skamenjena, cekajuci da i na mene dodje red”, rekla je ona pred sudom.

Ujutro je od muslimanskih izbjeglica koje su u to vrijeme boravile u njenoj kuci saznala da je izvjestan broj Hrvata iz sela pobijen. Receno joj je i kako je medju njima i Marinko, zajedno s jos dvojicom njenih bliskih rodjaka.

Svega nekoliko sati kasnije, u njenoj se kuci pojavio “mladi muslimanski vojnik, vidno tuzan”. On joj je, kako je pred sudom ispricala, rekao: “Bako, meni je naredjeno da te ubijem.”

Kada ga je upitala za razlog, mladic joj je odgovorio: “Zbog toga sto si Hrvatica.”

Ali, vojnik nije bio u stanju uciniti ono sto mu je naredjeno. Umjesto toga, on je svjedokinji rekao da se presvuce u tipicno muslimansku odecu kako bi obmanula vojnike ukoliko kasnije budu dosli. Svjedokinja je tako i postupila.

Istog popodneva je – kako je rekla – zajedno sa svojim suprugom bila prebacena u logor bosanske vojske koji se nalazio nekih 12 kilometara odatle, u gradicu Jablanici.

Tamo je od svojih susjeda saznala za pojedinosti koje su se ticale ubojstava, a receno joj je i da neke od jedinica nisu krile da su sudjelovale u tome. “Cula sam kako su se neki muslimanski vojnici hvalili ubojstvima – [bili su] ludi, vjerojatno drogirani ili tako nesto”, rekla je ona sucima.

Ranije ovoga tjedna sud je saslusao jos jednu svjedokinju iz Grabovice – Katu Miletic (68), koja je svjedocila iz Sarajeva posredstvom video-linka.

Ona je sucima ispricala kako je u Grabovici ostala bez dvojice svojih rodjaka, te kako je 9. rujna/septembra 1993. i osobno vidjela njihova tijela u jarku pokraj puta, nadomak Jablanice.

Takodjer je ovoga tjedna i Gusic – ratni zapovjednik Sestog korpusa bosanske vojske koji je formalno bio zaduzen za podrucje oko Grabovice – pred sudom potvrdio kako je Halilovic “u to vrijeme bio najvisi starjesina na terenu”, te da je “imao pravo izdati bilo kakvo naredjenje koje se ticalo operacije 'Neretva 93'“.

Halilovicev branilac Piter Morisi (Peter Morissey) uzvratio je tvrdnjom da je i sam Gusic “duboko umijesan u operaciju 'Nerertva 93'“, optuzujuci ga da “svjesno pokusava minimalizirati vlastitu ulogu u njoj”.

Gusic je pak nastavio insistirati na tome da su sve jedinice na terenu, ukljucujuci i pripadnike njegovog korpusa, bile pod Halilovicevim zapovjednistvom.

Sudjenje se nastavlja.

Merdijana Sadovic izvjestava za IWPR iz Haga.