KOMENTAR: BUGARIMA DOSADILE ANTIKORUPCIJSKE KAMPANJE

Umesto resavanja problema, glavno dostignuce javnih kampanja je dodatno podrivanje poverenja javnosti u institucije vlasti.

KOMENTAR: BUGARIMA DOSADILE ANTIKORUPCIJSKE KAMPANJE

Umesto resavanja problema, glavno dostignuce javnih kampanja je dodatno podrivanje poverenja javnosti u institucije vlasti.

Tuesday, 2 August, 2005

Tokom proteklih deset godina domace i medjunarodne kampanje s ciljem podizanja svesti javnosti o opasnosti od korupcije i njenog suzbijanja u Bugarskoj donele su malo konkretnih rezultata.


Skupe medijske inicijative ocito su precenile mogucnosti javnosti i gradjanskih organizacija da deluju protiv podmitljivih zvanicnika i politicara.


Cini se da su napori pod vodjstvom medjunarodne zajednice koji se ulazu radi suzbijanja korupcije imali suprotan efekat. Javnosti su dosadile beskonacne kampanje, pri cemu njihova nedelotvornost dodatno podriva ionako ograniceno poverenje javnosti u kljucne institucije. Korupcija se sada navodi kao uzrok svih drustvenih boljki, a politicari, poslovni ljudi i mediji redovno optuzuju svoje protivnike za korumpiranost.


Siroke javne kampanje podizanja svesti stanovnistva o opasnosti od sveprisutne korupcije postale su masovna pojava u jugoistocnoj Evropi u drugoj polovini 1990-ih kada se medjunarodna zajednica usredsredila na taj problem.


Americka agencija za medjunarodni razvoj, USAID, podrzala je osnivanje antikorupcijskih koalicija u Bugarskoj i Albaniji, koje su uglavnom cinili predstavnici nevladinih organizacija.


Talas protesta protiv socijalisticke vlade Jana Videnova 1997. godine koji se okoncao njegovom ostavkom naveo je donatore da poveruju – pogresno, kako se kasnije ispostavilo – da bugarsko drustvo nije spremno da tolerise korupciju. To je dovelo do pokretanja novih medjunarodnih projekata usredsredjenih na ovaj problem.


Ipak, reklo bi se, uzalud. Uprkos svim ovim naporima, bugarsko drustvo je i dalje tolerantno prema korupciji, a i samo snosi deo krivice za postojanje neefikasnih drzavnih institucija.


Upravo zbog toga, skoro citavu deceniju nakon pocetka antikorupcijske kampanje, ima malo naznaka da korupcija u drzavnim organima opada. Zaista, poverenje javnosti u drzavne institucije je na nizem nivou nego ikada.


Prema istrazivanju agencije Vitosa iz 2004. godine, oko 50 odsto ispitanika veruje da su carinici korumpirani, a 40 odsto smatra da je to tacno i u pravosudju. Oko 35 odsto smatra da su zaposleni u zdravstvu korumpirani, dok 34 odsto sumnjici policiju za korumpiranost, a 20 odsto – poslanike u bugarskom parlamentu.


Korupcija se na listi najtezih problema nalazi na trecem mestu, odmah iza nezaposlenosti i malih licnih primanja.


Osim sto podrivaju poverenje u kljucne institucije, antikorupcijske kampanje su postale oruzje u unutrasnjim politickim i korporativnim sukobima.


Podstakle su iznosenje teskih optuzbi za korupciju, koje sluze interesima medija, politicara i biznismena u njihovim naporima da ostvare sopstvene privatne ciljeve.


Takve optuzbe su godinama blokirale velike privatizacijske poslove, ukljucujuci, izmedju ostalih, privatizaciju bugarske telekomunikacione kompanije i industrije duvana.


Na parlamentarnim izborima 2001. godine, bivsi bugarski kralj Simeon Saks Koburg Gota je bez ikakva realne politicke platforme stekao skupstinsku vecinu vodeci kampanju u kojoj je tadasnji politicki establisment optuzivao za podmitljivost.


Medjutim, vremenom je rec "korupcija", usled neprestane upotrebe, lisena svakog pravog znacenja cime je u sve vecoj meri banalizovana borba protiv te drustvene posasti.


Sto je jos gore, javnost je postala ravnodusna. U proslogodisnjem istrazivanju javnog mnjenja posle lokalnih izbora, skoro 50 odsto ispitanika izjavilo je kako sumnja da je sofijski gradonacelnik Stefan Sofijanski korumpiran, ali je ipak glasalo za njega jer je dobro vodio brigu o prestonici.


Ukratko, u nedavnoj analizi Centra za liberalne strategije i Centra za politicke studije u Srednjoevropskom univerzitetu u Budimpesti se zakljucuje da antikorupcijske kampanje ne predstavljaju delotvoran mehanizam za resavanje ovog problema – i mogu, stoga, izazvati neocekivane teskoce u funkcionisanju jednog zdravog demokratskog sistema.


Sta onda ciniti u buducnosti? U bugarskom slucaju, jasno je da kampanje koja za ciljnu grupu imaju javnost i gradjanske organizacije nisu pravi odgovor. Teziste bi trebalo prebaciti na politicare, drzavne sluzbenike i poslovne ljude. Ako medjunarodna zajednica moze da ih ubedi da se promene, onda postoji realna sansa da se kultura korupcije moze poraziti.


Rasko Dorosijev je programski direktor Centra za liberalne strategije u Sofiji.


Frontline Updates
Support local journalists