IZNENADJUJUCA PRESUDA ZA SREBRENICKOG OFICIRA
Momir Nikolic osudjen je na 27 godina zatvora - i to usprkos sporazumnom priznanju krivice i cinjenici da je tuzilastvo predlozilo da kazna ne bude duza od 20 godina
IZNENADJUJUCA PRESUDA ZA SREBRENICKOG OFICIRA
Momir Nikolic osudjen je na 27 godina zatvora - i to usprkos sporazumnom priznanju krivice i cinjenici da je tuzilastvo predlozilo da kazna ne bude duza od 20 godina
Kada se Momir Nikolic ovog tjedna pojavio pred Haskim tribunalom, ocekivalo se da ce mu - kao bivsem oficiru bosanskih Srba koji je priznao ucesce u organizaciji ubojstva 7.000 muslimanskih muskaraca i djecaka u Srebrenici 1995. - biti izrecena zatvorska kazna koja nije kraca od 15, niti duza od 20 godina.
Takav je, uostalom, bio i prijedlog tuzilastva, koji je proistekao iz optuzenikovog priznanja krivice i njegovog pristanka da svjedoci na sudjenjima svojih nekadasnjih saboraca.
Pokazalo se, medjutim, da u Nikolicevom slucaju sporazumno priznanje krivice zaista nije znacilo i ublazavanje kazne. Po prvi put u povijesti Tribunala, suci su se oglusili o prijedlog tuzilastva, te je tako Nikolic osudjen na 27 godina.
Presuda je izrecena 2. prosinca/decembra, a takvim ishodom nisu bili sokirani samo okrivljeni i njegovi branioci, nego i optuzba, pa i sudski promatraci.
Cini se da ce ovaj dogadjaj dodatno otezati ionako kontroverzna nastojanja da sto veci broj optuzenika sporazumno prizna krivicu. Stovise, nakon svega, i sama sposobnost tuzilastva da sklapa takve sporazume mogla bi biti dovedena u pitanje.
Premda su suci saopcili kako su vodili racuna i o cinjenici da je Nikolic izrazio kajanje zbog onoga sto je ucinio, kao i o tome da je suradjivao s tuzilastvom i svjedocio na sudjenjima ostalim oficirima, sudsko vijece je zakljucilo da kazna koju je tuzilastvo prijedlozilo nije dovoljno stroga kada se u vidu imaju zlocini koje je optuzeni pocinio u Srebrenici.
"Masovna ubojstva ili prisilna raseljavanja muslimanskog stanovnistva iz tog dijela istocne Bosne, koja su trajali nesto vise od jednog tjedna, pocinjeni su s okrutnoscu i izopacenoscu kakve nisu vidjene na prostorima bivse Jugoslavije, iako je na tom podrucju i prije toga vec bilo previse zrtava", rekao je na zakljucnoj sesiji sudac Liu Dacun (Liu Daqun) iz Kine.
Dacun je izrazio uvjerenje da Nikolic nije tek "izvrsavao naredjenja", nego da je i odigrao "aktivnu ulogu u planiranju zlocina".
Nikolic je, zajedno sa jos trojicom oficira bosanskih Srba, u ozujku/martu 2002. bio optuzen za genocid, zatiranje, progon (na politickoj, rasnoj i vjerskoj osnovi), ubojstva i nehumano postupanje. Ubrzo potom, uhapsile su ga snage SFOR-a u Bosni i Hercegovini.
Prvobitno se izjasnio kao nevin o svim tockama optuznice, da bi 6. svibnja/maja, na sam dan pocetka sudjenja, izmijenio iskaz. U zamjenu za priznanje krivice o nekim tockama optuznice i obecanje da ce svjedociti u ostalim procesima, tuzilastvo je pristalo povuci teze optuzbe (ukljucujuci genocid) i predloziti da Nikolicu bude izrecena kazna u trajanju od 15 do 20 godina.
Nikolicevo priznanje predstavljalo je prekretnicu u radu Tribunala, buduci da je tada po prvi put jedan visoki oficir srpske vojske priznao ne samo da se masakr u Srebrenici dogodio, nego i da je bio isplaniran i realiziran s najviseg mjesta. Tuzilastvo se ponadalo da ce Nikolicevo priznanje vlastitog sudjelovanja u organizaciji najtezeg masakra koji se u Evropi odigrao nakon Drugog svjetskog rata pomoci da se ublazi atmosfera poricanja koja jos uvijek vlada u srpskom dijelu Bosne.
Ipak, takve su se pretpostavke od samog pocetka pokazale kao problematicne.
Prije svega, Nikolicevo priznanje oznacilo je pocetak jedne do tada nedovoljno poznate prakse postizanja nagodbi. Iako je takva praksa uobicajena u pravnim sistemima Sjedinjenih Drzava i Velike Britanije, nje u stvari nema niti u kontinentalnom dijelu Evrope, niti u vecini ostalih zemalja. U trenutku kada je Tribunal poceo sa sudjenjima za ratne zlocine, u njegovom pravilniku nije bila propisana mogucnost sklapanja takvih sporazuma.
Priznajuci da su takvi sporazumi korisni, jer pridonose ustanovljavanju krivice, pospjesuju izmirenja, te - posto sudjenja tada prestaju biti neophodna, sto je i te kako znacajno kada se ima u vidu i mogucnost pokretanja sve veceg broja zalbenih postupaka - omogucavaju i velike ustede, Tribunal je 2000. odlucio da u svoj pravilnik ugradi i odredbe kojima je regulirana mogucnost njihovog postizanja.
No, na sudjenju Nikolicu pokazalo se da nitko iz sudskog vijeca - u kojem su, osim Dacuna, sjedeli Volodimir Vasilenko (Volodymyr Vassylenko) iz Ukrajine i Karmen Marija Argibej (Carmen Maria Argibay) iz Argentine - nije u dovoljnoj mjeri poznavao tu praksu. Stovise, Nikolicev je iskaz u prvi mah bio odbijen. Tek poslije naknadnog konzultiranja pravilnika Tribunala i uvjeravanja u to da se Nikolic svjesno odrekao prava da mu se sudi, suci su ipak prihvatile njegovo priznanje.
Ono je, s druge strane, rasrdilo pripadnike onih organizacija koje okupljaju zrtve bosanskog rata. Cule su se tvrdnje po kojima odustajanje od najtezih optuzbi u zamjenu za priznavanje krivice predstavlja svojevrsnu parodiju pravde.
"Razocarani smo ovim dogovorom", izjavila je Munira Subasic, koja je u to vrijeme bila predsjednica udruzenja Majke enklava Srebrenica i Zepa. "Haski tribunal ne bi se smio cjenjkati oko takvih stvari kao sto je genocid."
I pored toga, korisnost ovakve prakse pokazala se kada je Nikolic ispunio svoj dio dogovora tako sto je svjedocio ne samo protiv onih oficira koji su optuzeni zajedno s njim - Vidoja Blagojevica, Dragana Obrenovica i Dragana Jokica - nego i protiv generala Radislava Krstica, koji je u medjuvremenu vec pokrenuo i zalbeni postupak zbog kazne koja mu je izrecena za genocid.
Na svjedocenju se pak stekao utisak da se Nikolic zaista kaje, buduci da je - prisjecajuci se vlastitog sudjelovanja u planiranju srebrenickog masakra - vise puta briznuo u plac. Osim toga, on je sudu dao mnogo vise podataka nego sto je bio obavezan uciniti po slovu postignutog sporazuma - tako da su, upravo zahvaljujuci njemu, otkrivene i neke do tada nepoznate lokacije masovnih grobnica.
Medjutim, ispostavilo se da je - iz razloga koji su jos uvijek nepoznati - Nikolic bio isuvise revnostan u priznavanju vlastite krivice, te da je tvrdio kako je prisustvovao i jednom masakru koji se odigrao u vrijeme kada se on zasigurno nije nalazio na doticnoj lokaciji. Tokom sacinjavanja sporazuma, tuzilastvo je otkrilo da je ta informacija lazna, pa ona nije ni usla u konacnu verziju dokumenta koja je usvojena u svibnju/maju.
Kada se Nikolic na sudjenju Jokicu i Blagojevicu pojavio kao svjedok optuzbe, branilac Mihael Kavanas (Michael Kavanas) skrenuo mu je paznju kako cinjenica da je u jednoj ranijoj prilici slagao dovodi u sumnju samo njegovo svjedocenje.
Presuda koja je Nikolicu na kraju izrecena pokazala je da i suci dijele neke od rezervi koje su prema praksi sporazumnog priznavanja krivice izrazili pripadnici udruzenja zrtava. Osim sto su se oglusili o prijedlog tuzilastva i donijeli odluku o znatno tezoj kazni, suci su zapravo doveli u pitanje i samu praksu pogodbe.
"Sudsko vijece smatra da je neophodno razmotriti pitanje jesu li sporazumi o priznavanju krivice prikladni u slucajevima koji se ticu teskih ogresenja o medjunarodno humanitarno pravo o kojima se raspravlja pred ovim sudom", stoji u zakljucku presude. "Ukoliko je optuzba za genocid vec potvrdjena, ona ne moze tek tako biti i odbacena."
Suci su priznale da su sporazumna priznanja korisna zbog toga sto ubrzavaju rad Tribunala, ali su i upozorili: "Praksu sporazumnih priznanja treba nastaviti oprezno, i takvim priznanjima treba pribjegavati samo u onim situacijama kada je to u interesu pravde."
Usprkos cinjenici da takva priznanja za sud znace ustedu vremena i sredstava, suci su dodali: "Te okolnosti ne bi smjele biti glavni razlog zbog kojeg bi se propagiralo priznavanje krivice posredstvom takvih sporazuma."
Na drugoj strani, jedan broj duznosnika Tribunala vec je izrazio zabrinutost sto ce presuda koja je izrecena Nikolicu ozbiljno ugroziti eventualne buduce pregovore o sporazumnom priznavanju krivice.
"Postavlja se pitanje motivacije optuzenika za sklapanje takvih sporazuma, ukoliko je vec sudsko vijece spremno da se o njih oglusi", izjavio je jedan funkcionar suda.
Pravni eksperti iz Sjedinjenih Drzava smatraju da je odluka koju je donijelo sudsko vijece katastrofalna. "Ucinjeno je nesto sto se protivi svim pravilima", izjavila je Nikol Baret (Nicole Barrett), americka advokatkinja i znacajna proucavateljica medjunarodnog prava. "Ovakva odluka bi u Sjedinjenim Drzavama znacila podrivanje cjelokupnog sistema pregovaranja o priznavanju krivice."
Svi su izgledi da ce Nikolicevi branioci, zbog odluke koja je donesena, pokrenuti zalbeni postupak.
Njegovo razocarenje presudom bilo je takodjer vidljivo: neposredno posto su suci izasli iz sudnice, on se srucio u stolicu, pokrio lice rukama i zaplakao.
Jos netko ce vjerojatno biti razocaran onim sto se dogodilo Nikolicu. Radi se o njegovom suucesniku, bivsem oficiru bosanskih Srba Draganu Obrenovicu, koji je - dva tjedna nakon sto je Nikolic priznao krivicu - krenuo njegovim stopama i sklopio slican sporazum. I u njegovom su slucaju tuzioci predlozili kaznu u trajanju od najmanje 15, a najvise 20 godina.
Obrenovicu se sudi pred istim sudskim vijecem, a presuda ce biti izrecena 10. prosinca/decembra.
Karen Meirik je suradnica IWPR-a iz Haga. Stacy Sullivan je voditeljica projekta IWPR-a iz Haga.
