Poceo postupak protiv NATO-a po tuzbi Beograda

Niz neobicnih rasprava odigrao se ovog tjedna – i to u okviru osam posebnih parnica – pred Medjunarodnim sudom pravde (MSP). Povod je bilo ono sto Beograd naziva protiuzakonitom upotrebom sile od strane NATO-a, odnosno njegovim krsenjem Zenevske konvencije na Kosovu 1999.

U toku je tek preliminarna diskusija, koja se vodi iskljucivo oko toga je li MSP doista nadlezan za tuzbe koje je Srbija i Crna Gora (SCG) podigla protiv osam drzava – Belgije, Kanade, Francuske, Njemacke, Italije, Nizozemske, Portugala i Velike Britanije – i jesu li tvrdnje Beograda uopce dopustive.

Iako je upravo Beograd bio pokretac citave procedure pred MKS-om, od suda zacudo nije eksplicitno zatrazio da potvrdi vlastitu nadleznost. Umjesto toga, priznajuci da je pravni status zemlje tokom devedesetih bio umnogome sporan, pravni zastupnik Beograda je izjavio: “Mi bismo jednostavno zeljeli znati kako stvari stoje.” Za takvu se tvrdnju svakako ne bi moglo reci da predstavlja narocito snazan argument u raspravi koja se vodi zbog navodno pocinjenog genocida.

Bizarno ponasanje Beograda moglo bi se objasniti necim sto je belgijski zastupnik opisao kao situaciju “slon u sobi”. Naime, pred MKS-om se takodjer vodi i poseban sudski postupak po tuzbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore – i to takodjer zbog navodnog genocida. Najzad, i Hrvatska je pokrenula slican postupak protiv Beograda.

Ukratko, ukoliko MKS procjeni da – zbog toga sto Beograd nije bio potpisnik relevantnih medjunarodnih ugovora – nije nadlezan za slucajeve o kojima se raspravljalo proteklog tjedna, i Beograd ce vjerojatno pokusati dokazati da isti sud nije nadlezan ni za tuzbe koje su podigle Bosna i Hrvatska.

Tuzbu protiv tadasnje Jugoslavije Bosna je podigla jos u ozujku/martu 1993., tvrdeci da su jugoslavenske snage “ubijale, ranjavale, pljackale, mucile, kidnapirale, nezakonito pritvarale i zatirale gradjane Bosne i Hercegovine”, te da je na taj nacin pocinjen zlocin genocida.

Bosna takodjer tvrdi da je, zbog toga sto je Jugoslavija bila potpisnica medjunarodne Konvencije o genocidu – kojom je propisano da se o krsenjima te konvencije raspravlja pred MKS-om – spomenuti sud svakako nadlezan utvrditi je li Jugoslavija pocinila genocid. A Jugoslavija tu nadleznost nije osporavala.

Nekoliko godina kasnije, u travnju/aprilu 1999. – dok su avioni NATO-a bombardirali Kosovo – Jugoslavija je i sama odlucila pokrenuti sudski postupak. U tuzbi koja je tada podnsena MKS-u, navodi se izmedju ostalog da je NATO prekrsio obavezu postovanja “zabrane upotrebe sile protiv druge drzave” i “svjesno utjecao na pogorsanje zivotnih uvjeta s namjerom da izazove fizicko unistenje jedne nacionalne grupe”, sto je zapravo definicija genocida.

U tuzbi se tvrdi i da je MKS po tri osnove nadlezan za doticni slucaj.

Prije svega, taj je sud nadlezan zbog toga sto su i Jugoslavija i drzave iz sastava NATO-a bile clanice Ujedinjenih naroda i samim tim potpisnice statuta MKS-a. Zatim, sud je nadlezan i po Zenevskoj konvenciji, ciji su takodjer bili potpisnici i Jugoslavija i drzave-clanice NATO-a. Najzad, kao treci argument u prilog nadleznosti MKS-a navodi se da za nju, barem kada je rec o Belgiji i Nizozemskoj – a zbog izvjesnih pojedinacnih ugovora koje je Jugoslavija potpisala s tim zemljama – postoje i dodatni razlozi.

Zemlje NATO-a su odbacile sva tri spomenuta argumenta. Tokom citavog proteklog tjedna, njihovi su pravni zastupnici tvrdili da Beograd – u travnju/aprilu 1999., odnosno u trenutku pokretanja postupka – nije imao pravo pristupa MKS-u.

Spor se, zapravo, tice pravnog statusa zemlje u trenutku podizanja tuzbe. Dok je bivsa Jugoslavija bila potpisnica svih relevantnih medjunarodnih ugovora, drzavni entitet koji je pokrenuo sudsku proceduru – Savezna Republika Jugoslavija (SRJ), koja ce kasnije postati SCG – nije imao takav status.

Na tome, medjutim, nisu insistirale samo osam clanica NATO-a, nego i sam Beograd, u deklaraciji koja je u prosincu/decembru 2002. bila podnesena sudu.

Kao sto su drzave iz sastava NATO-a objasnile – a Beograd potvrdio – Jugoslavija u trenutku pokretanja postupka nije bila clanica UN-a. Pristup u UN je bio zatrazen citavih osamnaest mjeseci kasnije, u studenom/novembru 2000. Stoga zemlje NATO-a tvrde da Beograd u vrijeme pokretanja tuzbe nije bio ni potpisnik statuta MKS-a.

Dalje, drzave iz NATO-a su pred sudom konstatirale – a Beograd se ni tome nije suprotstavio – da Jugoslavija u vrijeme pokretanja postupka nije bila ni potpisnica Konvencije o genocidu. I zaista, Beograd je tu konvenciju potpisao tek u ozujku/martu 2001. Stoga su clanice NATO-a insistirale na tome da sud ni po toj osnovi ne moze biti nadlezan.

Pravni zastupnici Belgije i Nizozemske takodjer su iznijeli argument po kojem ugovori koje su njihove zemlje potpisale s Jugoslavijom u travnju/aprilu 1999. nisu bili vazeci – te da otuda sud nije nadlezan ni po toj, trecoj osnovi.

Napokon, clanice NATO-a su istakle i da – zbog toga sto ni Beograd nije izricito trazio da se MKS proglasi nadleznim – ne postoji nikakav spor izmedju dvaju strana. A buduci da se pred sudom mogu procesuirati samo oni slucajevi u kojima postoji nekakav spor, postupak koji je Jugoslavija pokrenula bi – prema tvrdnji zemalja NATO-a – trebao biti obustavljen.

Pravni zastupnik Velike Britanije izjavio je: “I podnosilac tuzbe i tuzenik su potpuno medjusobno suglasni, jer zapravo smatraju da ne postoji pravna osnova da slucaj bude razmatran pred sudom. Cini se da vise ne postoji nikakva nedoumica oko jurisdikcije, pa stoga mi danas pred sudom i nemamo nikakav spor.”

U slicnom je duhu i kanadski zastupnik tvrdio da bi svako nastavljanje citavog slucaja “znacilo da je bilo kojoj drzavi dopusteno da izadje pred ovaj sud i kaze ´iako ne mislimo da smo potpisnici statuta suda, i iako to ne misli ni onaj koga tuzimo, mi vas ipak molimo da nas obavijestite ukoliko s time niste suglasni´”.

Beograd je medjutim insistirao na postojanju spora. Njegov je zastupnik uporno tvrdio da je – zbog toga sto je njegova zemlja u vrijeme podnosenja tuzbe bila u osobenom, odnosno jedinstvenom polozaju spram UN-a – “kljucno pitanje” zapravo u tome da li zahvaljujuci tom polozaju “moze biti uspostavljena veza izmedju novoformirane drzave i . . . [MKS-ovog] statuta i Konvencije o genocidu”. Beograd je, u stvari, od suda trazio da mu odgovori na to pitanje.

Osim toga, Beograd je ovog tjedna iznio i tezu da je NATO odgovoran za genocid jer je pokusavao zastrasiti gradjane Jugoslavije i njenu vladu, a sve u cilju njihovog prihvacanja medjunarodnih zahtjeva.

Clanice NATO-a su se toj tezi ostro usprotivile, insistirajuci na tome da tamo gdje nije bilo namjere da se unisti neka grupa ljudi – buduci da bez takve namjere nije ni moguce govoriti o najtezem od svih zlocina – nije bilo ni genocida. Takodjer su izrazile i veliko nezadovoljstvo zbog toga sto je Beograd tek sada iznio spomenuti argument.

Za to vrijeme, u Beogradu je novoizabrani ministar inozemnih poslova SCG-a, Vuk Draskovic, 19. travnja/aprila izjavio da bi sve tuzbe koje su podnesene MKS-u trebalo da budu povucene.

Na sam dan stupanja na spomenutu funkciju, Draskovic je, kako su mediji izvijestili, rekao: “Nas tuze Hrvatska i Bosna i Hercegovina, mi tuzimo NATO – a i mi, i Hrvati i Bosanci zelimo pomirenje i poboljsanje medjusobnih odnosa . . . Najbolje rjesenje bilo bi da svi povucemo tuzbe koje smo podnijeli jedni protiv drugih.”

Sama po sebi, zelja Beograda da sve pokrenute parnice budu obustavljene nije nimalo cudna. I to ne samo zbog toga sto bi on mogao izgubiti procese protiv Bosne i Hrvatske, nego i zato sto je – kako je pred sudom potvrdio predstavnik Belgije – tuzba protiv NATO-a postala prepeka prijemu SCG-a u program Partnerstvo za mir.

Clanice NATO-a su od petnaestoclanog sudijskog vijeca – pred kojim je SCG zastupao Milenko Kreca – zatrazile da obustavi sve postupke ili da donese presudu kojom ce potvrditi da spor zapravo ne postoji.

Slicne optuzbe protiv Sjedinjenih Drzava i Spanjolske su vec odbacene, uz obrazlozenje da sud za njih nije nadlezan.

Rachel S. Taylor je urednica IWPR-a u Hagu.